Tek što se stišala buka oko zagrebačkih navijačkih murala, pažnju regionalne javnosti zaokupili su “problemi” s takvim vidom vizualnog izražavanja u Beogradu. Kao što vjerojatno sada već dobro znate, na beogradskom se Vračaru nalazi mural posvećen ratnom zločincu Ratku Mladiću. Mural se “pojavio” 22. jula, a otada je u više navrata bio oštećivan na različite načine. No, huliganske grupe koje stoje iza murala redovito i ekspresno su ga vraćale u prvobitno stanje. Prema saznanjima medija, stanari su u nekoliko navrata tražili od nadležnih da se mural ukloni, međutim, reakcija je redovito izostajala.
Situacija je eskalirala prekjučer. Naime, u nastojanju da navodno obuzda sukobljene strane, policija je doslovno čuvala mural. No, to nije spriječilo Aidu Ćorović i Jelenu Jaćimović da ga jajima “ukrase”. Slijedilo je njihovo automatsko hapšenje, pritvaranje i ispitivanje. One su naknadno puštene, a istu večer se u ulici u kojoj se nalazi mural organizirao prosvjed podrške. Naravno, na istom mjestu su se pojavile i desničarske grupe, a dva kordona policije su ih razdvajala od prosvjednika. Prema najnovijim saznanjima, inspekcija je naložila stanarima da sami uklone mural. Pitanje je, dakako, hoće li se osigurati preduvjeti za realizaciju tog naloga ili će država i dalje čuvati mural kako bi navodno spriječila sukobe.
Bez obzira na krajnji ishod, valja zabilježiti taktiku vlasti koja neće eksplicitno stati iza Ratka Mladića, izuzmemo li polaganje cvijeta u izvedbi ministra unutarnjih poslova Aleksandra Vulina, već će učiniti sve da taj mural tu ostane, a da njena uloga bude ona osiguravanja reda i mira i poticanja demokratskog odlučivanja. Dakle, država od samog početka igra ulogu neutralnog promatrača s ciljem da ne dopusti sukobe. Ili kako je MUP naveo u jednoj od izjava da “legitimira sve osobe, bez obzira njihov odnos prema muralu generala Ratku Mladiću”. Time se sasvim jasno legitimira štovanje ratnog zločinca, ali i hinjenom neutralnošću zapravo legitimira zatečeno stanje: a to zatečeno stanje je, eto, baš mural posvećen Ratku Mladiću. Ukratko, država kao jamac neutralnosti nastupa u onom trenutku u kojem je jedna od strana svoj posao već obavila.
Navodnu neutralnost ministar Vulin je dodatno “podebljao” pozivajući se na Dan borbe protiv fašizma i antisemitizma kao razlog za zabranu okupljanja i protivnicima i štovateljima murala. Nije valjda primjereno da država na taj dan staje otvoreno na stranu fašista. No, sama neutralnost nije najciničniji aspekt stava vlasti po ovom pitanju. A za taj aspekt, sasvim očekivano, treba poslušati riječi samog predsjednika Aleksandra Vučića: “Odakle vam pravo da kritikujete bilo koga, da odlučuje ko će kakve grafite i ko će kakve murale da pravi? Zna se koji su organi za to nadležni, šta je skupština stanara, zna se ko o tome donosi odluke. Ali to je ta vrsta bezobzirnosti prema sopstvenoj zemlji u kojoj je važno sve najgore o sopstvenom narodu i državi reći.” Dakle, Vučić smatra da je demokratsko pravo svakoga da radi murale kakve hoće, a da o njihovom o(p)stanku odlučuju najniža demokratska tijela poput skupštine stanara. Ne samo da država neutralnošću održava red i mir već i potiče demokratsko djelovanje odozdo. I ne manje važno, svi oni koji se ne slažu s takvim “demokratskim pravilima”, to rade isključivo zato kako bi ocrnili svoj narod i državu. Pa makar simbol te države bio i ratni zločinac.
Motivacija iza ovakvih taktičkih vratolomija i više je nego jasna: Vučić si ne može priuštiti aktivno promicanje lika i djela Ratka Mladića, a ne može se dozvoliti ni javnu osudu. Ono što može jest da hinjenom neutralnošću i navodnim poticanjem demokracije dopusti “narodu” da odluči. A svi koji su protiv te odluke su izdajnici ili u navodno nijansiranijoj političkoj dijagnozi – autošovinisti. Treba istaknuti da mu u tome itekako pomažu oni aktivisti koji se snebivaju nad činjenicom da strane ambasade sve ovo “dopuštaju”.