Kad se spomene ideja uvođenja ili povećanja minimalne plaće, brojnim poslodavcima i ekonomistima ne manjka načina da je prikažu kao ekonomski iracionalnu – u što se lako uvjeriti i u aktualnoj raspravi o uvođenju minimalne plaće koja bi bila propisana na razini Europske unije. Barem jedan od tih argumenata odavno je dokazano promašen, i to zaslugom Alana Kruegera i Davida Carda, koji je zajedno s još dvojicom ekonomista prošlog tjedna proglašen za dobitnika tzv. Nobelove nagrade za ekonomiju (koja to i nije). Radi se o argumentu da će uvođenje ili povećanje minimalne plaće dovesti do otpuštanja radnika/ica, jer poslodavci primorani isplaćivati/povećati minimalnu plaću neće imati dovoljno sredstava da zadrže sve radnike.
Pretpostavka da uvođenje minimalne plaće vodi do gubitka radnih mjesta nije bila znanstveno provjerena sve do istraživačkog članka Carda i Kruegera objavljenog 1994. (kasnije proširenog u knjigu “Myth and Measurement“). Njihovo je istraživanje pokazalo da se radi o mitu koji je tretiran kao činjenica bez pokrića. Autori su do tog zaključka došli usporedbom kretanja broja zaposlenih u saveznoj državi New Jersey, koja je 1992. povisila iznos minimalne plaće i postala savezna država s najvišom minimalnom plaćom, sa susjednom Pennsylvanijom koja to nije napravila. Budući da fast food restorani većinu svojih radnika/ica drže na minimalnoj plaći, Card i Krueger proveli su istraživanje na 400 fast food restorana koji su se nalazili pored granice u obje države. Htjeli su vidjeti postoji li razlika u promjenama u broju radnika zaposlenih u gradovima koji se nalaze u blizini, a razlikuju se samo prema iznosu minimalne plaće. Istraživanje je pokazalo da nema nikakvih naznaka da povećanje minimalne plaće dolazi po cijenu broja radnih mjesta.
Ideja da vlasnici fast food lanaca žive u takvoj oskudici da svojim radnicima ne mogu isplatiti minimalnu plaću službeno se nije činila sumnjivom sve do Cardovog i Kruegerovog rada koji je dao legitimitet zdravom razumu. Nakon toga se dogodio preokret: podrška ideji minimalne plaće proširila se i na institucije koje su inače, blago rečeno, nesklone sličnim idejama, poput Međunarodnog monetarnog fonda i OECD-a. Sharan Burrow, glavna tajnica Međunarodne konfederacije sindikata (ITUC), komentirala je dodjelu nagrade Davidu Cardu: “Ova nagrada ozbiljna je optužba za brojne ekonomiste, jer se tridesetak godina davalo na važnosti štetnoj i neutemeljenoj ideji nauštrb činjenica. … Ekonomska znanost mora se temeljiti na analizi činjenica umjesto na netočnim i ideološkim nagađanjima maskiranima u legitimne političke smjernice.”
Međutim, jedno od glavnih uporišta maskiranju netočnih ideoloških nagađanja u legitimne političke smjernice inače je upravo nagrada dodijeljena Davidu Cardu, koju se često naziva Nobelovom nagradom iz ekonomije iako se zapravo radi o nagradi koju dodjeljuje i financira Švedska centralna banka – punim nazivom “Nagrada Švedske nacionalne banke za ekonomske znanosti u spomen na Alfreda Nobela”. Prema ekonomskom povjesničaru Philipu Mirowskom, povijest ove nagrade neodvojiva je od uspona neoliberalne ekonomske škole, kojoj “lažna Nobelova nagrada” utvrđuje status jedine prave ekonomske znanosti u većini medija i političkih institucija. Zbog toga od ove dodjele ne treba očekivati veliki prevrat unutar ekonomske znanosti kakav priželjkuje Sharan Burrow, ali nagrada je dodatno popularizirala rad Davida Carda koji je utjecao i na neke važne političke rasprave i odluke. Ne samo one o minimalnoj plaći, nego i na one o imigraciji, za koju je Card dokazao da ima zanemariv ili nikakav utjecaj na zaposlenost i plaće “domaćeg stanovništva”, o čemu ćemo pisati u idućim vijestima.