S obzirom na sve što se u Gradu Zagrebu događalo u posljednja dva tjedna, tema zagrebačkog Adventa, svedenog ove godine u skromnije okvire od onih pretpandemijskih, ostala je u trećem ili četvrtom planu. Iako osvježeni nekim novim naglascima, srednjestrujaški prigovori redukciji ekonomske aktivnosti zapravo ne ispadaju iz standardnih okvira.
Prvog listopada, neposredno prije nego što će se na medijskom dnevnom redu naći predmeti nešto važniji za društveno i fizičko zdravlje našeg malog grada, ne-više-tako-nova gradska vlast raspisala je javni natječaj kao prvi korak u organizaciji još jednog zagrebačkog Adventa. Ili, da budemo posve precizni, raspisala je javni natječaj za, vežite se, “postavljanje pokretnih naprava za prigodnu prodaju i ugostiteljske usluge povodom božićnih blagdana na lokacijama-mjestima na površinama javne namjene na području Grada Zagreba”. U strogo servisnim medijskim izvještajima o raspisivanju natječaja pobrojane su zatim pokretne naprave, odnosno famozne kućice, pobrojane su i lokacije, zabilježene su kvadrature, maksimalan broj stolova i tarife dnevnih naknada, zabilježeno je, naravno, i to da se u organizaciji Adventa javni natječaj po prvi puta uopće raspisuje i uglavnom je nezabilježeno da prednost na natječaju imaju ugostitelji i obrtnici u statusu veterana Domovinskog rata. Nakon svega toga popisivanja, smjesta su obavljene i kraće komparativne analize, a svaka je vodila prema istom, jedinom mogućem zaključku — zagrebački Advent više neće biti ono što je nekada bio, jer je javnim natječajem “omiljena zimska manifestacija Zagrepčana” u kvantitativnom smislu reformatirana na prilično neatraktivne postavke.
Uspon i pad adventskog kralja
Barem od 2014. godine, kada je povišene organizacijske apetite sasvim doslovno počelo zrcaliti postavljanje klizališnog kompleksa od dvije tisuće kvadratnih metara na Trgu kralja Tomislava, Advent je svakim novim izdanjem postajao sve bitnijom činjenicom zagrebačkog političkog, ekonomskog i društvenog života, i to činjenicom čiji rok aktualnog trajanja nije bilo moguće ograničiti njegovom sezonskom prirodom. Advent je tu relevantnost stjecao unutar aranžmana tipičnog za europsku poluperiferiju, odnosno unutar aranžmana obilježenog stanovitom dozom kriminala i odsustvom minimalno ambicioznijeg racionalnog planiranja od kojeg bi na kraju dana barem nekakve koristi mogla imati i zajednica shvaćena u nešto širem smislu riječi.
I iz takve bi se perspektive moglo, primjerice, reći da smo konačni proizvod zapravo možda dobili tek u onom trenutku u kojem je i u zagrebačko-adventskom kontekstu napokon obavljeno nešto što bi se i inače moglo zvati medijskom krunidbom. U bogatoj (post) tranzicijskoj lepezi kraljeva ovoga ili onoga, od kraljeva poker-aparata do kraljeva otpada, kraljem zagrebačkog Adventa u jesen 2019. godine proglašen je zagrebački ugostitelj Denis Mohenski, apsolutni rekorder po broju adventskih kućica koje je tijekom godina od Grada Zagreba dobivao u zakup. Mohenski je, naime, svoje kraljevstvo izgradio tako što je te iste kućice zatim dilao u podzakup po višestruko većim cijenama, a nakon što je prošle godine pauzirao zbog više sile, baš kao i svi ostali, kruna mu je s glave pala ljetos u sklopu jedne od, kako se to obično kaže, “velikih akcija USKOK-a.” Također, o razmjerima šire društvene važnosti i ulozima “manifestacije” nešto valjda govori i to da je zagrebački Advent u prvoj pandemijskoj godini uspio iznjedriti i novi tip prosvjednika koje se nitko nije sjetio prozvati, recimo, adventašima — kada je u studenom prošle godine postalo jasno da organizacija Adventa u bilo kojem konkretnijem obliku zbog epidemiološke situacije jednostavno ne dolazi u obzir, Udruženje obrtnika grada Zagreba u znak je protesta (i uz podršku bivšeg gradonačelnika) na Trg bana Josipa Jelačića svejedno iskrcalo desetak drvenih kućica.
Neka se bace u Savu
Uglavnom, pripreme i izvedbe Adventa osporavale su se tijekom godina sa stajališta elementarne legalnosti, s liberalno-malograđanskih visina i s kategorijom ukusa kao ključnim mjestom prijepora, kao i (puno rjeđe) u obliku brige oko kvalitete urbanog života, uglavnom iz pozicije mitske struke, one u kojoj dugo 19. stoljeće nekako uvijek uspijeva postati još malo duže. U odgovorima na kritike bilo je pak moguće prepoznati različite stupnjeve uglađenosti. Na primjer, kada je SDP-ova gradska zastupnica Vesna Nađ na sjednici Gradske skupštine u studenom 2019. godine bivšeg gradonačelnika Milana Bandića prozvala za korupciju na Adventu, ovaj joj je poručio kako “na Advent, ako joj se ne sviđa, ne mora ići, ili neka se baci u Savu”. Na kritike se, međutim, uglavnom odgovaralo tobože objektivnim brojkama: brojevima dolazaka, brojevima noćenja, čuvenim three-peatom (2016., 2017,. 2018.) zagrebačkog Adventa u jakoj konkurenciji europskih božićnih sajmova na notornoj listi nečega što nosi ime European Best Destinations.
S obzirom na to da su javni razgovor o zagrebačkom Adventu, neovisno o pozicijama, uvijek pratili povišeni tonovi, donekle je neobično — iako iz svježe retrospektive gradskih političkih prioriteta nije nimalo neobično — to što domaće medijsko polje nije uspjelo dobaciti dalje od dva pokušaja ozbiljnijeg komentatorskog pristupa problemu. Prvi je onaj Gorana Vojkovića, kolumnista portala Index.hr, drugi onaj anonimnog prvog lica množine gastronomskog portala Kult plave kamenice; glavni motiv prvog je motiv krađe, glavni motiv drugog motiv smrti.
Osim odavanja priznanja diskurzivno sveprisutnoj transparentnosti, u svemu ovome na razini ekonomske i simboličke argumentacije nema ničega posebno novog (pad profita osjetit će svi uključeni u ovaj turistički industrijski lanac, i to je, jasno, loše), a još manje pametnog (mjerenje stupnja sličnosti s bečkim originalom, žudnja za povratkom u doba carstva, prijedlozi prema kojima drvenih kućica treba biti “koliko je to fizički i infrastrukturno moguće”). Ono što je donekle zanimljivo — i u tome, valja priznati, drugi primjer ostavlja iskreniji dojam od prvog — odnosi se na hijerarhiju prigovora, to jest na (prve) pokušaje da se hladna tržišno-profitna računica ozbiljnije omekša hinjenom zabrinutošću za ono što je zagrebački Advent ljudima koji u Zagrebu žive isporučivao (a više neće isporučivati) iz perspektive javnog urbanog života.
Nestašica romanse javnog prostora
Svojevremeno je u domaćem glazbenokritičarskom žargonu valjda svaka bas-linija na svijetu bila “hipnotička bas-linija”. U posljednja dva tjedna, situacijska logika nalagala je da se, za promjenu, nešto (rečenica ili dvije) mora napisati i o svakodnevnom urbanom životu u hrvatskoj metropoli, bilo da je to nešto povezano s novim formatom zagrebačkog Adventa, bilo s drugim i krupnijim problemima koje je zagrebačka vlast u istom vremenskom razdoblju rješavala s više ili manje uspjeha. Kao u primjeru s početka paragrafa, ta je svakodnevica u procesu još intenzivnije proizvodnje klišeja uglavnom opisivana kao nešto što bi trebalo biti “vibrantno” i(li) “pulsirajuće”. Koliko god takve primjedbe bile neartikulirane i teorijski primitivne, teško je reći da metu u potpunosti promašuju, iako joj se u svakom slučaju približavaju na pogrešan način. Naime, gradu koji kronično pati od nestašice “romanse javnog prostora”1, redukcija bilo kojeg tipa aktivnosti na ulicama doista nije nešto što bi mu moglo biti od posebne pomoći. Ali ne radi se, naravno, samo o Adventu, koji je ovim povodom na već duže prisutan problem bacio samo nešto jače svjetlo, nego o osmišljavanju i provedbi suvislih javnih politika, uključujući i onu turističku. A to je, jasno, točka u kojoj stvari postaju i teže i kompliciranije, jer u idealnom slučaju razloga za češće izlaske na ulice i trgove ionako ne bi trebalo nedostajati ni u jednom dijelu kalendarske godine.
- Sintagma je pokupljena iz istoimenog eseja Marshalla Bermana (“The Romance of Public Space” u Modernism in the Streets: A Life and Times in Essays, New York, Verso, 2017. [↩]