Danas je na snagu stupila odluka Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske po kojoj je uvjet za ulazak u sve javne i državne institucije covid potvrda. Ili važeći test. Dani koji su prethodili stupanju odluke na snagu obilježili su prosvjedi. Inicijalno su krenuli u više hrvatskih gradova, ali oni najredovitiji i najbrojniji održavaju se u Splitu i Zagrebu. Na prosvjedima se, dakle, traži ukidanje covid potvrda i uvjetovanja koje iz njih proizlaze, a zasad nisu okupili značajniju masu sudionika. Unatoč tome, glavna su vijest u medijima i središnja tema u raspravama na društvenim mrežama.
S obzirom na oskudnije brojeve sudionika i količine izgovorenih besmislica, bilo bi lako prosvjede odbaciti kao dio nezaobilaznog “covid folklora”. Međutim, sama njihova dinamika, profili govornika i poslane poruke mogu poslužiti kao zgodan primjer za razumijevanje funkcioniranja politike i ideologije – i načelno i u specifičnom hrvatskom kontekstu. Ideološke kombinacije su malo začudnije od onih standarnih, politički zaključci nešto nedosljedniji, ali suštinski nema velike razlike u kreiranju sadržaja u odnosu na institucionalne mehanizme i parlamentarne političke stranke. Dovoljno je samo pogledati poruke koje su u javnost poslali “ozbiljni” političari u proteklih nekoliko tjedana da bi se razlika eliminirala. Drugim riječima, na prosvjedima je kreiranje sadržaja “autentičnije”, oslobođeno stranačkih procedura, rejtinga i analitičkog blagoslova u emisiji Otvoreno.
Moglo bi se reći da prosvjedi funkcioniraju kao svojevrsni politički startup inkubator. Pored već donekle etabliranijih lica s ponešto aktivističkog staža, pristup mikrofonu relativno je demokratičan i čini se da je osnovni preduvjet protivljenje uvođenju covid potvrda. Teorije o pandemiji, cjepivu, maskama i sudbini hrvatskog naroda dolaze naknadno i svatko ima pravo na svoju stilsku vježbu. Kad su posrijedi najučestaliji govornici ili organizatori, njihovi profili se mogu svesti na otprilike četiri životne priče: poduzetnici koje je lokdaun proslavio i svidio im se taj tip političkog iskoraka, aktivisti marginalnih katoličkih organizacija ili zaboravljenih ekstremno desnih stranaka, liječnici i znanstvenici sa snažnijom katoličkom pozadinom i oni “ni lijevi ni desni” svježi aktivisti kojima se učinilo da bi pandemija mogla biti prilika za neki tip profilacije.
Što se pak tiče sastava samih prosvjednika koji se (još) nisu odlučili pristupiti mikrofonu, ne možemo imati pouzdane informacije. Po onome što možemo zaključiti iz njihovih izjava medijima i poruka na transparentima, inicijalne političke pozicije, koliko god kontradiktorne bile, vjerojatno su nešto šireg raspona od onog među govornicima i organizatorima. Istraživanja raznih pokreta protiv epidemioloških mjera u inozemstvu također sugeriraju slične sastave. Razlikuje se, dakako, ideološki sirovi materijal kojim barataju, a koji je nasljeđe političke kulture u kojoj djeluju. Naravno, prisutna su poklapanja jer su mnogi aspekti teorija zavjere uvezeni, prvenstveno iz Sjedinjenih Američkih Država. S obzirom na relativnu propusnost između sudionika i organizatora, na sirovi ideološki materijal ćemo se osvrnuti bez obzira na te razlike.
Sirovi ideološki materijal
Taj se materijal oblikuje ovisno o zahtjevima i političkoj situaciji, a u hrvatskom ga prosvjednom kontekstu sačinjavaju barem tri različite vrste: domovinski, sindikalni i ljudskopravaški. Domovinski sačinjava raspon od standardnog refleksa “ljubavi prema ugroženoj domovini”, nulte točke svake političke legitimacije do preuzimanja, manje ili više eksplicitno, ustaškog antiestablišmentskog folklora. Prisutne su i zastave s prvim bijelim poljem, Thompson je jedna od prvih opcija na plejlisti, a pomalo je zaživio i slogan “za slobodu spremni”, čiju inspiraciju ne treba objašnjavati. Sindikalni materijal je prigušeniji od domovinskog i tako samo reflektira odnose snaga i inače. Vezan je isključivo uz potencijalne otkaze koji mogu proizaći iz odbijanja cijepljenja ili testiranja i njegova realizacija je prilično sterilna, zasnovana na parolama o pravu na rad.
Treći sirovi materijal je onaj ljudskopravaški ili civilnodruštveni. Već odavno je, na primjer, ekstremna desnica usvojila tu retoriku za koju su naivniji mislili da je pod vječnim intelektualnim vlasništvom liberala, ali u ovom slučaju se ne radi (samo) o takvom tipu aproprijacije. Posrijedi je suživot različitih perspektiva s manje brige o dosljednosti. Prosvjednici u svojim istupima barataju različitim retoričkim rješenjima iz različitih perioda borbi za ljudska prava. Pritom im je najdraži period Drugog svjetskog rata i nerijetko vladajuće optužuju za fašizam ili nacizam. A neizostavna su i spominjanja žutih traka i gnjusno i retardirano poređenje vlastitog statusa s onim Židova u nacističkoj Njemačkoj. Ta je poredba uvezena, ali glatki uvoz su omogućile ovdašnje desne političke elite koji u revizionističkom tumačenju razdoblja tzv. NDH priznaju zapravo samo progon Židova. Na taj se način ne mogu optužiti za revizionizam, a i dalje mogu vršiti antisrpsku propagandu bez utega masovnih ustaških likvidacija. Ili sasvim jednostavno i slikovito: zamislite da jedan od prosvjednika kaže da se osjeća kao Srbin u NDH. Nemoguće.
Pored samog sirovog materijala u obliku ideološkog sadržaja, zanimljivi su i apeli koji se na neki način nastavljaju na taj sadržaj. U Splitu se redovito poziva Torcida na priključak iako oni s covid potvrdama i testiranjima žive već mjesecima, a u Zagrebu je istaknut transparent kojim se p(r)oziva poslovično buntovni Filozofski fakultet kao da je posrijedi nekakva homogena skupina ljudi. Da se ne ostane na takvom tipu regionalne razlike, jučer je i u Zagrebu jedan govornik, predstavljen kao “youtuber iz Dubrave”, pozvao Bad Blue Boyse da daju svoj doprinos. Naravno, prisutni su konstantno i apeli braniteljima te studentima kao takvim koji bi valjda trebali biti najaktivniji u “prosvjedima za slobodu”. Što se tiče priključenja različitih društvenih skupina, zasad možemo izdvojiti samo nastup bajkera na jednom od splitskih prosvjeda. A izrazito je društveno-politički znakovito da se nitko nije sjetio pozvati radnike, bilo kakve.
Dakle, prosvjednici barataju sirovim ideološkim materijalom koji im stoji na raspolaganju i koji su “ozbiljni” političari stvorili u posljednjih tridesetak godina: plus uvezene teorije zavjere uglavnom iz SAD-a. Premda iz ovog političkog startup inkubatora najvjerojatnije neće iskočiti nikakav “politički jednorog”, on nam prilično slikovito opisuje društveno-političku situaciju u kojoj živimo. I pokazuje da nema prevelike razlike između ovih političara amatera i onih ozbiljnih igrača. Razlika je uglavnom u oku promatrača i ovlastima i resursima kojima potonji raspolažu. Ako vam se čini da pretjerujemo, samo zamislite da je jučerašnje izjave predsjednika Zorana Milanovića u Rimu o covid potvrdama izgovorio spomenuti “youtuber iz Dubrave” na Markovom trgu. Ne bi bilo ništa čudno, je li tako?