Zastoji i kašnjenja u opskrbnim lancima smatraju se ključnim problemom trenutne globalne ekonomske situacije. Oni su plod specifičnih pandemijskih okolnosti, naglog porasta potražnje i nestašice radnika, ali i generatori rasta stopa inflacije. Međutim, nisu pandemijske okolnosti same po sebi krive: just-in-time proizvodnja koja se zasnivala na eliminaciji skladištenja i održavanja iz troškova poslovanja pokazala se kao izrazito neotporna na bilo kakve vanjske šokove. No, postoji još jedan faktor u funkcioniranju opskrbnih lanaca koji ozbiljno potkopava održivost i elastičnost naših ekonomija. A ukazuje i na zamke prilikom obuhvatnijeg radničkog organiziranja.
Naime, u raznim granama privrede u opskbnim lancima dominiraju snažni kupci. Najpoznatiji primjeri su oni u maloprodaji: veliki međunarodni trgovački lanci koji otkupljuju poljoprivredne proizvode. S obzirom na njihovu tržišnu dominaciju proizvođači su nužno orijentirani na poslovanje s njima. Takav asimetričan odnos dopušta trgovačkim lancima da “ucjenjuju” proizvođače i inzistiraju na nižim cijenama proizvoda. Ovi su prinuđeni pristati jer uglavnom ne postoji alternativni tržišni plasman. S obzirom na to da im niže cijene ne smiju ugroziti profitabilnost poslovanja okreću se jedinom mogućem obliku uštede, a to je cijena rada. Najjednostavniji način da se to postigne jest angažiranje migrantske radne snage.
Pandemija je pridonijela odlasku migrantske radne snage, što se očituje u praznim policama (pogotovo u Velikoj Britaniji) i rastu cijena hrane. Naprosto je nemoguće zamijeniti proizvodno-trgovačke odnose koji su dosad punili police u dućanima i jamčili niže cijene hrane. Nadležne institucije koje se brinu o tržišnom natjecanju i monopolskim i oligopolskim izazovima, dosad nisu previše pažnje poklanjali ovom problemu oligopsonije. Razlog blagonaklonom tretiranju takvih pojava uvijek je ležao u procjeni pozitivnog učinka na konzumente koji uživaju u nižim cijenama. No, izbijanje pandemije koje je razotkrilo uvjete rada u prerađivačkoj industriji, poput izbijanja zaraza u njemačkoj prerađivačkoj industriji, potaknulo je nadležne na promjenu perspektive. Naprosto se ne mogu problemi gurati pod tepih samo zbog dobrobiti kupaca. U obzir treba uzeti i radnike u poljoprivredi i prerađivačkoj industriji kao i gotovo nikakvu otpornost opskrbnih lanaca u slučaju vanjskih šokova.
Moć velikih kupaca koja se na kraju u kaskadnom lancu prelama preko najnezaštićenijih radnika predstavlja specifičan problem i za ljevicu i za sindikate. Na “lijevoj sceni” se nerijetko znaju interesi radnika tretirati kao samorazumljivi i lišeni unutarnjih kontradikcija, gotovo kao identitetska pitanja. Ovaj primjer pokazuje da je situacija značajno kompleksnija i da iziskuje obuhvatnije političke odgovore. Radnici koji kao konzumenti “uživaju” niže cijene proizvoda zbog mizernih radnih uvjeta onih koji ih proizvode teško će pružiti neku spontanu radničku solidarnost koja bi rezultirala povećanjem njihovih životnih troškova. Dodatni politički problem predstavlja često i rasno-etnički sastav onih koji te robe proizvode. Jednostavno upiranje prstom u kapitaliste koji voze limuzine nije dovoljno jer kapitalizam ne funkcionira tako da gazde uzimaju direktno iz radničkih džepova, iako je i to redovita praksa. Potrebna je opsežnija promjena proizvodnih odnosa koja će radnicima solidarnost učiniti racionalnijim, atraktivnijim i jeftinijim rješenjem od individualiziranog pristupa brige za vlastiti džep.