Masovni prosvjedi protiv epidemioloških mjera u Sloveniji prekjučer su eskalirali pokušajem blokade ljubljanske obilaznice. Masovnost prosvjeda ne može se objasniti prijemčivošću antivakserskih poruka i teorija zavjere. Važno je u obzir uzeti klasni sastav prosvjednika i njihove ideološke pristranosti. Boštjan Remic smatra da je najprikladnije oruđe u toj analizi stari dobri termin Marxa i Engelsa: lumpenproletarijat.
Od početka pandemije u Sloveniji su se prosvjedi odvijali gotovo svaki tjedan. Prvi val bio je usmjeren protiv politika Janeza Janše, dok je drugi bio usmjeren protiv epidemioloških mjera koje je provodila Janšina vlada. Međutim, među njima postoje velike razlike. Komentarijat se već nekoliko mjeseci ionako muči s relativno niskom razinom procijepljenosti i antivakserima, a rujanski splet događaja dodatno je uzdrmao uspostavljeni politički kompas jer je na političku scenu stupila snaga koju se ne može ugurati u postojeće interpretacijske kalupe.
Malo neposrednog konteksta: treća vlada Janeza Janše formirana je na pepelu vlade lijevog centra Marjana Šarca. On je računao na prijevremene izbore neposredno prije izbijanja epidemije, ali bivši koalicijski partner vlade, Stranka modernog centra (SMC) – vladajuća stranka Mira Cerara u prethodnom mandatu, koja je iz ničega bila izrasla u glavni adut antijanšijanaca – zajedno s strankom umirovljenika Desusa, dala je podršku novoj desnoj vlada bez izbora.
Pandemijski protestni historijat
To je potaknulo val prosvjeda na biciklima koji su se održavali petkom. Prvo iz praktičnih razloga, kako bi se smanjile šanse za prijenos virusa i poštovale mjere, a zatim i kao simbol ove epizode antijanšijanskih prosvjeda. Biciklističke prosvjede vodili su uglavnom kulturnjaci i nevladini profesionalni aktivisti, a podržao je ih gotovo čitavi liberalni establišment, uključujući i najveće medije. Danas su se biciklistički prosvjedi petkom pretvorili u ritualno okupljanje nekoliko desetaka prijatelja.
Uvertira u drugu vrstu prosvjeda dogodila se već u studenom prošle godine, kada su se prosvjednici okupili u četvrtak umjesto u petak. Najmanje tri dana prije prosvjeda po Sloveniji se šuškalo da će ovaj put doći do eskalacije. Neredi i sukobi s policijom trajali su gotovo tri sata, pri čemu je ozlijeđeno dosta novinara i fotoreportera koji su pratili prosvjed. On nije imao jasnu političku artikulaciju, slogane, parole ili govore: prisutno je bilo samo nezadovoljstvo epidemiološkim mjerama.
Nasilje su izazivali uglavnom huligani iz navijačkih skupina, zaštitari iz privatnih sigurnosnih službi, štemeri iz ljubljanskog podzemlja i neonacisti. U danima nakon nereda mediji su nagađali o tome da su sudionike platili poduzetnici iz onih djelatnosti koje su pretrpjele najveću poslovnu štetu zbog epidemioloških mjera poput zaštite i ugostiteljstva.
Početkom rujna ove godine prosvjedna akcija poprimila je drugačiji oblik – svojevrsni luđački “sit-in”. Antivakserski lunatici upali su u studio RTV Slovenije i zatražili izravni prijenos kako bi svima objasnili da virus zapravo ne postoji i da u rukama imaju dokument koji to potvrđuje. Osviješteni građani Slovenije, kako sami sebe zovu, već tjednima kampiraju ispred zgrade RTV-a i maltretiraju prolaznike, posebno zaposlenike javnog medija.
Treća i posljednja faza alternativnog prosvjednog pokreta započela je dva tjedna kasnije. Zbog toga što se okupljaju srijedom, prosvjednici su dobili prilično nekreativnu etiketu “prosvjednici srijedom”. Prvi prosvjed srijedom izazvan je uvođenjem PCT uvjeta (razbolio se, cijepljen, testiran) za gotovo svaku aktivnost, od posjeta trgovini do punjenja goriva. Dodatni povod je bila i činjenica da se većina testiranja počela naplaćivati što je vladi poslužilo kao skriveni poticaj ili prisila na cijepljenje jer se nije usudila razmišljati o obveznom cijepljenju – na što su je neki pozivali.
Prosvjednici srijedom svojevrsna su sinteza dviju prethodnih faza: imaju prilično jasnu agendu, ne samo protiv cjepiva, već i općenito protiv epidemije. Također, dva od tri protesta bila su nasilna; prve srijede oštetili su zgradu parlamenta i razbijali po centru grada, a drugi put su otišli do ljubljanske obilaznice uz glavni ulaz u grad i pokušali blokirati promet. Demonstracije su bilo masovne. Okupilo se nešto manje od 15.000 ljudi, što prosvjed svrstava među najveće mobilizacije u povijesti nezavisne Slovenije po broju sudionika. Do sada nijedan prosvjed u povijesti zemlje nije bio ni blizu blokiranja najprometnije ceste u zemlji. Iako se sve na kraju pokazalo komičnim, to je očit znak zaoštravanja taktike prosvjeda.
Odgovor i interpretacije
Sloveniju karakterizira kultura mirnih prosvjeda. Masovne mobilizacije prilično su česte i relativno različite u smislu političkih boja. Nekoć su najveću mobilizacijsku moć imale sindikalne središnjice, a prosvjede su organizirale i desne političke stranke i ultrakonzervativci (protiv pobačaja), lijevo-liberalne organizacije civilnog društva i studenti.
Čak i tijekom doista masovnih Sveslovenskih narodnih ustanaka (VLV) početkom prošlog desetljeća, koji su poljuljali odnose političke moći i barem privremeno politički rehabilitirali (demokratski) socijalizam, prosvjednici su se držali ustaljenog folklora. U tri desetljeća učestalih demonstracija postoje samo tri iznimke od pravila: spontano nasilje kao odgovor na policijsko nasilje u mariborskom dijelu VLV-a i dvije neonacističke intervencije koje su izazvale nerede: jedna unutar VLV-a u Ljubljani, druga prije više od deset godina kad su tijekom studentskih prosvjeda na zgradu parlamenta doletjele granitne kocke.
Međutim, slovenski prosvjedi do pandemije bili su uglavnom poput obiteljskih izleta. Ako je i bilo nasilja, poticala ga je policija koja se – u skladu sa širim trendovima – militarizirala i djelovala represivnije, osobito u prilikama poput prosvjeda solidarnosti s Palestincima, na kojem je bilo i dosta migranata. Ipak, prosvjednici su inzistirali na mirnim demonstracijama.
Nije teško zamisliti odgovore liberalnog establišmenta na alternativni prosvjedni pokret. Liberalni refleks protiv (masovnog) nasilja nalazi se u njegovoj srži. Na to se naslanjala mješavina zbunjenosti, nagađanja i ready-made fraza. Rujanski događaji su komentarijatu izmaknuli interpretacijsku kartu svijeta. Jedan dio komentarijata ustraje na formuli janšijanskog autoritarizma i borbi protiv njega, međutim jednadžba više ne drži vodu što se vidi iz nasilnog karaktera prosvjeda i antivakserstva. Drugi dio, fokusiran na zdravstvenu situaciju i ulogu znanosti, ne bavi se pitanjem nastanka ovog političkog pokreta, već samo inzistira na nužnoj ulozi znanosti i kvalitetnijem komuniciranju – ukratko, prosvjednike i njihove pristaše vidi kao zaostale i neprosvijećene koje je treba prosvijetliti.
Također vrijedi spomenuti i kolumniste koji pišu sa simpatijama prema socijalističkim stavovima. Jedan komentator tako shvaća prosvjednike kao žrtve političko-ekonomskog sustava u posljednjih 30 godina. Donekle se možemo složiti s tim, ali takvo tumačenje ne nudi objašnjenje bez obzira na sadržaj ili oblik ovih prosvjeda. Drugi pak procjenjuje da se radi o neovisnim akcijama jer nisu uključene ni stranke ni nevladine organizacije koje inače rade u interesu međunarodnih organizacija kapitala. Ne samo da se takvo stajalište previše približava konspirativnoj logici o manipulaciji globalnih elita, već prije svega potpuno previđa nazadnjački karakter ovih prosvjeda. Autor se koristi pojmom naroda u pozitivnom smislu, naroda kao suverena. Međutim, ovdje možemo govoriti o narodu kao učinku nacionalne države koja je samo po sebi isključiva (za strance) i može biti temelj i liberalne i totalitarne države.
Pokušaj klasne analize
Za pokušaj analize posudit ćemo izraz od Marxa i Engelsa koji oni ne razrađuju detaljno jer je prisutan u njihovim političkim spisima, ne i u teorijskim djelima, a to je lumpenproletarijat.
Lumpenproletarijat je definiran na dva načina – slično marksističkom konceptu klase općenito.
1. Politički i moralno. Negativna politička konotacija bitna je za lumpenproletarijat, jer su Marx i Engels ovim terminom opisali (pod)klasu koja se suprotstavljala radničkoj klasi (naprednim snagama) u društvenim borbama kao (Engels: “ova skupina je apsolutno potkupljiva”) dio reakcije vladajućih klasa.
U našem slučaju, radnička klasa kao politički subjekt je odsutna, ali i implicirana jer je suzbijanje pandemije i u njenom interesu. Naime, plaća ju životima i drugim zdravstvenim posljedicama, slabijim pristupom javnoj zdravstvenoj zaštiti, a na kraju će joj biti izdan i račun za spašavanje ekonomije. Cijepljenje je najbolja dostupna opcija, ali i – ako želimo smanjiti prijenos virusa – nužno kolektivna i solidarna gesta. Drugim riječima, kolektivna zaštita cijepljenjem naprednije je rješenje od antivakserske kalkulacije “bit će što bude” koja vodi u socijalni darvinizam: preživljavaju samo najjači.
Njihova je logika bliska vulgarnom individualizmu slobodnog tržišta: neka svatko odluči sam i sam snosi posljedice. Našim lumpenproletarijatom dominira ekstremna sitnoburžoaska ideologija: liberalizam s dodatkom libertarijanizma, koji je uvezen iz anglosaksonskog svijeta (kao i većina današnjih ideja). Državu vide kao aparat za suzbijanje sloboda pojedinca. Izuzetno cijene svoj osobni integritet, smatraju da se odgovornost mora individualizirati, a društvo shvaćaju kao skupinu (sebičnih) pojedinaca.
Povijesno je lumpenproleterijat bio vrlo prijemčiv za teorije zavjere kao što su antisemitizam i naravno nacional-šovinizam. Među slovenskim prosvjednicima cvjetaju razne teorije zavjere: zle namjere farmaceutske industrije, virusi i cjepiva kao oružje za depopulaciju ili genetske modifikacije, prisilni 5G transhumanizam itd. Međutim, antisemitizam je doživio neočekivani zaokret: brojni prosvjednici nose Davidovu zvijezdu i uspoređuju se sa Židovima u vrijeme nacističke Njemačke, a njihov popularni slogan je, između ostalih, “korona fašizam”.
Većina teorija zavjere ima sličnu strukturu: moćne elite protiv mene, posljednjeg slobodnog čovjeka. Ili druga mogućnost: protiv potlačene slovenske nacije, ako se doda nacionalistički začin. Prosvjednici se protive gotovo svemu: medijima, političkim strankama i državi općenito, znanstvenim i drugim javnim institucijama: korona koaliciji koja pod izlikom virusa krši njihovu slobodu. Možemo reći da prosvjednici percipiraju neke proturječnosti kapitalizma vidljive u epidemiološkoj krizi: na primjer da farmaceutsku industriju pokreće profitni motiv, autoritarnost kapitalističke države, ispraznost liberalne demokracije… Ali ih tumače izrazito reakcionarno.
2. Društveno-ekonomska. Engels u “Njemačkom seljačkom ratu” piše da je lumpenproleterijat sastavljen “izbacivanjem depriviranih članova svih klasa”. Čine ga oni koji su istjerani društvenim promjenama i ne mogu se – ili neće, ako zadržimo gornji moralni trenutak – uključiti se u proces kapitalističke akumulacije i stoga žive od kriminala ili – modernim rječnikom rečeno – unutar neformalne ekonomije.
U Sloveniji, koja naravno nije iznimka, nakon velike krize kapitalizma prije više od deset godina stanje na tržištu rada značajno se pogoršalo: pojačala se prekarizacija kako nestandardnih tako i standardnih oblika zapošljavanja. Pandemija i mjere protiv nje ugrozile su mnoga radna mjesta (na početku ljeta još je 60.000 ljudi bilo na čekanju ili primalo minimalnu pomoć), posebno u sektoru usluga, koji je ionako znatnije podložan prekarizaciji.
Ti su krizni pritisci zahvatili i sitnu buržoazaiju: obrtnike, gostioničare, odvjetnike, male poduzetnike… klasu koja je pod pritiskom (krupnog) kapitala izrazito skeptična prema državi i kao vlasnik vlastitih sredstava za proizvodnju sklona pretjeranoj brizi za individualna prava. Udio malih poduzeća u slovenskoj ekonomiji je značajan. Za ilustraciju: mikro i mala poduzeća (ispod 50 zaposlenika) zapošljavaju više od polovice svih zaposlenih u nefinancijskim poslovnim aktivnostima.
Istodobno, situacija je ugrozila i određeni dio takozvane nove sitne buržoazije ili viši segment radničke klase – učitelji, službenici – koji imaju dosta autonomije u procesu rada i sami značajno odlučuju o njegovim aspektima pa su i bliski ideologiji individualne slobode. Njihova situacija nije ugrožena u ekonomskom smislu, potencijalnim gubitkom zaposlenja ili pogoršanjem uvjeta rada, već u smislu kontrole nad vlastitim radom – npr. u školama, kako organizirati i voditi sate.
Istodobno, u proizvodnji, gdje još uvijek nalazimo industrijski proletarijat, postoji podosta primjera tvornica u kojima je procijepljenost znatno iznad prosjeka. Možemo zaključiti da je tome pridonijela uprava naredivši cijepljenje radnika jer je to jedini način za nastavak proizvodnog procesa. Radnici ovdje rade zajedno u velikim dvoranama, ali su istovremeno mnogo podređeniji i imaju malu ili nikakvu autonomiju u procesu rada.
Vođe i sastav
Prosvjedi su jedan od mogućih načina ulaska masa u političku arenu. Mase, po definiciji, ne mogu biti ujednačene, pa klasni položaji pojedinih sudionika nisu bitni za definiranje klasnog sastava, već ideologija koja ih zahvaća. Voditelji i organizatori demonstracija imaju glavnu riječ. U slučaju slovenskog prosvjednog pokreta to su:
– Bivši korumpirani policajac koji je postao lokalni političar. Nekad je bio član ekstremnog nacionalističkog SNS-a, a odnedavno je osnivač stranke Resni.ca. Poznati demagog s društvenih mreža. Najiskrenije se izražava u internet raspravama na alt-right sceni.
– Ludi major koji pjeva. Ugledni vojnik koji je nekoć bio član Janšinog vojnog tima. Prije gotovo dva desetljeća proslavio se inscenirajući vlastitu otmicu, a nakon toga sviranjem gitare. Nacionalist, vođa Svjesnog naroda Slovenije, luđačke skupine. Ustrajan i predan.
– Malo poznati navodni diler i reper iz blokovskog naselja. Obojica su u početku bili među najistaknutijim pojedincima biciklističkih prosvjeda petkom, simpatizeri Ljevice, a sada igraju značajnu ulogu u prosvjedima protiv epidemioloških mjera. Glasni.
Dakle – gotovo kao iz kataloga Marxa i Engelsa. Posljednja srijeda, kada se okupilo nešto manje od 15.000 ljudi, pokazuje njihov mobilizacijski uspjeh i njihovu ambiciju, osobito čelnika stranke Resni.ca. Oni su svakako privukli i određeni dio prosvjednika koji su inače u dobroj vjeri sudjelovali u biciklističkim prosvjedima i kojima više smeta autoritarnost Janeza Janše nego cijepljenje. Koliki će se dio prosvjednika pridružiti pokretu ili nekoj od organizacija, glavno je pitanje narednih mjeseci. Ove su godine u Sloveniji zakazani trostruki izbori.
Pojam lumpenproletarijata zasigurno nema takvu interpretacijsku moć kao drugi koncepti klasika marksizma, ali kao vodič bolji je i korisniji za razumijevanje aktualnih događaja nego pribjegavanje pojednostavljenim prosudbama i moraliziranju ili čak veličanju prosvjeda protiv epidemioloških mjera.
Ukratko: lumpenproleterski prosvjednici skeptični su prema krupnom kapitalu kojeg smatraju spojenim s državom, ali su istovremeno neprijatelji radničke klase ili barem njezinih naprednih ideja – solidarnosti, kolektivizma; jer nažalost nemamo organizaciju koja bi bila politički nositelj ovih ideja. Stupili su na političku pozornicu na krilima sitnoburžoaske reakcionarne ideologije. Srećom, središnji nositelji fašistoidnih ideja u državi trenutno su povezani sa strankom koja vodi vladu i koja provodi epidemiološke mjere. Inače, ako se spoje, mogla bi nastati vatrena smjesa.
Općenito, u širem europskom kontekstu slične prosvjede vodi desnica, koja nije samo ideološki obilježena teorijama zavjere i vulgarnim antietatizmom, već se pokušava mobilizacijom protiv pandemijskih mjera pretvoriti u masovni pokret.