Čak 16 godina kontinuiranog obnašanja vlasti u nekoj zemlji istočne Europe, Južnu Ameriku i Afriku da ne spominjemo, pobudilo bi razne sumnje u zapadnoj štampi i političkim krugovima oko stupnja razvijenosti demokracije u toj zemlji. Međutim, kad se takvo što dogodi u Njemačkoj, onda se hvali “stabilnost”. I ne samo da se hvali, već se i traži kontinuitet. Pitanje nasljednika Angele Merkel na jučerašnjim izborima nije riješeno, ali kontinuitet je ostvaren: tko god da bude činio novu vlast neće odustati od demokracije usklađene s tržištem (market-conforming democracy), kako je Merkel svojedobno definirala njemački politički horizont u njenim rukama.
Dakle, relativni pobjednik izbora je SPD s osvojenih 25,7% glasova, dok im za vratom puše demokršćanska koalicija CDU/CSU koja si je priskrbila 24,1% glasova. To je najgori rezultat konzervativaca od uspostave Savezne Republike Njemačke. Socijaldemokrati su napredovali u odnosu na izbore iz 2017. godine kad su jedva bili prešli 20% glasova, ali i njihov rezultat je u povijesnoj perspektive prilično slab. I više je nego očito da je došlo do fragmentacije političkog polja i da će se teško više izbjeći koalicije koje čine tri stranke. Treće mjesto su osvojili Zeleni. Iako je ovo njihov najbolji povijesni rezultat, razočaranje je prisutno jer su još prije nekoliko mjeseci držali prvo mjesto u anketama. Liberali iz FDP-a su se zadržali na otprilike istom postotku i osvojil 11,5 glasova, dok je ekstremno desna Alternativa za Njemačku (AfD) pala na 10,3%. Pad nije izražen jer su na prošlim izborima osvojili 12,6% glasova, ali s obzirom da im je popularnost svojedobno dolazila i blizu 20% ni oni nisu pretjerano zadovoljni. A uz demokršćane najveći gubitnik izbora je Ljevica koja nije uspjela zapravo preći prag s osvojenih tek 4.9% glasova. Međutim, spasio ih je izborni zakon koji kaže da tri osvojena izravna mandata nose sa sobom i pretvaranje ostalih glasova u mandate bez obzira na prag.
Dubinske analize izbora tek slijede, a za sada možemo izdvojiti par momenata. Razvidno je da je kampanja bila izrazito personalizirana i da su karizma i uvjerljivost kancelarskih kandidata vodećih stranaka, a ne politički sadržaj, diktirali oscilacije u preferencama. Upravo se na tom tragu afirmirao i kandidat SPD-a, Olaf Scholz, ministar financija u prethodnoj koalicijskoj vladi. On se uspio dijelu birača nametnuti kao jamac stabilnosti nakon odlaska “Mutti” u odnosu na kandidatkinju Zelenih i kandidata CDU-a. Drugi indikativan moment je generacijska raspodjela podrške. Stare, tradicionalne stranke su među najstarijom populacijom dobile podršku koja liči na one koje su dobijale u proteklim desetljećima, dok su Zeleni, FDP pa i Ljevica izrazitiju podršku dobili među najmlađim biračima. Zeleni su popularni u toj demografskoj skupini zbog toga što ona klimatske promjene svrstava u političke prioritete, a FDP zbog opiranja epidemiološkim mjerama i obećanja digitalne modernizacije putem nižih poreza, aplikacija i drugih čari business tech coolnessa.
U konstelaciji jamaca stabilnosti i opreznih modernizatora Merkeličina nasljeđa (zeleni kapitalizam i tech neoliberalizam) Ljevica se nije snašla. Pad popularnosti traje već neko vrijeme i pripisuje se u priličnoj mjeri unutarnjim neslaganjima. Prvenstveno, donekle grubo pojednostavljujući, između frakcije koja promovira prihvaćanje socijalnog konzervativizma, navodno prevladavajućeg unutar radničke klase, u svrhu efektnije obrane njenih interesa i one frakcije koja je bliža kozmopolitskom, aktivističko-srednjoklasnom miljeu i famoznim pitanjima identiteta. Ta lažna alternativa je odbacila značajan dio birača jer je ostavljala dojam da se u stranci više bave unutarnjim razlikama nego društvenim razlikama i političkim prijedlozima u korist širih slojeva. Naravno, takva podjela je i onemogućavala koherentne poruke i pridonijela rastu nepovjerenja u učinkovitost stranke kao takve. To se možda najbolje vidi na primjeru berlinskog referenduma o eksproprijaciji velikih stambenih kompanija.
Nakon što je Ustavni sud odbio izglasanu mjeru gradske vlasti o zamrzavanju visine stanarina, pojavila se referendumska inicijativa za eksproprijaciju kompanija koji diktiraju visinu renti i ugrožavaju životni standard u Berlinu. Na jučer održanom referendumu, uz izlaznost od 75%, čak 56.4% građana Berlina je podržalo eksproprijaciju. Paradoks je sljedeći: u Berlinu je na vlasti koalicija SPD-a, Zelenih i Ljevice, a jedino je Ljevica od te tri stranke aktivno i eksplicitno podržala referendumsku inicijativu. Istovremeno je na parlamentarnim izborima većina onih koji su podržali eksproprijaciju glasala za stranke (SPD i Zelene) koje neće podržati ishod referenduma. Naime, referendum je konzultativne naravi i realizacija njegova ishoda i dalje prvenstveno ovisi o pritisku odozdo. No, njegov rezultat u kombinaciji s onim parlamentarnih izbora ukazuje na manjak povjerenja u Ljevicu kao stranku realizacije društvenih interesa, ali ne i u ideje koje zastupa. Također, osporava i navodnu optužbu desnog krila stranke po kojoj se Ljevica isključivo pretvorila u lajfstajl partiju: uspjeh referenduma sugerira da najveću podršku imaju na socijalno-materijalnim pitanjima. Tu optužbu osporava i činjenica da je daleko najveći broj bivših birača Ljevice ovaj put glas dao SPD-u i Zelenima, a ne “protestnom” AFD-u.
Dakle, Ljevica se jedva spasila od potpune katastrofe i slijedi joj period duboke refleksije i kreiranja održive političke strategije. Inspiraciju mogu potražiti malo istočnije. Naime, jučer je na lokalnim izborima u Grazu pobijedila Komunistička partija Austrije. Oni već dugi niz godina u tom gradu polučuju standardno dobre rezultate, uglavnom zasnovane na popularnoj stambenoj politici, ali sad su napravili dodatni iskorak. Unatoč mizernom rezultatu Ljevice, jučerašnji dan su obilježile vijesti koje zvuče prilično nadrealno i ohrabrujuće: građani Berlina su demokratski izabrali eksproprijaciju, a u drugom najvećem austrijskom gradu vlast su osvojili komunisti.