Popriličnu pažnju stručne i zainteresirane javnosti, kako glasi prikladna fraza, privukao je posljednjih dana jedan članak iz New York Timesa. Sam naslov članka itekako objašnjava pažnju: “Nobody Really Knows How the Economy Works” (Nitko zapravo ne zna kako ekonomija funkcionira). Autor Neil Irvin je inspiraciju za epistemološki pesimizam pronašao u nedavno objavljenoj studiji američkih Federalnih rezervi (FED) koja potkopava uvriježeni stav po kojem inflacijska očekivanja u budućnosti izravno utječu na visinu stope inflacije danas. No, smatra Irvin, ne radi se samo o konkretnom problemu i njegovoj interpretaciji. Studija dovodi u pitanje središnje postavke našeg shvaćanja ekonomije: kako ona zapravo funkcionira, što rade vlasti, pogotovo centralne banke, kad upravljaju njom, kakav je odnos između nezaposlenosti i inflacije, kako deficitarna potrošnja utječe na ekonomiju i slično.
Kao jedan od razloga za gubitak kolektivnih kognitivnih kapaciteta kad je u pitanju ekonomija Irvin navodi rasprostranjenu nadmenost i samopouzdanost ekonomista u periodu od sredine 80-ih godina prošlog stoljeća do financijske krize 2007. godine. Taj je period, koji se manje-više poklapa s onim što se u kritičkoj literaturi naziva neoliberalnom epizodom, ekonomistima navodno ulijevao povjerenje u propisane formule. Međutim, čini se da se ekonomska realnost počela opirati interpretacijskoj optici. Pogotovo jer se tu ne radi samo o interpretaciji već i podlozi za upravljanje tom realnošću. Autor spomenute studije FED-a, viši savjetnik Jeremy B. Rudd, prilično je otvoren: “Mejnstrim ekonomika je prepuna ideja za koje ‘svi znaju’ da su istinite, ali su zapravo potpune besmislice.” I pritom smatra da te besmislice imaju svoju “terapeutsku” funkciju: “Ekonomija je kompliciran i sam po sebi teško razumljiv sustav, a te teze su ono što nas spašava od intelektualnog nihilizma.”
Tajming Ruddove studije i Irvinova članka nije, naravno, nimalo slučajan. Pandemijski period je u priličnoj mjeri opozvao standardne formule u čitanju ekonomskih podataka. I ne samo u čitanju već i u njihovoj proizvodnji. Najkonkretniji primjer je inflacija. Ona se nakon nekoliko desetljeća vratila na naslovnice, ali čini se da tumačenja i lijekovi koji su vrijedili prije nekoliko desetljeća više nisu od pomoći. Na stranicama poslovne štampe odvijaju se interpretacijski ratovi koji uključuju i pitanja uvjerljivosti samih interpretacijskih okvira i analitičke dostupnosti onoga što se interpretira. U izuzetno korisnoj sintezi trenutnih debata o inflaciji ekonomski povjesničar Adam Tooze navodi nekoliko problema koji tište angažirane tumače inflacije; validnost samih podataka koji postaju teže “dohvatljivi” u periodima poremećenog funkcioniranja ekonomije; različiti sektori ekonomije se kreću drukčijim brzinama i u drukčijim smjerovima; analitička “neprobojnost” ekonomske situacije koja je prethodila pandemijskom udaru: kako objasniti nisku inflaciju u vrijeme kvantitativnog popuštanja?
Sve su to dovoljni razlozi za pozive na poniznost u maniri hrvatskog nogometnog izbornika Zlatka Dalića. Presudna pitanja poput onog – kako upravljati nečim što ne razumijemo – neophodna su ako želimo učiniti svijet boljim mjestom za život. Međutim, ova rasprava uglavnom prešućuje ishodišnu premisu koja spada u političku epistemologiju. Znanje o ekonomiji nikada nije sasvim politički neutralno. Ne postoji opći interes svih zainteresiranih aktera: taj se kreirani opći interes zasniva na odnosima moći kojima se “rješavaju” proturječni interesi. Ono što nekome predstavlja stabilnost (javnih financija) nekome drugome predstavlja neizvjesnost (manjak socijalne zaštite). Drugim riječima, često se opstojnost nekih ekonomskih formula za koje smo mislili da su funkcionalne istine prelamala preko nečijih leđa. Samo što ti interesi nisu ulazili u kalkulaciju izračuna općeg interesa. Ili se uvođenje tih interesa, poput na primjer skraćivanja radnog tjedna, smatralo ekonomski naivnim.
Unatoč tome što još nisu aktivirana pitanja koja su sastavni dio lijeve kritike mejnstrim ekonomije već dugi niz godina, same diskusije o osnovama ekonomije itekako su dobrodošla polazna točka. Njihov rasplet ipak neće ovisiti o nekom neočekivanom rastu naših kognitivnih kapaciteta već o političkom prelamanju postojeće krize. Jer formule i teze koje Rudd naziva besmislicama nisu bile tu samo da bi ekonomiste spasile od intelektualnog nihilizma, one su imale i realnu funkciju: pravdale su politike koje su odvijale prema određenim interesima. Mnogi su njihovu besmislenost osjetili na svojoj koži prije nego su je ekonomisti “osjetili” u glavi. Jedini izlaz iz intelektualnog nihilizma predstavlja povratak politike u te prazne formule koje su dugo godina bile “znanstveni jamac” za rast nejednakosti i stagnaciju životnog standarda.