Glasnogovornik Vlade Republike Hrvatske Marko Milić na svom Twitter profilu komentirao je napade na novinare koji su se dogodili na subotnjem skupu u Zagrebu. Pored osude samih napada, Milić je ustvrdio i da su prosvjednici “otkrili svoj politički predznak”. Ne znamo je li stvarno Miliću toliko trebalo da shvati koja je politička opcija najzastupljenija i najglasnija na prosvjedima protiv uvođenja covid-potvrda, ali definitivno nije pogriješio. Naravno, to ne znači da su svi prosvjednici simpatizeri ekstremne desnice, inače ih se ne bi ni skupio toliki broj, ali očito je da ta opcija udara ritam, što je vidljivo i po političarima koji su se tamo pojavili.
I to nije ništa specifično za Hrvatsku. Gotovo svugdje u svijetu ekstremna desnica drži primat u prosvjednim akcijama. Priključuju im se, dakako, libertarijanci koji su im zapravo često sličniji nego što možda sami misle, ali i dijelovi, da tako kažemo, anti-autoritarne ljevice. Međutim, oni ne uspijevaju “obojiti” prosvjede u priželjkivane boje. Nedavno je u Njemačkoj objavljeno istraživanje u kojem se nastojala utvrditi korelacija između visoke stope zaraza i popularnosti Alternative za Njemačku (AfD), pogotovo na istoku zemlje. Unatoč tome što postoji i niz drugih faktora i što su međuuvjetovanja i kauzaliteti kompliciraniji od odnosa virusa i političkih afinititeta, znanstvenici su utvrdili da je korelacija “prilično značajna”. Naime, AfD se protivi svim mjerama koje su uvode u svrhu suzbijanja zaraze i matematičkim modelima je izračunata pouzdana korelacija između njihove popularnosti i visokih razina incidencije.
Presudne utjecaje ekstremne desnice na oblikovanje prosvjeda i njihovu ikonografiju širom svijeta moglo bi se nabrajati od zemlje do zemlje, ali domaćoj publici će vjerojatno biti najzanimljiviji slučaj Australije. Nakon što je uvedeno obvezno cijepljenje kao uvjet za rad u građevinskoj industriji, jedan od sindikata zadužen za taj sektor organizirano je prosvjed. A među govornicima se našao i jedan ljubitelj povijesnih analogija pa je tako okupljenima i javnosti poručio da su prosvjednici poput “onih momaka koji su se borili protiv komunizma” u Hrvatskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata. I više nego očito je na koga je govornik mislio i tako samo potvrdio neke prijašnje izvještaje o inflitraciji malog broja ustaša u redove tog sindikata. Dakle, ni dijaspora sa svojom specifičnom poviješću ne zaostaje za domaćim ustaškim snagama.
I dok se desnica jasno pozicionirala, pomalo zabrinjava izostanak obuhvatnijih reakcija s ljevice, pogotovo trenutno najznačajnije opcije, a to je platforma Možemo!. Pored osiguravanja novih punktova za cijepljenje u gradu Zagrebu, osude napada na novinare na prosvjedu i ponavljane stavove o nužnosti cijepljenja, nismo vidjeli elaboriraniji stav o svim zdravstvenim, društvenim i političkim problemima koje pandemija nosi sa sobom. Takav izostanak snažnije aktivacije ne odudara od već standardiziranog obrasca po kojem se stranka bavi prvenstveno Zagrebom, a dnevnopolitičke reakcije na relevantne teme prepuštene su Sandri Benčić u Saboru i televizijskim emisijama. Uz asistenciju Ivane Kekin koja i nije članica platforme već koalicijskog partnera. Jasna je fokusiranost na pozadinski, strpljivi rad koji će u budućnosti donijeti više plodova od neprestanih reakcija na bilo što, ali gotovo pa šutnjom o presudnim pitanjima Možemo! propušta priliku snažnijeg oblikovanja političke klime u zemlji. Implicitna oklada na to da su ti birači ionako navodno educirani dugoročno sigurno nije održiva. Pogotovo ako želiš priključiti nove ljude.