Kad su u pitanju politike sjećanja na hrvatskoj desnici djeluje dobro podmazana podjela rada. Naime, potrebno je raditi na održavanju proturječja koje presudno obilježava nacionalističku politiku sjećanja. Ultimativna figura tog proturječja je Alojzije Stepinac: njega se istovremeno kandidira za sveca jer je sporadično pomagao ugroženim etničkim skupinama za vrijeme tzv. NDH, ali i slavi jer je bio vjerni “ustaški vikar”, duhovni službenik političke formacije koja je ubijala te ugrožene skupine. Slična paradoksalna nagnuća vrijede i u slučajevima profanijih figura od nadbiskupa: ističe se njihova moralna vrlina po izboru, najčešće apstraktna obrana domovine, ali i veličaju potezi poput ratnih zločina.
Posljednji primjer takvog proturječja, i to nategnut do krajnjih granica prema ovom drugom aspektu, most je u Karlovcu na rijeci Korani nazvan po Specijalnoj jedinici policije Grom. Službeni naziv je izglasan u Gradskoj skupštini kojom vlada HDZ gotovo tik pred zoru što dovoljno govori o stupnju kontroverze. Ne bi na prvu bilo ništa pretjerano neobično u toj gesti, širom Hrvatske se ulice, trgovi i mostovi nazivaju po ratnim postrojbama. Međutim, na ovom mostu se dogodio dokazani ratni zločin. Pripadnik spomenute postrojbe Mihajlo Hrastov je na tom mostu upravo na isti dan 1991. godine kad je izglasan njegov naziv ubio 13 zarobljenih rezervista bivše JNA. Dakle, radi se o lokaciji koja je zauvijek obilježena ratnim zločinom.
Naravno, vladajući HDZ odluku brani time da je most bio ključno mjesto u obrani grada i da se tom odlukom ne veliča Hrastov već se odaje počast svima koji su sudjelovali u obrani grada. Tu klimavu obranu pobija činjenica da je taj dan pod mostom “svečano” otvoren mural s likom Mihajla Hrastova u izradi lokalnih Bad Blue Boysa. Otvorenju su prisustvovali i branitelji, a na jednom od stupova koji nose most nacrtan je i mural značajno manjih dimenzija čija je funkcija dodatno objašnjenje onima koji možda nisu shvatili “glavni” mural. Na njemu se uz izdvojeni grb i zastavu nalazi upravo oružje kojim je Hrastov poubijao zarobljenike. Dakle, nema nikakvog spora oko toga što konkretno mural slavi. Kao što je i sasvim jasno što HDZ radi.
Spomenuta podjela rada na nacionalističkoj desnici funkcionira tako da HDZ i državne institucije pod njegovom kontrolom osiguravaju proceduralnu i pozadinsko-ideološku “ozbiljnost”. Proceduralna se postiže na razne načine: od sjedenja na skupštini do 3:45 do pozivanja na rezolucije Europskog parlamenta. Pozadinsko-ideološka “ozbiljnost” se stječe sakralizacijom Domovinskog rata akademskim, medijskim i prosvjetnim sredstvima. Na taj način se sve kontroverze, od ustaške epizode u višestoljetnom sanjanju države do ratnih zločina, uspješno relativiziraju. Upravo u relativiziranom prostoru nastupa pješadija: navijačke skupine, pojedine braniteljske organizacije i razne udruge i manje ustaške stranke mogu neometano slaviti “sporne” događaje i raditi svinjarije. HDZ će, ovisno o potrebi, pješadijske ispade prešutjeti ili blago osuditi. No ne mogu bez njih, pogotovo “plenkovićevski” HDZ: oni mu povratno daju auru europske i umjerene stranke. To se zorno očituje i na samom mostu: ispod mosta je mural posvećen Hrastovu, a na mostu službena tabla koja daje prešutni legitimitet onome ispod.
Jer da ne postoji ta podjela rada most su komotno mogli izravno nazvati po Hrastovu. Koga se boje, famozne cancel culture? Ne, radi se o uhodanom biznis modelu koji odgovara i jednima i drugima.