Premda je nastanak ljevice usko i presudno vezan uz organizirani radnički pokret, danas su itekako rasprostranjeni stavovi po kojima ljevica nije “sposobna” ili nema “mandat” za zastupanje radničkih interesa. Rasprostranjenosti tog stava ne treba se čuditi ako znamo da ga često prakticiraju i nominalno lijeve stranke, kako na europskoj tako i na regionalnoj razini. Međutim, i eksplicitni se pokušaji vezanja lijevih politika uz radnike često dočekuju kritikom i podsmijehom. Dovoljno je samo jednom proskrolati komentarima ispod članaka ili društvenim mrežama pri bilo kakvom oglašavanju Radničke fronte da se uvjerimo u razmjere takvih reakcija. A one se, barem u našem kontekstu, zasnivaju na nekoliko povijesnih i klasnih pretpostavki koje nisu sasvim neutemeljene, ali nisu ni blizu dovoljne za donošenje načelnih stavova o kapacitetima i mandatima ljevice.
Prva standardna spori ljevici “pravo” na zastupanje radnika i radničkih politika na temelju dijagnoze: probali ste jednom i niste uspjeli. Naravno, ta se dijagnoza zasniva na sudbini jugoslavenskog-socijalističkog projekta samoupravljanja. Nemoguće je osporavati propast tog projekta, ali također je nemoguće i pripisavati tom projektu sve mogućnosti radničkih politika na mikro i makro ekonomskom planu. Da ne govorimo o tržišnoj orijentaciji samoupravljanja i integraciji tadašnje socijalističke ekonomije u globalno tržište i ovisnost o njegovim kretanjima. No, ovdje je od tobožnje ekonomske nepismenosti zanimljivija otpužba za političku nostalgiju na teret radničke klase. Preciznije, sve te propale tvornice koje su nosile ime po narodnim herojima danas su samo politički ukras na prsima potomaka socijalističke elite koja se profilirala upravo na leđima radnika tih propalih tvornica. Nema spora da hipsteraja takve vrste ima i previše, ali, pored krajnje sumnjive klasne analize, pitajte djecu radnika u tim tvornicama što su im o tim tvornicama govorili roditelji i jesu li “uživali” u njihovoj propasti kao svojevrsnom obliku samoubilačke klasne osvete. Da ne govorimo o licemjerju klasne brige koja se kod konzervativaca i liberala javlja jedino kada se kritiziraju lijeve politike.
Druga se pak reakcija ili prigovor nastavlja na prvu. Neizostavno će svaki zagovor industrijske politike, bio bolje ili lošije artikuliran, na ljevici dočekati posprdni komentar koji otprilike glasi: da, da, ‘ajte vi raditi u tvornicu pa da vas vidimo, ostavite se tih ljevičarskih fantazija dok uživate doma u radu na kompjuteru. Taj se komentar zasniva na nekoliko neodgovornih premisa i propuštenih znanja o industrijskom razvoju. Za početak, teško da bi nekom liberalnom ekonomskom analitičaru koji zagovara ukidanje minimalne plaće predložili rad u McDonald’su da vidi kako je to. Također, industrijalizacija sa sobom nosi cijeli dijapazon poslova od kojih su mnogi upravo kompjuterski. Nesporno su mnogi ljudi zaposleni u tvornicama mrzili svoje poslove, ali sigurno im nisu pretpostavljali nezaposlenost. Kao što se ne bi ni bunili zbog većeg stupnja autonomije koji bi im olakšao te poslove. Pored toga, nije dosad zabilježen recept visokog ekonomskog rasta i rasta broja kvalitetnih poslova, a da nije bio vezan uz industrijalizaciju. To što eventualno netko na ljevici idealizira tvornice iz 50-ih godina prošlog stoljeća ne znači da u reindustrijalizaciji i novim tehnologijama ne leži bolja budućnost za radničku klasu.
Treći prigovor, iako ne baš često ekspliciran, tiče se kapaciteta ljevice za vođenje ekonomske i industrijske politike danas. Naime, uslijed povijesnih okolnosti, ljevica se širom post-jugoslavenske regije na političko-radničkoj sceni javljala tek nakon što bi se određena firma našla na rubu propasti, a radnici u situaciji da nemaju što izgubiti. U takvim se situacijama ljevica javljala u obliku svojevrsnog političkog stečajnog upravitelja koji je nastojao pomoći ljudima koje su interesi moćnika ili “objektivno tržište” ostavili na vjetrometini. Zlobnici bi rekli zbog stjecanja političkih poena. Tome nije bilo tako zbog neke inherentne nesposobnosti ljevice već zbog činjenice da se tek tada u dosta slučajeva i otvara politički prostor za intervenciju. U funkcionirajućim firmama uprava, uz pomoć institucija vlasti, radi sve na tome da osujeti i mlaku sindikalizaciju, a o širim političkim idejama da i ne pričamo. Upravo se zbog toga i javlja strah radnika od gubitka radnih mjesta i samim tim i strah od bilo kakvog sindikalnog i političkog angažiranja.
Svi ovi prigovori i reakcije dio su jednostranih prosudbi, klasnog licemjerja i konkretnih interesa, ali također se naslanjaju i na stvarne okolnosti i političke propuste ljevice. Zato ih uvijek treba uzeti ozbiljno jer koliko god zna li biti dio najbestidnije političke propagande gotovo uvijek sadrže elemente socijalne uvjerljivosti koje prikazuju kao iscrpne i nepromjenjive činjenice koje navodno sve objašnjavaju.