Ivana Radačić je znanstvenica s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar i članica radne skupine UN-a zadužene za pitanja diskriminacije žena u zakonima i praksi. Zadnjih desetak godina jedna je od rijetkih znanstvenika koji se bave istraživanjem fenomena seksualnog rada, trenutno kao voditeljica projekta “Regulacija prostitucije u Hrvatskoj” na institutu Ivo Pilar. Petra Karmelić razgovarala je s njom na temu njenih istraživanja i položaja seksualnih radnica u Hrvatskoj.
Osim vaših istraživanja, u hrvatskom kontekstu nitko se ne bavi temom seksualnog rada? Kako objasniti znanstveno ignoriranje ovog problema?
Prostitucija je tabu tema. Postoji određena stigma koja se vezuje uz nju, čak i kad se radi o istraživanjima prostitucije. Nadalje, o fenomenu postoje izrazito oprečna stajališta u feminizmu, tako da istraživači/ce često budu u nezavidnoj poziciji. Sve sam to iskusila na svojoj koži.
Koji su najvažniji nalazi vašeg istraživanja o seksualnom radu u Hrvatskoj?
Prvo smo 2017. objavile1 rezultate jednogodišnjeg kvalitativnog istraživanja prostitucije u Hrvatskoj i Sloveniji, koje je uključivalo analizu zakona, sudske prakse te intervjue s osobama koje prodaju seksualne usluge (Prostitution in Croatia and Slovenia: Sex Workers’ Experiences). Ti su nalazi ukazivali na probleme hrvatskog kriminalizacijskog modela, što smo htjele dodatno istražiti četverogodišnjim projektom Hrvatske zaklade za znanost.
Ovaj je pak projekt, koji je trenutno u tijeku, uključio veći broj sudskih spisa, kao i intervjue sa stručnjacima iz područja donošenja javnih politika (relevantna ministarstva, uredi, saborski odbori, nezavisne institucije za ljudska prava te udruge civilnog društva) i stručnjake iz policijskog i pravosudnog sustava, uz intervjue s osobama koje prodaju seksualne usluge.
Do sada provedene analize pokazuju da zakon (o prekršajima protiv javnog reda i mira) nije u skladu sa standardima zaštite ljudskih prava te da postoje određena kršenja prava seksualnih radnica/ka tijekom sudskih postupka. Zakon kritiziraju svi stručnjaci s kojima smo razgovarali, a većina ih je za legalizaciju, posebice stručnjaci iz policijskog i pravosudnog sustava. Kriminalizaciju klijenata zagovaraju institucije i udruge koje se bave rodnom ravnopravnošću dok udruge koje se bave smanjenjem štete zagovaraju potpunu dekriminalizaciju dobrovoljne prostitucije odraslih osoba. Dosad provedeni intervjui sa seksualnim radnicima/ka, ukazuju, između ostalog, na negativne učinke zakonskog okvira na njihove živote.
Postoje li neke brojke, tj. procjene koliko se ljudi u Hrvatskoj bavi seksualnim radom? Tko uopće i na temelju čega radi te procjene? (Neslužbene procjene kreću se između 6 i 7 tisuća).
Mi nismo uspjeli doći do nikakvih vjerodostojnih brojki. Institucije u svojim dokumentima nemaju takve procjene, a budući da se radi o skrivenoj populaciji, teško je vjerodostojno govoriti o određenoj brojki.
Kakva je struktura ljudi koji se bave seksualnim radom? Ima li među njima stranih radnica/migrantkinja? Trans osoba?
Trenutno na projektu provodimo intervjue s osobama koje prodaju seksualne usluge i svakako želimo uključiti različite glasove i iskustva. Dosad u uzorku nismo imali migrantkinje niti trans osobe: sve su osobe bile iz Hrvatske, većinom cis žene, uz nekolicinu cis muškaraca, različitih profila, životnih priča i iskustava u i izvan prostitucije. Međutim, od sugovornika u istraživanju smo čuli da ljeti dolaze žene iz susjednih država, ali i šire, te smo naišli i na sudski slučaj u kojem se radilo o iskorištavanju strankinja.
Što se tiče uzorka okrivljenih pred prekršajnim sudovima u tri najveća grada, radi se u najvećem broju o ženama srednjih godina koje su u nepovoljnom socio-ekonomskom položaju, s osnovnim ili srednjoškolskim obrazovanjem, majki s djecom, što pokazuje tko su “mete” pravosudnog sustava.
Doživljavaju li seksualne radnice nasilje? Od koga? I prijavljuju li ga?
Naše prvo istraživanje pokazalo je da doživljavaju nasilje. Neke su se s nasiljem suočavale već kao djeca u obitelji, što ih obično čini ranjivijima i kasnije. Najveći broj doživio je nasilje od organizatora, i to od ekonomskog preko fizičkog do seksualnog nasilja. Jedan dio doživio je i neki oblik nasilja od klijenata. Neke su se žalile i na postupanja policajaca.
U trenutnom istraživanju smo naišli na jedan sudski predmet gdje je osoba koja prodaje seksualne usluge zvala policiju zbog klijenta koji je bio nasilan. Ona je u tom postupku dobila prekršajnu prijavu. Dakle, osobe koje prodaju seksualne usluge nasilje iznimno rijetko prijavljuju jer u tom slučaju i one bivaju prekršajno gonjene zbog odavanja prostituciji.
Zbog čega kod nas nije došlo do nikakvog udruživanja seksualnih radnica, iako u susjednim zemljama imamo udruge?
Istraživanje je pokazalo da su u Hrvatskoj osobe koje se bave prostitucijom većinom rade samostalno i ne poznaju druge osobe koje se time bave. Dosta njih se time bavi privremeno. Tako da baš i ne postoji zajednica. S druge strane, činjenica da je prostitucija prekršajno djelo i da postoji ogromna stigmatizacija osoba koje se time bave zasigurno ne pomaže. No, u našem prijašnjem istraživanju sve naše sudionice kao jednu od preporuka za poboljšanje navele su upravo osnivanje udruga te centara u kojima bi mogle dobiti potrebnu podršku.
- Radi se o knjizi čije su koautorice Ivana Radačić i Mojca Pajnik, op. ur. [↩]