U govoru na Međunarodnoj konferenciji o klimatskim promjenama u Glasgowu hrvatski premijer Andrej Plenković pohvalio je nizak ugljični otisak i bioraznolikost Hrvatske te je iznio svoju “ambicioznu” viziju borbe protiv klimatskih promjena kroz jedinstvo poduzetnika, građana i civilnog društva, sadnju stabala i samovozeće automobile. Andrea Milat ukazuje na trula stabla u šumi premijerovih izjava.
Najnoviji pokušaj Međunarodnog panela zainteresiranih strana o klimatskim promjenama (COP26) upravo se održava u Glasgowu u Velikoj Britaniji. Počeo je 31. oktobra, a završit će 12. novembra, kada ćemo tek saznati što se sve dogovorilo, da li su najbogatije zemlje i njihovi poduzetnici pristali preuzeti financijske obaveze te kakve političke i društvene promjene možemo očekivati u narednih desetak godina. Za sada je dovoljno reći da novih prijelomnih znanstvenih informacija o stanju klime nema. Ove godine objavljeni znanstveni izvještaji o stanju planete i klime samo potvrđuju sva ranija istraživanja i to sa sasvim izvjesnom vjerojatnošću: šesto izumiranje vrsta je počelo u proteklih nekoliko dekada i uzrokovano je ljudskim djelatnostima.
Među brojnim visokim dužnosnicima na COP26 skupu u Glasgowu prisustvuje i hrvatski premijer Andrej Plenković koji se u prvim danima novembra obratio okupljenima kazavši kako su “klimatske promjene najveći izazov naših života i ovoga stoljeća”, te da će one “nepovratno pogoršati živote generacija koje slijede”. Ipak, našao je prostora za optimizam pojasnivši kako “odlučnim i žurnim djelovanjem možemo znatno umanjiti ovo pogoršanje” i da je na političarima “kao liderima, ne samo kao zabrinutim pojedincima, da donesemo i provedemo politike koje će to postići.” Progresivnost i ambicija hrvatskog premijera staje točno tu, jer već idućom rečenicom trijezni svoje slušaoce kazavši kako: “U najmanju ruku, moramo ostvariti ciljeve već sklopljenih klimatskih sporazuma te djelovati snažnije na njihovom ispunjavanju.”
Premijerovo vijuganje
Tužno je koliko su ciljevi već sklopljenih sporazuma nisko postavljeni, pa ipak, političari, pogotovo naši, sapleću se o te ciljeve gotovo svakom novom odlukom. Svjestan je toga i hrvatski premijer kada u idućoj rečenici kaže da je “to ključ za smanjenje rastućeg jaza u područjima u kojima smo se već udaljili od postizanja ciljeva.” Rečenica je pravi mentalni rebus, a raspakirana znači: postoje područja u kojima smo se već udaljili od postizanja ciljeva i klimatski sporazumi su ključ za preokret trenda sve većeg udaljavanja od klimatskih ciljeva. Drugim riječima, ako je jaz narastao, to znači da smo nekada bili bliži klimatskim ciljevima nego sada. Plenković je to i kazao. Nejasno, vijugavo, ali ipak kazao.
Hrvatski premijer dalje smatra da je pravi smjer društvenog klimatskog kretanja povećanje ambicije i kolektivno djelovanje: “Također moramo biti ambiciozniji. To je nužnost koju je moguće postići samo ako djelujemo zajedno. Zajedničko djelovanje moguće je samo uz angažman tvrtki i gospodarskih grana, vrijedan doprinos civilnog društva te cjelokupnu podršku naših građana. Njihovo ispravno razumijevanje učinaka klimatskih promjena, kroz podizanje svijesti i obrazovanje, ključno je za pobjedu u ovoj bitci.” Ovdje se nećemo baviti činjenicom da premijer ovakve bajke prodaje za govornicama stranih zemalja, u kojima Hrvatsku predstavlja kao uređeno društvo ravnopravno onima sjeverozapadne Europe, dok čim se vrati zauzme poziciju pripadnika elite kojemu za legitimitet nisu potrebne činjenice. Samo ćemo ukratko pokušati dokučiti kako to naš vrhovni legitimni izvor vidi odnose svih ovih kolektivnih čimbenika koje poziva na bratstvo i jedinstvo “u bitci” protiv klimatskih promjena. Gospodarske grane i tvrtke se trebaju angažirati “u najmanju ruku” tako da, “ostvarimo ciljeve već sklopljenih klimatskih sporazuma”, što u prijevodu na praktični hrvatski znači da se ispune zakonski minimumi. A hrvatski zakonski minimumi su minimumi svih minimuma. Hoće li premijer kao naš “lider” i “pojedinac” učiniti nešto za podizanje tih minimuma?
Teško. Na primjer, dokazao je to isti dan u Glasgowu kazavši da će Hrvatska zatvoriti Plomin – našu posljednju elektranu na ugljen – tek tri godine iza roka 2030. Dakle, gdje se krije ta kolektivna ambicija? Ta elektrana ne samo da zagađuje više nego one zagrebačke koje ovih dana proizvode nepodnošljive magle, nego zagađuje i sumporom više nego bilo koja druga elektrana u državi. Štoviše, Plomin zagađuje toliko da njegov blok A nema uporabnu dozvolu još od 2018. godine. Pa zato naš ambiciozni premijer želi pogon u preostalom bloku još 12 godina. Da stvar bude još gora, njegov klimatski neobrazovani ministar okoliša (koji je usprkos aferama koje ga s vremena na vrijeme okrznu još uvijek na toj poziciji tek zbog nezainteresiranosti mejnstrim medija za pedantnije proučavanje njegovog rada) istovremeno jednim potpisom osniva parkove prirode a drugim na obližnjim lokacijama izdaje dozvole za istraživanje i eksploataciju fosilnih energenata, usprkos činjenici da su sva nova ulaganja u te energente financijski gubitaši već sada, a biti će i više nakon uvođenja poreza na ugljik. Primjere toga kako premijer vidi odnose između gore navedenih klimatskih subjekata (građani, civilno društvo i poduzetnici – nema države u tome) bismo mogli nizati u nedogled, no umjesto toga, analizirat ćemo što je još to rekao premijer i koliko njegove izjave uopće imaju smisla.
“Hrvatska zaštitu prirode uzima ozbiljno”
“Hrvatska zaštitu prirode uzima ozbiljno: Imamo 4. najmanji ugljični otisak po glavi stanovnika u EU. šumarstvo ima stoljećima dugu tradiciju održivog upravljanja. S 93% certificiranih šuma, naša stopa apsorpcije ugljika po glavi stanovnika je dvostruko veća od EU prosjeka. Naš Nacionalni park Plitvička jezera nalazi se među prvih pet prirodnih znamenitosti na popisu prirodne baštine UNESCO-a, gledano po veličini neto ugljičnih ponora. Ukupno 38% naše zemlje je pod zaštitom. S 2 stroga rezervata, 8 nacionalnih parkova i 12 parkova prirode, Hrvatska je zemlja blagoslovljena ogromnom bioraznolikošću.”
Što je premijer prešutio sjeverozapadnoj Europi? Na primjer činjenicu da je njegova stranka suodgovorna za provedbu takve deindustrijalizacije zemlje da danas imamo “četvrti najmanji ugljični otisak po glavi stanovnika u EU”. To nije rezultat zelenih ili industrijskih politika, to je rezultat inercije, privatizacije, korupcije i visoke cijene industrijskog kapitala. Gotovo je nevjerojatno da se premijer ovime hvali, s obzirom na društvene posljedice ovih procesa koje drže državu u ovisnosti o milijardama eura iz EU kako ne bi došlo do bankrota države i socijalnih sukoba kakvi kuhaju u mnogim bivšim jugoslavenskim republikama (Srbiji i Kosovu te BiH).
Nije premijer pametno odabrao ni s komentarom o šumama jer – ako on i ne zna, ostatak države ne sumnja – uzrok pozamašnog uništavanja šuma u ovoj zemlji je korupcija koja vodi od Hrvatskih šuma do međunarodne mafije i ide preko kadrova njegove stranke. Jedan od posebnih rezervata uopće nije u potpunosti zaštićen, već jedina hrvatska ledenjačka prašuma Štirovača do pola stoji u rezervatu – s kojeg su čak i skinute neke stroge oznake (zabrana pristupa svim ljudima) a od pola se eksploatira za izvoz. Optužbe za ilegalnu sječu šuma možete čuti čim stupite nogom na ta područja i porazgovarate s lokalnim stanovništvom. Ništa bolje nije ni sa slavnih osam nacionalnih parkova, pa tako ni Plitvicama. Točna i potpuna izjava premijera glasila bi: Plitvice su trenutno pod UNESCO-vom zaštitom, ali smo prije nekoliko godina promijenili zakon o nacionalnim parkovima i dozvolili smo gradnju apartmana bez kanalizacijskih mreža, pa se sada otpad od turizma slijeva preko sedrenih barijera plitvičkih slapova. Zbog toga nas UNESCO upozorava. Problem smo riješili jednostavno, nismo izgradili kanalizaciju, niti ekološke WC-e, niti smo ijednu tehnologiju tog tipa licencirali, već smo jednostavno ograničili broj turista na Plitvicama u nadi da će to riješiti sve naše probleme. Također, nismo certificirali ni licencirali puno ekoloških proizvodnja održivih, pasivnih, modularnih stambenih objekata – ni u osobne, ni javne ni turističke svrhe – jer bismo time naštetili betonsko cementnoj građevinskoj industriji, karbonski najintenzivnijoj industriji u Hrvatskoj. Točna izjava bila bi i da je Hrvatska blagoslovljena ogromnom bioraznolikošću ali je naša kolektivna ambicija takva da vodi ka njenom radikalnom smanjenju.
Lideri i pojedinci
Plenkovićeva klimatska ambicija “kao lidera i pojedinca” jednostavno, u klimatskom smislu, nije dovoljna za poziciju premijera u klimatskoj tranziciji. I tu konačno dolazimo do premijerovih obećanja koja su tek vježba iz niže matematike, i obećavaju ispuniti ne ono što je premijer dao naslutiti u svom govoru, nego ono što je analizira tog govora i pokazala: “Hrvatska će sa, za nas veoma visokih, 45% sudjelovati u ambicioznom cilju EU da do 2030. godine smanji emisije ugljika za 55%. Naša ciljna godina za prestanak korištenja ugljika je 2033., no nastojat ćemo to postići i ranije. S ciljem da do 2030. postigne stopu od 39% obnovljivih izvora u konačnoj potrošnji, Hrvatska nadilazi europski cilj od 32%. Namjeravamo u konačnoj proizvodnji postići više od 65% obnovljivih izvora te 100% niskougljičnih izvora.” Metode su jasne: kolektivna ambicija građana, poduzetnika i civilnog društva. A gdje je u svim premijerovim obećanjima država? Jer minimume svih minimuma nametnut će Europska unija. Premijer u obraćanju u Glasgowu nijednom riječi nije kazao što će točno i konkretno njegova vlada napraviti za “mlade” i za klimatske promjene? OK, najavio je Rimčeve samovozeće automobile koji su daleka budućnost, a i kada se napokon nađu na našim ulicama, više neće imati važnost koju imaju sada, jer svi će do tada imati električne automobile. Najavio je još i air traktore, koji će eto gasiti požare… Jedina konkretna stvar koju je kazao je jednako neambiciozna kao i druge izjave iz ovog teksta: posadit ćemo još stabala. Ovoj zemlji ne treba još jedna nova šuma već ekološkije upravljanje postojećima. Na kraju nas premijer poziva na to da podnesemo svoj dio odgovornosti, a iz svega što je rekao, jedino što je jasno je da po njegovom mišljenju “Hrvatska nije problem”.