Obrazac je već dobro poznat: korumpirani milijarder povezan s nedemokratskim režimom kupi nogometni klub u nadi da će tim putem popravit svoj imidž, ali i imidž režima. A postoji i naziv za tu praksu – sportswashing. Ona je prisutna i u našoj ligi, a prošlotjedni prelazak engleskog Newcastlea u saudijske ruke ogolio je sva njena proturječja. Pogotovo unutar navijačke baze.
Engleski Tyneside i nije mjesto u kojem stanovništvo ima često razloga za slavlje. U pitanju je jedna od najsiromašnijih regija u Ujedinjenom Kraljevstvu. Procjenjuje se da čak 31 posto djece živi ispod granice siromaštva, a razina državnog financiranja je u periodu od 2010. do 2018., u sklopu mjera štednje, smanjena za čak 49 posto, što je ostavilo katastrofalne posljedice na već ionako poraznu socioekonomsku situaciju.
Ipak, razlog zbog kojeg su se tisuće ljudi prošlog tjedna razdragano okupile na ulicama Newcastlea nije implementacija reformi koje se uspješno bave smanjenjem brutalne nejednakosti među stanovništvom, ili neki drugi vid osnaživanja javnog dobra. Odnosno, stvar je u tome kako definirate javno dobro; za Newcastle i velik dio njegovih stanovnika javno dobro predstavlja i istoimeni nogometni klub, tradicionalno masovno podržavan. U pitanju je bila vijest kako je konačno, nakon višemjesečne peripetije, klub promijenio vlasništvo. I to ne samo da je promijenio vlasnika, omraženog poduzetnika i vlasnika popularne online trgovine sportskom odjećom i obućom Sports Direct Mikea Ashleyja, već je preko noći Newcastle postao uvjerljivo najbogatiji nogometni klub na svijetu.
Newcastle je kroz povijest osvojio nekoliko naslova engleskog prvaka – doduše, posljednji put daleke 1927. – dok je ranih 2000-ih klub također uživao period prosperiteta, između ostalog igrajući i u najprestižnijem klupskom natjecanju, Ligi prvaka. Kada je milijarder Ashley 2007. preuzeo vlasništvo nad klubom navijači su isto tako slavili njegov dolazak, uvjereni kako je imidž “jednog od njih” kojeg je ostavljao – a koji je uključivao i redovno obitavanje među navijačima kao i putovanje s njima na utakmice – zalog za nadu kako će klub napraviti novi iskorak u sam vrh engleskog nogometa. Međutim, fasada je brzo pala; Ashley je praktički iz godine u godinu tek iskorištavao klub za stjecanje profita kroz ligašku distribuciju golemih sredstava iz fonda za TV prava. Povrat ulaganja je pritom bio minimalan, tek toliki da klub jedva održi među elitom, što je također završilo sramotnim neuspjehom i ispadanjem u drugoligaški rang.
Prinčeva pozadina
Još prošle godine, po izbijanju pandemije, stigla je vijest kako se pojavio zainteresirani kupac koji bi otkupio klub od omraženog Ashleyja i tako prekinuo tu agoniju. Amanda Staveley, engleska konzultantica duboko povezana s raznim bliskoistočnim ulagačima, ponovno je iskočila kao posrednica nakon što je svojedobno obnašala značajnu ulogu kod prodaje drugog engleskog nogometnog kluba, Manchester Cityja, konzorciju Abu Dhabi United Group, inače u državnom vlasništvu Ujedinjenih Arapskih Emirata. Šeik Mansour bin Zayed Al Nahyan, član kraljevske obitelji Abu Dhabija i službeno zamjenik premijera Ujedinjenih Arapskih Emirata, tada je potpisao vlasništvo nad klubom za nešto više od 210 milijuna funti. Taj je iznos prošlog tjedna nadmašen za gotovo 100 milijuna funti, kada je Staveleyjeva zaključila još jedan ugovor, ovog puta između Ashleyja i novog kupca, službeno podvučenog pod saudijski Public Investment Fund (PIF).U pitanju je investicijski fond koji je nominalno nezavisan, ali koji istovremeno funkcionira pod direktnom kontrolom saudijske države. Iznos koji je PIF izdvojio za kupnju kluba premašuje vrtoglavih 300 milijuna funti, a to koliko je on suštinski “nezavisan” dovoljno ilustrira činjenica da je na njegovom čelu Mohammed bin Salman, saudijski princ i po pitanju izvršne vlasti efektivno najmoćniji čovjek u Saudijskoj Arabiji.
Bin Salman je visoko kontroverzna figura u međunarodnoj politici. Njegove službene titule, osim titule saudijskog princa i predsjednika PIF-a, uključuju one saudijskog ministra obrane i čelnog čovjeka saudijskog Vijeća za političke i sigurnosne poslove. Lista kontroverzi i skandala vezanih uz njegovo ime, međutim, puno je duža. U javnosti je najviše odjeknulo okrutno ubojstvo Jamala Khashoggija, saudijskog novinara i kolumnista Washington Posta, koji je kao kritičar aktualnog saudijskog režima brutalno smaknut u prostorijama saudijskog konzulata u Istanbulu. Iako su Bin Salman i saudijska država inicijalno odbacivali optužbe, međunarodna istraga ih je nagnala da priznaju kako je ipak riječ o “odmetnutim državnim agentima” koji su tobože “na svoju ruku” izvršili ubojstvo.
Kao ministar obrane duboko inače povezan s Donaldom Trumpom, ali i britanskom visokom politikom, Bin Salman je inicirao i saudijsku vojnu intervenciju na Jemen, koja je direktno izazvala golemu humanitarnu krizu u toj državi. Između ostalog je isprovocirao i diplomatski rat s Katarom te tenzije s Kanadom, koja je pružila utočište nekolicini saudijskih političkih azilanata i Bin Salmanovih protivnika. Isto tako, njegov je uspon na saudijski tron popraćen nizom kontroverzi unutar same Saudijske Arabije; od progona političke konkurencije pa do zatvaranja brojnih novinara i aktivista, uključujući i borkinje za ženska prava kojima su njegovi agenti prijetili silovanjima nakon ustaljenih zatvaranja i maltretiranja. Zbog toga je vijest o njegovom ulasku na najlukrativnije nogometno tržište, što ono englesko sigurno jest, popraćena nizom otvorenih prosvjeda, kako udruga za ljudska prava tako i samog vodstva drugih klubova, očigledno zabrinutih za svoje poslovanje s takvim novim igračem na tržištu.
No upravo je problematika oko njegovog imidža i glavni razlog njegovog ulaska u čitavu priču s Newcastleom. Činjenica jest da je Saudijska Arabija jedna od najnedemokratičnijih država na svijetu, koja na Democracy Indexu zauzima 156. mjesto od ukupno 167 država na popisu, i koja počiva na ekstremnim nejednakostima, koje uključuju i brutalnu represiju nad ženama, ali i raznim manjinama. Nogomet s druge strane bilježi ogroman priljev ovakvog tipa investicija, ponajviše baš iniciranih od strane država i pojedinaca koji su usko vezani uz neki tip represivnih vladajućih režima, i ne samo njih. Od šeika, preko ruskih oligarha i predstavnika raznoraznih američkih investicijskih fondova; nogomet služi kao sve otvoreniji poligon proširenja utjecaja, ali i “pranja obraza”. Odnosno sportswashinga, kako glasi novosklepani izraz za takav vid megalomanskih poslovnih poteza.
Sportswashing je dakle misao vodilja iza svih tih najvećih preuzimanja, od katarskog ulaganja u Paris Saint-Germain i već spomenutog ulaska šeika Mansoura u Manchester City pa do, evo, saudijskog preuzimanja Newcastlea. Bin Salman je praktički tijekom čitavog svog političkog uspona “balansirao” između mračnog manevriranja u sklopu unutrašnjih poslova i praktički isfabriciranog imidža liberalnog, reformističkog i naprosto “drugačijeg” vladara prezentiranog prema van. Tako se prometnuo i kao glavno lice projekta “Vision 2030”, plana saudijskog odmicanja od naftne industrije kao glavne ekonomske grane i većeg približavanja Zapadu. Taj plan uključuje i niz kozmetičkih liberalnih društvenih “reformi”, poput ukidanja zabrana vožnje ženama, ali i ponovnog otvaranja kina u Saudijskoj Arabiji, po prvi put nakon što su ih vlasti još 1970-ih zabranili pod idejom da “krše islamsku tradiciju”. Isto je tako Saudijska Arabija liberalizirala svoj vizni režim, sa svrhom da privuku što više zapadnjačkih turista koje će onda smjestiti u neki od luksuznih resorta.
Domaći primjeri
Međutim, rijetko je što toliko medijski praćeno na globalnoj razini kao što je to nogomet. Bin Salman to jako dobro zna, pa je redovno otvarao vrata organizaciji španjolskog i talijanskog nogometnog Superkupa na području Saudijske Arabije, a viđen je i u društvu FIFA-inog predsjednika, Giannija Infantina te Vladimira Putina na otvaranju Svjetskog prvenstva u Rusiji 2018. Saudijsko ulaganje u nogomet ciljana je metoda slanja slike o Bin Salmanovom režimu u svijet, kao onog koji se želi otvoriti prema Zapadu i koji, eto, prihvaća različitosti koje strše s reklamnih panoa i komercijalnih slogana na i oko stadiona diljem svijeta. Newcastle mu je bio idealan ulazak na najbogatije tržište svijeta kao klub čije je dosadašnje vodstvo tražilo novog investitora, iako s takvim bogatstvom profit za Bin Salmana nije ni približno glavna misao vodilja.
Njegovo je bogatstvo, međutim, zalog za ojađenu Newcastleovu navijačku bazu, jednu od najsiromašnijih u Engleskoj, da za klub dolaze bolji dani. Taj eskapizam za kojim čeznu uslijed tmurne svakodnevnice odvraća ih od masovnijeg preispitivanja ne samo moralne pozadine ulaska takvog profila ljudi u klub i ligu, već i srozavanja bogate klupske tradicije na razinu reklamnog panoa petrodolarskog režima. Moderni nogomet je takve moralne dvojbe, dakako na puno nižoj razini, proširio sve do ovdašnjih rubova koncentričnih krugova kapitalističke periferije. Natruhe slične dinamike u kojoj golemi društveni status koji nogomet uživa – pogotovo kada je prezentirani nogomet dobar – omogućuje nesmetano širenje utjecanja sumnjivih lica, s još sumnjivijim kapitalom iza sebe, imamo čak i u Hrvatskoj.
Rijeka je 2012. svoj prvoligaški status jedva spasila iznenadnim odustajanjem NK Dugopolja od prvoligaških ambicija, nakon čega je klub otkupio talijanski milijarder Gabriele Volpi. Iako je podrijetlo njegovog bogatstva uvelike povezano sumnjivim poslovnim potezima u Nigeriji, u Rijeci i Hrvatskoj je praktički dočekan kao ‘spasitelj’ i primjer uspješnog poduzetnika, a njegov “kanonizirani” status nije u kolektivnoj memoriji promijenjen ni nakon što je klub iznenadno gurnuo u ruke svom suradniku Damiru Miškoviću, naprosto jer se morao “izgubiti” kada mu je talijanska Porezna uprava blokirala svu imovinu zbog ozbiljnih sumnji u koruptivne radnje. Bila je dovoljna tek unosna poveznica s Zdravkom Mamićem i nekolicina domaćih trofeja da se svi ti neugodni detalji naprosto “zaborave”, baš kao što se sada zaboravlja i sumnjiva pozadina mađarskog poduzetnika i vlasnika NK Osijeka, Lőrinca Mészárosa. Inače bliski suradnik mađarskog predsjednika Vlade, Viktora Orbána, Mészáros je 2016. za svega 100.000 kuna otkupio većinski udio u slavonskom prvoligašu, pretvorivši ga u kratkom roku od kluba-davljenika do pretendenta na titulu prvaka. I u tom se slučaju, baš kao i u slučaju Gabrielea Volpija, ali i šeika Mansoura, Romana Abramoviča ili Bin Salmana, ne postavljaju pitanja sve dok je “para i igara”.
U Newcastleovom slučaju najveća je ironija ta što je Bin Salman osvjedočeni ljubitelj lika i djela Margaret Thatcher, za koju će vam pogotovo u Tynesideu i samom Newcastleu rijetko tko imati riječi hvale. Na kraju krajeva, to je ironija i samog modernog nogometa, sklepanog uvelike po njenoj viziji. Nogometa koji je otet narodu kao inicijalno njegova igra i pretvoren u puku igračku korumpiranih milijardera. Na narodu je sada, izgleda, samo da gleda i šutke to odobrava, barem dok rezultat na semaforu ide u prilog igrački “njihovog” bogataša.