Politika Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) i Milorada Pupovca u koaliciji s HDZ-om često je predmet kritika i onih koji ne dijele nacionalističke pozicije. Zamjeraju im se pretjerani kompromisi i prešućivanje svih spornih politika HDZ-a, uključujući i one nacionalističke. Takve kritike uglavnom promašuju metu jer SDSS tretiraju kao jednu od stranaka kao takvih čiji rejting ovisi o ovim ili onim političkim odlukama, a ne kao predstavnika ugrožene zajednice čija opstojnost je predmet izravnog političkog interesa cjelokupnog desnog političkog spektra u državi.
Politička i kulturna prava srpskog naroda u Hrvatskoj ne bi postojala bez državne zaštite u bilo kojem obliku. I to moraju znati svi oni koji SDSS i Pupovca napadaju bez da imalo sami doprinose tome da se ta prava mogu realizirati bez tih oblika zaštite. Tek kada su se ti parametri utvrdili i kada se shvate uvjeti u kojima pripadnici srpske manjine žive i djeluju, mogu se postaviti pitanja o smislenosti i vjerodostojnosti koalicije njihovog predstavnika s HDZ-om. A jedan od povoda je i jutrošnje glasanje u Saboru o izboru Roberta Šveba za glavnog ravnatelja Hrvatske radiotelevizije. Zastupnici SDSS-a su glasali za Šveba, a taj čin su objasnili “uvjetnom podrškom” do prvog izvještaja.
Kao što je poznato, sam proces imenovanja i biranja kandidata obilježen je brojnim kontroverzama i ujedinjenjem oporbe koje je rezultiralo “okupiranjem” saborske govornice prošloga tjedna. Sporna je bila kako sama procedura, tako i Švebova poslovna povijest i realna opasnost sukoba interesa. Uostalom, sve razloge protiv glasanja za Šveba moguće je pronaći u članku Hrvoja Šimićevića, nedavnom objavljenom upravo u Novostima, novinama srpske nacionalne manjine. Unatoč tome što svi politički instinkti i zdrav razum nalažu glasanje protiv instaliranja Šveba na čelno mjesto državne radiotelevizije, zastupnici SDSS-a su se odlučili dati “uvjetnu podršku”. I to u kontekstu potpuno ujedinjene oporbe po tom pitanju i samo nekoliko dana nakon što je potvrđena presuda HDZ-u.
Sasvim je jasno da će ovakav rasplet potaknuti cijelu desnicu, ali i dobar dio liberalne javnosti, na prokazivanje “trgovačke koalicije”. Napadi s desnice pritom nisu nekakva “neutralna” kritika poteza političkih protivnika već predstavljaju kontinuitet politika koje su dovele do same koalicije s HDZ-om: a to su huškanje i konstantno otežavanje života Srbima u Hrvatskoj. Drugim riječima, koalicija s HDZ-om je SDSS-ov potez očajnika uzrokovan upravo politikama desnice i predstavlja prvenstveno iskaz brige za bilo kakvim opstankom zajednice. U tom kontekstu desnica nema pravo na kritiku jer po njenom te manjine ne bi ni bilo. No, bez obzira na svu promašenost i nelegitimnost tih kritika, neminovno se postavlja pitanje: je li politička opstojnost zajednice uopće održiva ovakvim politikama i, ako je, radi li se o prevelikoj cijeni?
Konkretnije, očito je koliko ti je pozicija očajna ako pristaješ biti predmetom sprdnje bračnog para Raspudić u saborskim raspravama, ali isto je tako jasno da ju neće ojačati oklada na figuru Andreja Plenkovića. S vremenom će ti ustupci i prinudna neodrživa objašnjenja poteza postati prevelik teret: naprosto će se stvoriti lažna slika po kojoj Srbi zarađuju na korupciji od koje Hrvati osiromašuju. Nije na nama pripadnicima većinskog naroda da govorimo predstavnicima srpske manjine što trebaju raditi. Na nama je da svojim političkim ponašanjem činimo sve da im koalicija s HDZ-om ne bude potrebna za političku i kulturnu opstojnost. Ali i oni se moraju zapitati, a to sigurno i rade, nude li im svi ti ustupci garanciju opstojnosti i autonomije ili im dugoročno dodatno otežavaju živote.