U jednoj od brojnih živopisnih epizoda svoje političke karijere bivši splitski gradonačelnik Željko Kerum osvrnuo se na problematiku političkog kadroviranja, toliko demonizirane prakse u našem javnom životu. Novinar ga je, pomalo i frapiran kadrovskim odlukama Keruma i njegove stranke, upitao zašto na važne funkcije postavlja samo prijatelje. Kerum mu je lakonski odgovorio: “A koga ću stavljat’? Neću valjda neprijatelje.” S obzirom na političku ostavštinu Keruma i prijatelja nije pretjerano teško ovaj odgovor protumačiti kao izraz nepodnošljive lakoće korupcije. Međutim, pored tog evidentnog čitanja, postoji još jedan sloj, a on nam govori da u Kerumovoj opasci postoji i zrnce političke istine.
Dovoljno je samo da kategorije prijatelja i neprijatelja prevedemo u nešto primjereniji politički jezik. Sasvim je normalno da politička opcija pri preuzimanju vlasti na glavne pozicije postavlja vlastite kadrove ili političke istomišljenike – prijatelje. Radi se o ljudima od političkog i ideološkog povjerenja. Premda su posrijedi sasvim uobičajeni aspekti političkog života, nimalo ne čudi zašto se u našem kontekstu oni shvaćaju isključivo kao “raspodjela fotelja” ili “podjela plijena”. Razni primjeri koruptivnih rabota i sukoba interesa stvorili su sliku o politici kao području klijentelističkih investiranja u kojem kadroviranje predstavlja svojevrsne dividende za uloženi rad, novac ili uslugu. Valja naglasiti da ti trendovi nisu karakteristični samo za Hrvatsku i balkanske zemlje, kako nam se često predstavlja. Na takav rast antipolitičkog sentimenta nisu imune ni zapadnoeuropske demokracije.
Taj se sentiment može kanalizirati u dva smjera: prema destrukciji, uglavnom s ekstremno desnim ideološkim predznakom, ili nepokolebljivoj vjeri u stručnost. Ova druga počiva na ekstremnoj depolitizaciji kao metodi eliminacije korupcije. Očiti nedostatak takve vizije je mutna granica struke i politike. Ili konkretnije: sasvim je jasno da ćete na čelo urbanističkog zavoda staviti urbanista, a ne kardiologa, ali odluke o planiranju grada nisu stručne već političke. Bez obzira na to što se pri izradi plana moraju poštovati određeni zakoni struke kako bi stvar uopće mogla funkcionirati. Drugim riječima, na čelo urbanističkog zavoda ćete postaviti “prijatelja” jer s njim dijelite političku viziju funkcioniranja grada. Njegova struka tu igra ulogu jamca tehničke provedbe političkih ideja. Naravno da u tim praksama postoji i mogućnost korupcije, ali teško je uopće reći u kojima to ne postoji. Ona se ne prevenira sanitizacijom politike putem čiste ekspertize već uspostavljenim mehanizmima demokratske kontrole.
Jedan od takvih mehanizama može biti i famozno Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa. Nakon “slavnih” dana u kojima je Povjerenstvo vodila današnja saborska zastupnica Dalija Orešković, ono se danas, po mišljenju većine poznavaoca prilika, srozalo na politički kontroliranu instituciju. No, bez obzira na reducirani domet djelovanja, polučilo je zamjetan ideološki učinak. Teško se oteti dojmu da se danas politika u Hrvatskoj svela isključivo na analiziranje i propitkivanje mogućih i nemogućih sukoba interesa. Najbolje se to moglo primijetiti u situaciji u kojoj se našla nova zagrebačka vlast. Vodeći su mediji posvetili svu pažnju pronalascima mogućih sukoba interesa, a sumnju su pobuđivale i najobičnije koincidencije i situacija se često pretvarala u farsu istraživačkog novinarstva. Da ne bi bilo zabune, konstantni medijski nadzor nad politikom je neophodni aspekt demokracije i nezaobilazna novinarska zadaća, ali pretvaranje svoje zadaće, pod pritiskom klikabilnosti, u ideološki ključ za razumijevanje društva kao takvog prvenstveno šteti tom društvu. Ako korupcija i sukobi interesa društvu otimaju sredstva i resurse, reduciranje politike na sukob interesa društvu otima kapacitete političke imaginacije.
Inzistiranje na transparentnosti je uvijek poželjno i dio političkog bontona, ali nama prvenstveno nedostaje transparentnost političkih ideja s jasnim vizijama razvoja društva. Eliminacija sukoba interesa između javnog i privatnog interesa je podloga demokracije, ali nama trebaju politički sukobi interesa jer su društvo i ekonomija zasnovani na interesnim sukobima i nejednakostima. Trebamo znati tko koga u tim sukobima zastupa u političkoj areni s transparentnim stavovima. Jer ako ostanemo zarobljeni u zaglušujućoj atmosferi stalnog međusobnog prokazivanja potencijalno sukobljenih interesa doživjet ćemo političku sterilizaciju. A u takvoj situaciji prijete dvije opasnosti: tržišni fundamentalisti će se profilirati kao jedini pouzdani upravljači jer se na tržištu navodno sve odvija po objektivnim zakonitostima, a ekstremna desnica kao jedini izraz “autentičnog” bunta protiv otuđenih procesa upravljanja.