Tuzlanski radnici su krajem prošle godine krenuli u očajnički prosvjedni marš prema granici, prijeteći da će iseliti iz zemlje i “pobjeći” u EU. Ovaj posljednji čin radničkog protesta zbog neisplate plaća i gašenja velikih industrijskih kompleksa još se jednom pokazao neučinkovitim, a dio razloga leži i u tranzicijskim iluzijama o karakteru odnosa europskog centra i periferije.
Kolona radnika Fabrike obuće Aida, Livnice čelika, Fabrike deterdženata Dita i Fabrike namještaja Konjuh koja je 24. decembra 2014. krenula ka graničnom prijelazu Orašje kako bi se domogla “obećane zemlje” Evropske unije, nije postigla ništa. Promrzli i premoreni radnici, čiji su zahtjevi bili isplata jednokratne pomoći od 400 KM (oko 200 eura), uvezivanje radnog staža i pokretanje proizvodnje, uoči Nove godine autobusima su prebačeni nazad u Tuzlu. Politika pobune bijegom u “normalan svijet” ili nade u pomoć specijalnih predstavnika tog “svijeta”, samo je nastavak prošlogodišnjeg marša oko 300 radnika “Konjuha” iz Živinica koji su 2013. prepješačili 112 kilometara do Sarajeva kako bi tražili pravdu od Ureda visokog predstavnika za BiH (OHR). I u jednom i u drugom slučaju, radnici su postali isključivo medijska senzacija, pogotovo kada su u pitanju dušebrižnički komentari, koji po ko zna koji put prozivaju “političare koji ne rade svoj posao a za koje radnici glasaju” i strance “koji nisu obavili posao sređivanja države za što su preplaćeni”.
Zamjenik predsjednika Sindikata Fabrike obuće “Aida” Hasan Užičanin, jedan od predvodnika radničke kolone prema hrvatskoj granici, za medije je izjavio da “radnici traže spas u nekoj od zemalja EU”, te da se političari nastave prepucavati jer radnici “više nemaju šta čekati”. Kod radnika, kao i kod ogromne većine medija i intelektualaca koji ih podržavaju, jasan je sljedeći način razmišljanja: Vlasti u BiH ne rade dovoljno na razvoju vlastite privrede i stoga je zadatak predstavnika “obećane zemlje” Evropske unije da ih na to primora. Ovakvo razmišljanje je potpuno suprostavljeno stvarnosti, u kojoj je deindustrijalizacija ne samo tuzlanskog regiona, već cijele BiH (a time i masovna nezaposlenost) između ostalog i posljedica pogubne implementacije evropskih programa baziranja bosanskohercegovačke ekonomije na malim i srednjim preduzećima koji žrtvuje velike “mastodonte”. Ta strategija predstavlja i srž navodno spasonosne britansko-njemačke inicijative, čija je suština daljnja implementacija Kopenhaških kriterija i Sporazuma o rastu i zapošljavanju (Compact for Growth and Jobs). Ironično, taj sporazum nova proevropska narodnjačka vlast desnog centra u BiH predstavlja kao vlastiti projekat, dok predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, unatoč prvobitnom oduševljenom prihvaćanju Inicijative, izjavljuje da je BiH koja ne štiti radnike bespotrebna. Drugim riječima, tuzlanski radnici nastavljaju tražiti pomoć od kreatora planova koji su ih doveli u trenutni položaj, te protiv svoje volje ostaju predmetom manipulacije kompradorskih etničkih elita.
Emigracija kao izduvni ventil
Politolog Srđan Traljić iz Banja Luke smatra da nepostojanje političkog pokreta koji bi artikulisao radničke zahtjeve dovodi do “bespomoćnog teturanja” prema inozemstvu što je i jedan od uzroka zbog kojeg ne dolazi do bunta. “Otvaranje granica i uvođenje bezviznog režima bilo je nešto što su vlasti jedva dočekale i što je u mnogome njima olakšalo posao na dva načina. Kao prvo donacije iz inostranstva predstavljaju bitan segment ekonomije, a kao drugo, onima kojima država ne može ništa da pruži mogu da emigriraju što na neki način predstavlja izduvni ventil koji smanjuje napetost i zbog kojeg ne dolazi do pobune, iako su dugoročni efekti takve politike po BiH po mnogo čemu pogubni… Njih ne zabrinjava mnogo što im školovani kadrovi odlaze i što su periferija velikih ekonomija… Što se tiče radničke borbe prije sam uvjeren da nas može zapljusnuti neki talas antikapitalističke pobune iz Evrope nego da ga bilo koja intelektualna deponija može pokrenuti što je takođe posljedica gore navedenog odliva mozgova”, smatra Traljić.
Predavač na Ekonomskom fakultetu u Zenici i Sarajevu, Dženan Kulović kaže da je slučaj tuzlanskih radnika, kao i drugih koji su obespravljeni i napušteni, eklatantan primjer odsustva društvene odgovornosti u procesu strategijskog odlučivanja. “Ovaj slučaj sve više oživljava tezu da smo opet žrtve borbe između rada i kapitala, između radnika i poslodavaca. Iako neke elemente tog sukoba gledamo svakodnevno, posebno sa stajališta kapitala proizašlog iz privatizacijskog kriminala. Nažalost, poslali smo još jednu ružnu sliku: jeftina smo radna snaga koju je moguće iskoristiti za ostvarivanje krupnih ciljeva europskih kompanija”, kaže Kulović za Bilten. Mostarski istoričar Dragan Markovina smatra da čin tuzlanskih radnika prije svega svjedoči o količini očaja koji se nakupio u ljudima koji su sve pokušali u svome gradu. “Htjeli su i mirno razgovarati tražeći minimum. Kada to nije prošlo odlučili su se za nasilne demonstracije, pa za blokade ulica. No ništa tako uvjerljivo nije moglo predstaviti bezizlaznost situacije u kojoj su se našli, od činjenice da predstavnici vlasti mirno ispijaju kavu u obližnjem lokalu u času dok oni prosvjeduju ispred zgrade Vlade. Imajući to u vidu, iseljenje u Hrvatsku i traženje azila nametnule su se kao logične opcije. No to bi bio bijeg u isto stanje stvari koje su ostavili”, kaže Markovina.
Podjele među radnicima
“Ekspertska Vlada” Tuzlanskog kantona (jedina takva uspostavljena nakon pobune 2. februara 2014. po zahtjevu tuzlanskog plenuma) u međuvremenu je donela odluku o isplati 220 KM materijalne pomoći i 180 KM u prehrambenom paketu i to za radnike deset firmi s područja Kantona, plus za radnike Fabrike obuće Aida, što se pokazalo kao prevara, budući da novac nije isplaćen radnicima Poliolkema, Borca iz Banovića, Tuzla puteva, Hotela Tuzla, Guminga i Gredelja. Nezavisni sindikat Solidarnost je ovaj potez ocijenio kao pokušaj da se stvori “razdor među radničkom klasom” i najavio nastavak protesta dok obećani novac ne bude isplaćen svim radnicima. Pa ipak, i posljednji se protest na kojem se pojavilo svega 30 radnika pokazao kao zadovoljavanje mrvicama udijeljenim radi privremenog očuvanja socijalnog mira. Tome u prilog govori i nedavni raspad sindikata Solidarnost. Dok su lideri Solidarnosti Sakib Kopić i Enes Tanović tvrdili da su inicijatori marša prema Hrvatskoj granici svjesno obmanuli radničku kolonu (budući da je samo 15 od njih imalo važeće isprave i da nisu mogli preći granicu), Mevludin Trakić, predsjednik Sindikata Fabrike namještaja “Konjuh”, optužuje Kopića i Tanovića da otpremninu od 400 KM zahtijevaju i za 25 radnika Hotela Tuzla, koji su dobili otpremninu i koji od Zavoda za zapošljavanje već dobijaju novčanu nadoknadu od 335 maraka. “Mislim da oni koji nisu išli s nama nisu zaslužili dobiti pomoć. Ima čak ljudi koji dobijaju na birou novac i idu opet da dobiju s nama”, izjavio je Trakić, na što mu je Kopić odgovorio da “u Konjuhu gledaju samo svoj interes i nije ih briga za ostale.” U Konjuhu su, pak, rekli da njih neće predstavljati Kopić i Tanović “koji svaki mjesec od stečajnog upravnika u Polihemu primaju solidnu platu”.
Aktivista i asistent na Prirodnomatematičkom fakultetu u Tuzli Vedad Pašić smatra da je podjela u radničkom pokretu posljedica smišljene strategije političkih oligarhija. “Pokušava se radnike podijeliti koristeći se njihovim očajnim egzistencijalnim položajem, dok se dijeljenjem socijalne pomoći jednima, ali ne i drugima, namjerava unijeti razdor u radnički pokret. Međutim, naši izabrani predstavnici na svim nivoima vlasti ne nude niti rade na bilo kakvim sistemskim rješenjima koja bi dugoročno riješila pitanja problema posrnule tuzlanske privrede i obespravljenih i sistemski osiromašenih radnika. Potrebno je hitno preispitati i maćehinski odnos Federacije prema Tuzli i Tuzlanskom kantonu, koji je još uvijek privredni i izvoznički gigant u FBiH, npr. kroz izmjene Zakona o pripadnosti javnih prihoda i Zakona o dugu, zaduživanjima i garancijama u FBiH, čijom bi se izmjenom mnoge finansijske dubioze u Tuzlanskom kantonu veoma brzo riješile”, kaže Pašić za Bilten.
Ekonomija zavisnosti
Valja zaključiti da su tuzlanski i generalno bosanskohercegovački radnici očit primjer jedne od kapitalističkih kontradikcija – da je nacionalni ekonomski prosperitet neophodan, iako sam po sebi nedovoljan preduslov radničkog blagostanja. Budući da je BiH zbog svoga postdejtonskog političkog ustroja mnogo više protektorat zapadnih sila, nego država koja nezavisno upravlja svojim resursima i kreira vlastitu ekonomsku politiku, prirodno je da bosanskohercegovački radnik kao obespravljeni radnik kapitalističke periferije sa čežnjom gleda ka zemljama centra (prvenstveno prema Njemačkoj) koje su, zahvaljujući globalnoj ekonomskoj dominaciji, svojoj radničkoj klasi omogućile kakvo-takvo dostojanstvo i prosperitet, nemajući u vidu da je upravo žrtva globalne kapitalističke arhitekture, u kojoj neko neumitno mora biti na dnu. Upravo takva situacija lokalnim kompradorskim elitama omogućuje da svoje postupke pravdaju sprovođenjem evropskih standarda, dok radnici te iste standarde percipiraju kao dobru vilu koja će se obračunati sa domaćim kriminalcima i hohštaplerima i preko noći zavesti evropsko blagostanje. I dok novinarska pera pozivaju strance da se konačno obračunaju sa “kriminalom i korupcijom”, te na sva usta hvale novu vlast koja se zaklinje u evropske vrijednosti, tuzlanskim radnicima preostaje sve manje načina da privuku pažnju na sebe. Sem kad nekom od političara bude od koristi da ih sažaljeva. Možda im i Angela Merkel poruči da su u pravu.