Poremećeni opskrbni lanci glavna su globalna medijska tema. Proizvodnja je usporena uslijed manjka energenata i (polu)proizvoda poput čipova, luke su zakrčene, a cijena prijevoza kontejnerima je skočila u nebo. Jednom i kad se kontejneri iskrcaju na obalama nastupa dodatna prepreka: manjak vozača koji bi robu odvezli do krajnjih odredišta. Naprosto, fragilna ravnoteža opskrbnih lanaca nije izdržala slijed pandemijskih epizoda: naglo zatvaranje pa otvaranje s izraženim skokom potražnje. Najupečatljivije slike pritom dolaze iz Velike Britanije gdje je Brexit dodatno usložnio ionako kompliciranu situaciju.
Redovi, nervoza i sukobi na benzinskim crpkama podsjetili su nešto starije na slične probleme koje je imala Jugoslavija 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća. Samo su, sukladno “službenim” politikama sjećanja zaboravili spomenuti da su u tom periodu iste probleme imali i Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD i Francuska i da to nije bio inherentni problem jugoslavenskog socijalizma, već globalnog tržišta nafte. No, vratimo se u sadašnjicu. Britanski zvaničnici tvrde da problem više nije u količinama goriva i da ga ima u tamošnjim rafinerijama dovoljno, ali da nema vozača koji bi ga distribuirali do korisnika. Problem je nastao još početkom pandemije povratkom vozača stranaca u svoje u matične zemlje. U raspravama o njegovu rješenju prijedlogom se istaknuo ambasador Albanije u Ujedinjenom Kraljevstvu Qirjako Qirko.
On je, potaknut nezasluženo lošom reputacijom svojih sunarodnjaka u Ujedinjenom Kraljevstvu, predložio tamošnjoj vladi da upravo oni spase situaciju. Kako? Pa tako da Albanci koji imaju potrebne vozačke dozvole besplatno odrade potrebne vožnje kako bi se benzinske crpke opskrbile gorivo. Qirko smatra da bi barem 5.000 Albanaca bilo odmah na usluzi. U Ujedinjemo Kraljevstvu naime trenutno živi oko 150.000 Albanaca od čega znatan broj nema potrebne papire, što, veli Qirko, ometa procjenu o dostupnoj besplatnoj radnoj snazi s obzirom na to da je teško utvrditi koliko ih ima vozačke dozvole. No, bilo kako bilo, Albanci su, poručuje Qirko, spremni raditi besplatno za Vladu kako bi iskazali zahvalnost svojim britanskim domaćinima.
Pritom je očito da ambasador nije proveo nikakvu anketu među sunarodnjacima niti da ima ikakve ovlasti da ih natjera na besplatni rad. Zato je valjda istaknuo još jedan aspekt zahvalnosti, a tiče se uloge Ujedinjenog Kraljevstva u NATO intervenciji 1999. godine. No, ne radi se samo o zahvalnosti. Qirko ovim putem želi izraziti i kritiku prema “domaćinima” i putem besplatnog rada im “dokazati” da su im predodžbe o Albancima pogrešne i da Albanci u toj zemlji predstavljaju vrijednost, a ne problem. Qirko se žali da su njegovi sunarodnjaci uglavnom predstavljeni kao članovi bandi, dileri ili trgovci ljudima i smatra da ne zaslužuju takav tretman. Priznaje da među Albancima postoje i takvi ljudi, ali da postoje među svim etničkim skupinama i da se nacionalnost ne bi trebala vezivati uz kriminal. I tu je, naravno, potpuno u pravu. Premda je pri kraju iskaza odigrao i na “konzervativne sentimente” pa dodao da nitko ne napiše da “gej ili lezbijski kriminalci” ako su pripadnici tih društvenih skupina počinili neki zločin.
Dodatni poticaj Qirkovom prijedlogu pored brige za reputaciju svog naroda je i ovogodišnja odluka ministrice unutarnjih poslova Priti Patel o protjerivanju iz zemlje onih Albanaca koji ne posjeduju potrebne papire. No, pored ovih svih “regularnih” motiva, procurila je u javnost priča o navodnom dogovoru između dvije zemlje. Po tom navodnom dogovoru Albanija bi trebala primati migrante koje britanske vlasti uhvate u ilegalnom prelasku La Manchea. Ne zna se točno što bi Albanci dobili zauzvrat, valjda bolji tretman u Ujedinjenom Kraljevstvu, ali i Qirko i albanska ministrica vanjskih poslova oštro negiraju postojanje bilo kakvih pregovora na tu temu. Navodni partneri u pregovorima, vlasti Ujedinjenog Kraljevstva, zasad nisu ni potvrdile ni demantirale medijske napise.
No, ako i nisu istiniti i ako se sve zasniva samo na Qirkovoj inicijativi, tužna je to slika svijeta u kojem živimo: ambasador siromašne zemlje nudi besplatnu radnu snagu u vidu vlastitih sunarodnjaka kako bi se riješili problemi globalnog kapitalizma i popravila njihova reputacija zasnovana na šovinističkom tretmanu “domaćina”. Teško je procijeniti koji aspekt priče je porazniji.