Srednjovjekovna utvrda Medvedgrad ponad Zagreba funkcionira kao cinična alegorija nedavne hrvatske povijesti. Nakon što joj je Tuđman priljepio etiketu oltara domovine i naredio prikladnu obnovu nedavno je doživjela još jednu transformaciju: sada je postala jednako bizarna kulturno-poduzetnička zona financirana EU sredstvima. O kratkoj povijesti utvrde u posljednjih 30 godina piše Igor Lasić.
Operativni program “Konkurentnost i kohezija 2014.-2020.” EU-fonda za regionalni razvoj podnio je trošak od 40 milijuna kuna za izgradnju Centra za posjetitelje Medvedgrad, svečano otvorenog krajem prošlog mjeseca. Ta više nego impresivna svota zaista nije bačena u ništa. Bačena je u svašta, pa je prostor istoimene srednjovjekovne utvrde ponad Zagreba danas doslovce nabijen atraktivnim sadržajem.
Izdvajamo iz bogate medijske ponude reportažnih priloga s otvorenja: tri multimedijalne stalne izložbe (“U kraljevstvu drevnih šuma”, “Začarana povijest” i “Tajne drevne planine”), smočnica sa srednjovjekovnim receptima, kazalište svjetla i sjene, kviz znanja, mistični gavran koji govori, legendarna Crna kraljica (amaterska glumica u stalnom angažmanu), mozgalica za učenje, interaktivne dječje igračke, brojači posjetitelja, informativni centar, prostor za radionice, električni bicikli, suvenirnica s dizajniranim suvenirima, te dizajnirana radna odjeća zaposlenih.
“Medvedgrad se nije gabaritno promijenio, samo je oplemenjen, što znači da je sve izmijenjeno i opravljeno, što se popraviti dalo s obzirom na to da je to spomenik kulture. Uz sve naše objekte smo stavili nove sadržaje s novim muzejskim postavima koji prate tematiku Medvednice i Medvedgrada, ali isto tako biljni i životinjski svijet u svrhu promocije i održivosti zaštićenog područja”, rekla je tom prilikom ravnateljica Parka prirode Medvednica.
Kazano je još i da su projektom “ostvareni ciljevi zaštite, valorizacije i promicanja održivog upravljanja kulturnim i prirodnim nasljeđem” u Parku prirode Medvednica, a Medvedgradu je “dana prilika da iskoristi svoj potencijal i postane prepoznatljivo turističko i kulturno odredište” te uloži svoj prilog “društvenom i gospodarskom razvoju”. No što se tu zapravo točno dogodilo, kakva transformacija, ako znamo da medijevalna gradina ipak nije stradala npr. u potresu, ili prije toga u zadnjem ratu?
Tuđmanova vizija
Nešto još gore, sva je prilika. Zamislimo da smo se jednim od tehničkih čuda plaćenih EU-milijunima vratili kakvih četvrt stoljeća ili malo više u prošlost. Kraj je 20. vijeka, dakle, a okolica Medvedgrada je poprište temeljite sječe iste one drevne šume koju ćemo prozvati kraljevskom, premda tamo nikad nije stolovala nijedna krunjena glava. Uglavnom, bila je to prva u nizu čuvenih devastacija Medvednice, zagrebačke gore, pilama i minama. Takve će se potom, u vrijeme najdugotrajnijeg gradonačelnika glavnog hrvatskog grada, uspostaviti prije kao pravilo negoli izuzetak.
Ali lako i za šumu, znamo li kakva se začarana povijest u njoj tad odigrala. Ruševinu pod Sljemenom, naime, tadašnji su vladari mladog hrvatskog imperija odlučili redizajnirati u žižu obrednog klanjanja državi i naciji. Nazvali su ga Spomenik slobodi, zatim Oltar domovine. Svemu je kumovao prvi predsjednik RH Franjo Tuđman koji se jednog dana početkom 1992. godine iznebuha dao odvesti pred Medvedgrad.
Poput mističnog gavrana koji govori, sudbonosno je presjekao muke arheologa i konzervatora koji su već godinama uoči rata čeprkali po ruini, ustvari nikad ne kaneći dovesti je ni u kakvo “dovršeno” stanje. Naprosto su istraživali i bilježili svoje nalaze, zato što se nije u detalje ni znalo kako je taj kaštel izgledao u svoje vrijeme. Notirane su dvije ključne Tuđmanove rečenice: “Nema nikakvih dokumenata o tome kako je srednjovjekovni burg izgledao… Dajmo to obnovimo do autentičnosti, ali dajmo tomu i jedan sadržaj.”
Brojni skrupulozni građanski kunsthistoričari će zbog tih nekoliko riječi godinama uzimati sedative, suočeni s voljom feudalistički neprikosnovenog vladara, ali u osvit trećeg milenija. Jasno, formalno je Tuđman bio pravu, s tim da su uviđavni eksperti zato i bili prvotno odustali od reizgradnje Medvedgrada. No to što se nije imalo uvida u podrobnosti o nekadašnjem izgledu gradine, ne znači da se nije poznavala njezina osnova. Po njoj je ona i bila poznat i priznat spomenički lokalitet u pripadajućem europskom kontekstu.
Svejedno, uslijedila je “obnova” do neke nove “autentičnosti”, i sasvim originalni “jedan sadržaj“. Zadužen je dvorski (ob)likovni umjetnik Kuzma Kovačić da aranžira parterno domovinsko svetište s “oltarom”, tzv. vječnom vatrom i kristalnim “suzama”. Nije bilo mjesta zabuni: Franji je Tuđmanu zatrebalo dovoljno istaknuto i dostatno veliko metropolsko okupljalište oko novoposvećenog kulta hrvatstva.
Taj nije gubio vrijeme, pa je brže-bolje ugrabio zamak koji je gledao svakodnevno iz svojeg doma na Tuškancu. Na ruku mu je išla činjenica da Medvedgrad nije imao naročiti povijesni naboj vezan uz nekakvo političko značenje, koliko arhitektonsko-povijesni, ali nepotpun u smislu “dokumenata”. Bio je idealan za namijenjenu mu novodobnu funkciju. Ne bi se za takvo nešto moglo iskoristiti, recimo, jedan Dubrovnik – osim na filmu, što se danas i čini, obilato do perverzije – koji jednostavno ima prejak historijski značaj.
Radovi su obavljeni zavidno brzo i efikasno. Pregrađen je originalni zaštitni bedem, proširena srednjovjekovna vrata, zatrpan obrambeni jarak, nadozidani pojedini dijelovi kompleksa, ugrađene stepenice od rostfraja, izliveno ponešto betonskih ploča, dodano cigle u malo jarkijim bojama od ranije znanih, i vatrica je uto mogla biti kresnuta. Imat će se što opravljati i oplemenjivati, kako ovih dana kazuje ravnateljica parka, jer je pokvareno sve što se u kvar zatjerati dalo.
No idila tuđmanovske vizije ionako neće potrajati dugo, u biti nimalo duže od njegove osobne biološke pojavnosti. Oltar domovine ubrzo prestaju pohoditi i državnička poslanstva i đačke ekskurzije. Vremenom svi zaboravljaju na nj, u staklenim elementima otvaraju se vidne naprsline, i jedino Kuzma Kovačić povremeno diže svoj glas u konzervativnim medijima, ali ni njihova publika ne obazire se dalje na Medvedgrad.
Još jedan mitologem
A onda je Hrvatska stupila u EU, pa se zatekla u kontekstu koji mnogi strastveno imaginiraju nalik onome pod grofovima i groficama Celjskim te austrijskom carevinom. Evo i nas tako natrag u prezentu, opremljenom tehnologijama koje će nam onkraj EU-programa ispripovijedati poučnu bajku o prevaljenom trodecenijskom putu. Ovdje kultura više nije onoliko sluškinja ideologije nacionalnog te domovinskog.
No kad razgrnemo sav bežično-digitalni i ekološko-analogni Kitsch i Mischmasch, sudbina ukletog zamka ukazat će se kao cinična alegorija jedne wannabe mitteleuropske državice. Drugom “obnovom” Medvedgrada, naime, opet smo dobili novi “jedan sadržaj” i “autentičnost”. U igri je ponajprije turističko-industrijska presija koja rezultira ostvarivanjem davne sugestije iz zagrebačke Turističke zajednice: da Medvedgrad postane (i) središnjom lokacijom gradskog karnevala. Bome je postao, s vitezovima i Barbarom Celjskom u sintetičkim kostimima, iako je to donekle bio i s Tuđmanovim crvenim mundirima.
Na stolu je potom znanstveno-popularni surogat visokokulturne patine koji pothranjuje kompleks dežurnog agramerskog malograđanstva, inače poprilično inertnog ili krotkog spram ranijega nacionalističkog iživljavanja nad zatečenim spomenikom kulture. Konačno, uočavamo tendenciju nametljivog spektakulariziranja prirode, uvijek tako desperatno nepotpune bez pridodanog joj dizajnerskoga garnirunga.
Po modi novog tisućljeća, sve je poslovno uspješno spakovano u ovaj samoodrživi i svereciklirajući projekt, od povijesti i kulture do edukacije i ekologije. Širenje turističke ponude na “zaštićeno područje” Medvednice ide glatko u paru sa skijaškom senzacijom bivšeg zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića na istoj “drevnoj planini”. Snježna kraljica i Crna kraljica ruku pod ruku, sinergijski (i taj pojam zacijelo je negdje bio naveden u projektnoj prijavi za EU-financiranje) zabavno za razliku od chick fighta u šahu, više onako kao što se u lunaparku dopunjavaju auti-sudarači i Kuća strave.
Kultura i povijest, sasvim je očito, danas na Medvedgradu postaju ancilla nečemu drugom, no ostaje enigma gdje se u tom obratu skrila politika? Samo nemojmo lakomisleno povjerovati da je tek tako nestala. Ona je u svim društvenim zbivanjima prisutna uvijek i neizostavno, nalik energiji u prvom zakonu termodinamike. Pa, bit će da je sadržana u samoj kolektivnoj svijesti ovog dozlaboga neemancipiranog društva koje već barem pola stoljeća poput vesla sisa bezmalo svaki intrigantniji mitologem.
Donedavno je to bila dominantno nacionalna ideologija, a u ovom slučaju prvenstvo uzima diktat krupnog kapitala. Jednako neosviješteno apstrahiramo tobožnji domovinski suverenitet i kulturpoduzetničko raspolaganje ovdašnjim materijalnim resursima i nematerijalnom baštinom. Povrh svega, ako ćemo pravo, u vrijeme Franje Tuđmana je Medvedgrad barem bio jedinstven u zadanom grandomanskom umišljaju, a sad je samo jedna u seriji tržišno forsiranih povijesnih atrakcija s mačevima od šperploče.
No marketinška je kampanja opet dignuta do VIP-ranga: grad u šumi otvorio je ministar gospodarstva i održivog razvoja RH. Naziv toga himeričnog sektora također nije slučajan, koliko ni kratki spoj u imenu EU-operativnog programa “Konkurentnost i kohezija”. Čudni su putevi razvojni, tako i šanse koje se ciklički pružaju Medvedgradu kao dozi za nalijevanje sadržajima, “da iskoristi svoj potencijal”.