Na zagrebačkom Glavnom kolodvoru jučer, 11. listopada obilježen je Svjetski dan beskućnika i Međunarodni dan borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti. Uz gesla “Ulica nije dom“ i “Danas ja, sutra ti, c’est la vie” Hrvatska mreža beskućnika i nekoliko drugih udruga podsjetile su na problem nezbrinutosti i stigmatizacije beskućnika, kojih danas u Hrvatskoj ima 2.000. U prihvatilištima za beskućnike, kojih je u državi ukupno 14, nalazi se između 400 i 500 osoba, dakle oko četvrtine od ukupnog broja apsolutnih beskućnika. Jedan od razloga zbog kojih beskućnici ne traže smještaj jest činjenica da u tom slučaju gube zajamčenu minimalnu naknadu od 800 kuna, kao što je na primjer slučaj s prihvatilištem u Velikoj Kosnici. Ipak, puno važniji razlozi su neinformiranost i birokratske komplikacije zbog kojih brojni beskućnici ni ne znaju da imaju određena prava i kako ih mogu ostvariti. Procjenjuje se da oko 10.000 ljudi u Hrvatskoj živi u riziku od beskućništva, što znači da bi u vrlo kratkom roku mogli završiti na ulici zbog siromaštva, a trenutno žive u neadekvatnom smještaju bez struje i vode, i nisu u mogućnosti platiti režije. Tu kategoriju “skrivenih beskućnika” čine žrtve obiteljskog nasilja, mladi koji izlaze iz sustava alternativne skrbi, povratnici iz pravosudnih i zdravstvenih ustanova, izbjeglice i azilanti, osobe s psihičkim poteškoćama, starije osobe i druge socijalno ugrožene osobe.
Iz Hrvatske mreže beskućnika apeliraju na donositelje odluka da je vrijeme da se u Hrvatskoj počne primjenjivati Europska tipologija beskućništva i stambene isključenosti koju koristi većina država EU i da se donese nacionalna strategija socijalnog stanovanja, kao i da se razvije bolji sustav stambenih subvencija i pomoći za kućanstva s neprimjerenim stambenim uvjetima. Mira Davidović iz Udruge Pet Plus objasnila je da su pučke kuhinje i crkve spas za mnoge beskućnike, jer tamo uvijek mogu dobiti topli obrok. Udruga Pet Plus jedna je od partnerskih udruga koje u sklopu projekta “Rješenje za 5” financiranog iz Europskog socijalnog fonda pružaju organizirani poludnevni boravak zagrebačkim beskućnicima na adresi Harambašićeva 20. Tamo beskućnici mogu svaki dan doći, obaviti osobnu higijenu, ugrijati se, pojesti obrok i donijeti rublje na pranje. Također, tamo se mogu poslužiti i računalom i dobiti savjete i informacije o svojim mogućnostima i pravima od stručnog tima. Uz to, mogu se priključiti brojnim radionicama vezanima uz traženje posla – pisanje životopisa i molbi za posao, tečaja informatike i slično. Dosad je u projektu sudjelovalo oko 70 osoba od kojih se njih nekoliko zaposlilo, kaže Davidović. Beskućnici u Zagrebu mogu doći na još jednu adresu po hranu i higijenske potrepštine, u prostor Hrvatske mreže za beskućnike u Branimirovoj 53, gdje su kapaciteti ograničeni za 15-ak ljudi dnevno, ali postoji i zasebna stambena jedinica za smještaj mladih.
Predsjednik Udruge Fajter Mile Mrvalj, i sam bivši beskućnik, izjavio je da su ti projekti samo kap u moru s obzirom na neusporedivo veće brojke neregistriranih beskućnika, i da je na ministarstvu i centrima za socijalnu skrb da počnu rješavati ovaj problem. U međuvremenu, udruge pomažu koliko mogu, pa su ovom prilikom pokušale informirati prolaznike o problemima beskućnika i dijelile letke za beskućnike i za osobe koje se žele uključiti u rad s njima. Jedan od načina su i materijalne donacije i volontiranje u Centru za pomoć i podršku beskućnicima i osobama u riziku od beskućništva.