Pored nove runde prepiranja na relaciji Pantovčak-Banski dvori i bilježenja porazne epidemiološke situacije, središnje mjesto u raspravama u hrvatskim medijima i na društvenim mrežama zauzeo je sada već famozni tekst Borisa Dežulovića, objavljen na portalu N1 televizije. Dežulovićevom tekstu su prethodili, i kao inspiracija za sam tekst, slučaj obrisanog murala posvećenog Vukovara na zagrebačkom Laništu i zabranjeni koncert Rade Šerbedžije u Vinkovcima. Sam tekst je, kao što svatko iole pismen može zaključiti, obračun s političkim eksploatatorima vukovarske tragedije, a ne sa žrtvama te tragedije.
Naravno, većina pobješnjelih komentatora s desnice zna o čemu je riječ u kolumni i tko je točno meta, ali namjerno ju pogrešno čitaju i prikazuju kao “napad na svetinju” jer znaju da su upravo oni meta. To zna i Ministarstvo branitelja i vukovarski gradonačelnik i svi oni koji jednom godišnje odu u Vukovar kako bi si priskrbili novu dozu moralnog i političkog kapitala u obliku objava na društvenim mrežama. I zato nema prevelike koristi od dokazivanja smisla Dežulovićeva članka i slovkanja poante: svima je sve jasno. Ovdje se ne radi o obrani svetinje od bestidnog provokatora. Ovdje se radi o obrani koncesije. I to koncesije na tragediji jednog grada. Kao što postoje koncesije na gradske prostore ili plaže.
S tim da postoje i veliki i mali dioničari. Velike predstavljaju HDZ i ostale stranke koje pretendiraju na autentično predstavljanje hrvatskog naroda, a male svi oni koji se “obranom svetinje” i šetnjom u koloni nastoje afirmirati u svojim mikrozajednicama. Naravno, nema sumnje da u odavanju počasti vukovarskim žrtvama ne sudjeluje i niz ljudi koji dolaze iskazati iskreni pijetet, međutim, oni ne diktiraju kretanje vukovarske simbolike na političkoj burzi. Ipak, ovaj model političke koncesije ponešto je drukčiji od one striktnije ekonomske. Ovdje se ne radi o izvlačenju direktnih prihoda. Koncesija na Vukovar i popratni moralno-politički kapital funkcioniraju tako što služe otklanjanju bilo kakve sumnje u ispravnost nekih drugih direktnih i političkih prihoda.
Kako to u praksi izgleda? Tako što koncesionari, veliki i mali, svojom ljubavlju i pijetetom prema Vukovaru legitimiraju i sve ostale politike, vežući ih uz sakralnost vukovarske žrtve. Mi, koji smo čuvari istine o Vukovaru, samim tim jamčimo i da su nam sve ostale političke sklonosti i potezi ispravni i čestiti. I svi vi koji se odlučite suprotstaviti tim potezima i sklonostima zapravo izravno obezvrjeđujete žrtve Vukovara i prelazite političku granicu. I u tome je trik cijele koncesije na Vukovar i njene morbidne dimenzije koja žrtvama i tragediji tog grada čini neuporedivo veću štetu od bilo kakve stilske blasfemije ovog ili onog kolumnista. Ona doslovno iz sudbine žrtava i grada izvlači političko-emocionalne resurse koje investira u potpuno drugom smjeru. Grad Vukovar je bio ogromna žrtva, ali mora i dalje ostati žrtva kako bi određenim političkim snagama priskrbio “autentičnost” i legitimaciju za politike zasnovane na mržnji i privatnim interesima. Točno je u tu točku ubo Boris Dežulović i zato se digla tolika hajka.