Slovenska vanjska politika posljednjih godina presudno se zasniva na službenim i neslužbenim izjavama premijera Janeza Janše. Te izjave mahom ne prate neke konkretne politike. Riječ je o najobičnijem shitpostingu, ali s ozbiljnijim reperkusijama s obzirom na to da se radi o premijeru države, a ne o anonimnom “strastvenom” korisniku društvenih mreža.
U jeku najnovije afganistanske krize i za vrijeme kaotičnog povlačenja američkih trupa iz zemlje koju su prije toga dvadeset godina okupirali, slovenski premijer Janez Janša je 22. kolovoza, u nedjelju ujutro, pojeo doručak, popio kavu pa zatim u ruke uzeo svoj pametni telefon i napisao tvit: “#EU neće otvarati nikakve ‘humanitarne’ ili migracijske koridore za #Afganistan. Nećemo dozvoliti da se ponovi strateška greška iz 2015. Pomoći ćemo samo pojedincima koji su pomogli nama za vrijeme operacije #NATO. I članicama EU koje štite našu vanjsku granicu.” Kako samo on to najbolje zna, time je premijer Slovenije, a usput i predsjedavajući Vijeća EU, uzbunio Bruxelles odakle je još isti dan predsjednik Europskog parlamenta Davide Sassoli javnosti poručio da Janša ne može i ne smije govoriti u ime Unije.
Ovaj primjer Janšine nedjeljne kontemplacije prikladan je za uvod u vanjskopolitičku misao slovenskog premijera. Kako unutarnja tako i vanjska politika Janeza Janše zasnovane su primarno na reakcionarstvu i ksenofobiji. Pored toga što je Janša od Donalda Trumpa preuzeo titulu prvog tviteraša među državnicima (glavni konkurent mu je samo još brazilski predsjednik Jair Bolsonaro), slovenski premijer je od bivšeg američkog predsjednika naslijedio i vanjskopolitička uvjerenja kojima je u više navrata uzrokovao glavobolju ne samo zvaničnom Bruxellesu već i vlastitom ministru vanjskih poslova Anžetu Logaru. Osim ležernih uvreda na račun afričkih država, koristeći Burkinu Faso ili Zimbabve kako bi kritizirao slovensko pravosuđe, Janšin Twitter račun vanjskih poslova bavi se, s karakterističnom grubošću, i osjetljivijim geopolitičkim temama.
Politički prijatelji
Najveća blamaža Janše na međunarodnoj sceni do danas vjerojatno ostaje aktivno sudjelovanje u širenju svakojakih teorija zavjere na Twitteru u vezi s “ukradenim američkim izborima” čime je došao do (konačne?) stanice svoje političke karijere. A nju je započeo još u 80-ih kao omladinac komunističke partije, da bi kasnije od borca za ljudska prava postao socijaldemokrata, a zatim svrstao među kršćanske demokrate. Tu nije bio kraj. U proteklom desetljeću Janša, a time i njegova Slovenska demokratska stranka (SDS) i nemali dio slovenskog biračkog tijela, napravili su još korak udesno i time je on stao uz bok mađarskog kolege Viktora Orbána. Janšina radikalizacija, međutim, nije nikad dovela do većih izbornih uspjeha pa ga tako i dogodine vjerovatno čeka poraz na općim izborima. Ne može se pritom isključiti ni mogućnost da SDS izmisli i svoju priču o ukradenim izborima kako bi dodatno podigli tenzije i utvrdili svoju bazu lojalnih glasača.
Osim ideoloških simpatija, Janša je imao i pragmatične razloge za podupiranje Republikanaca na izborima u SAD. Činjenica je naime da su u mjesecima pred izbore slovensko i američko ministarstvo vanjskih poslova uspostavili dobre odnose pa je tako Mike Pompeo posjetio Bled, a posjet je vratio i Anže Logar, doduše već u tranzicijskom periodu kad je Trumpova administracija bila na izlaznim vratima. No i u tako kratkom periodu amerofili Janša i Logar uspjeli su Sloveniju svrstati tijesno uz američke vanjskopolitičke interese; za samo par mjeseci Slovenija je potpisala memorandum kojim je efektivno blokirala kinesku 5G tehnologiju, libanonski Hezbollah uvrstila na listu terorističkih grupa, a čak se i u Ujedinjenim nacijama prvi puta suzdržala pri glasanju o medicinskoj opskrbi Palestinaca. Sve to i prije nego što je pred ministarstvo vanjskih poslova za stalno objesila zastavu NATO-a, a kasnije, za vrijeme agresije na Gazu i izraelsku zastavu na zgradu vlade, kao što su to učinile vlade u Beču i Pragu. Dok se za Logara čini da, gledajući iz američke perspektive, zauzima relativno centrističke pozicije, za Janšu je očito da su mu jako bliske i ekstremnije ideje koje propagiraju think tankovi čijih raison d’etre je zveckanje oružjem, svejedno radi li se o Izraelu, Iranu, Kini ili bilo kojem geopolitičkom pitanju.
Bliže doma, na europskom parketu, SDS-ova vlada Sloveniju je svrstala tijesno uz Višegradske zemlje ili preciznije rečeno uz aktualne vlade Češke, Slovačke i pogotovo Poljske i Mađarske. SDS se nalazi na krajnjoj desnici Europske pučke stranke (EPP), koja s odlaskom Angele Merkel i porazom njene Demokršćanske unije u Njemačkoj gubi svoju umjerenu narav. U ovom trenutku je zapravo Ljubljana najzapadnija prijestolnica u kojoj EPP drži vlast. SDS-ovi zastupnici u Europskom parlamentu u više navrata su glasali više kao zastupnici iz političke obitelji konzervativaca i reformista, a unutar EPP-a zagovarali su da je tu mjesto i mađarskom Fideszu. Od svih stranih zvaničnika Janša se u aktualnom mandatu zapravo i najviše puta susreo baš s mađarskim premijerom Orbánom s kojim dijeli konzervativne i otvoreno islamofobne ideje, ali za razliku od Fidesza ili poljske vladajuće partije Prava i pravde, Janša i SDS nikad nisu bili sposobni za ozbiljnije kritike EU, odbijajući tako euroskepticizam političkih prijatelja.
Pošto Slovenija nije Mađarska, a ni Poljska, SDS održava pro-europsku politiku, ali i sva ograničenja koja dolaze s tim. Dok je recimo Orbán sposoban uspostaviti suradnju s Kinom, bilo u obliku nabavki cjepiva ili uspostavljanja kineskog univerziteta u Budimpešti, Janši nešto takvo ne pada na pamet. Umjesto toga, Janša kao tinejdžer u lošem društvu preuzima samo najlošije navike prijatelja. Tako je naučio od Orbána prozivati ljude koji mu ne odgovaraju soroševcima kao što je to učinio prije par tjedana kad je liberalna zastupnica u Europskom parlamentu Sophie in ‘t Veld u Ljubljanu došla na fact checking misiju s ciljem da provjeri kako desničarska vlada poštuje slobodu medija. Janša je aktivno izbjegavao sastanak s njom, a usporedno je Nizozemku preko Twittera prozivao kao samo još jednu od Soroševih plaćenica. Nakon što se na te prozivke odazvao i nizozemski premijer Mark Rutte, Janšinim tvitovima morala se baviti i slovenska ambasadorica u Haagu. Daleko od toga da je to jedini put kad je Janša svojim nepromišljenim ponašanjem u neugodan položaj stavio slovenske diplomate po svijetu.
Trumpova sudbina
U srpnju ove godine ambasadorica Slovenije je u Teheranu morala na razgovor nakon Janšina sudjelovanja na događaju u organizaciji iranske dijaspore koja otvoreno traži smjenu vlasti u Islamskoj republici. Protestnu notu ambasadorica zaradila je nakon što je Janša pozvao na međunarodnu istragu u vezi s ubojstvima protivnika islamske revolucije 1988. godine. Isto tako je ambasadorica u Sarajevu morala na razgovor u predsjedništvo Bosne i Hercegovine, doduše nakon spominjanja mogućnosti raspada BiH iz usta predsjednika Slovenije Boruta Pahora. Međutim još uvijek ostaje nepoznata uloga SDS-ove vlade u navodnom širenju famoznog non-papera koji predviđa mijenjanje granica na Balkanu. Kako navodi već bivši visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko, autor spomenutog non-papera je Trumpov čovjek, pa tako tvrdnje o tome da je Slovenija bila među aktivnijima u dijeljenju sadržaja spornog dokumenta ne bi trebale nikoga šokirati. Ostale upitne izjave Janeza Janše u vezi s BiH protežu se od prenapuhavanja uloge Turske do pronalaženja krivnje za genocid u Srebrenici u – komunizmu. Kako bi signalizirao svoja antikomunistička uvjerenja, na nedavnom EU-Zapadni Balkan samitu na Brdu kod Kranja, Janša je čak neuspješno pokušavao da Unija izglasa zajedničku rezoluciju kojom bi nasljeđe komunizma označila kao prepreku razvoju istočnoeuropskih zemalja.
Reakcionarnost koju Janša propagira u unutrašnjoj politici, također ga vodi i u međunarodnim odnosima zbog čega identificira Kinu kao prijetnju. Možda vam se čini da stvaranje bespotrebnih konflikata s najvećom svjetskom ekonomijom može biti samo štetno, no Janša stvari vidi nešto drukčije. U rujnu je naime u potpisao javno pismo kolegama iz EU kako bi deklarirao potporu Litvi u sporu te baltičke države s Kinom. Predmet spora je kancelarija Tajvana u Vilniusu što samo po sebi Kina ne vidi kao provokaciju, međutim problem je nastao jer je predstavništvu otoka bilo dozvoljeno da koristi ime Tajvan, a ne Kineski Tajpej kako je to uobičajeno u zemljama koje priznaju Narodnu Republiku Kinu.
Janšin glas oko ove navodne nepravde u hladnom ratu demokratskog Davida i komunističkog Golijata ostao je očito usamljen pošto EU nema interesa u ovakvim sporovima. Međutim, ako bi Kina obratila više pažnje na malu Sloveniju, našla bi i dodatnih razloga za nezadovoljstvo. Janšine teorije zavjere naime nisu vezane samo uz Ameriku, već i uz Kinu, pa je tako nedavno sugerirao da se slovenska opozicija financira sredstvima Kineske komunističke partije zbog toga što je jedan od njenih kandidata za mandatara surađivao s Huaweijem.
No, Janša zapravo ne traži borbu s Kinom, već mu je više stalo do stvaranja percepcije kako se bori za “pravu stvar”. Kao klasični shitposter, Janša voli puno pričati o stvarima za koje zapravo smatra da su van njegove moći odlučivanja. Iako je spreman poduprijeti Izrael usprkos – ili baš zbog – ratnih zločina, Janša se ne usudi predložiti premještanje slovenske ambasade u Jeruzalem. Premda će poslati pismo, pozivajući na europsku potporu Tajvanu, sam neće slijediti Litvu u njenoj bitci s Pekingom. Spreman je nominalno poduprijeti Poljsku i Mađarsku kad se svađaju s Bruxellesom, ali izbjegava ulaziti u sadržajne konflikte. A kako bi se i upletao u konflikte kad nema zapravo ništa za ponuditi osim fikcija i paranoja. Dogodine ga zbog toga i čeka ista sudbina kao Trumpa.