Ono “anti” u antivakserstvu sazdano je od različitih sumnji i argumentacijskih vratolomija. Pored krajnje bizarnih konstrukcija u toj negaciji svoje mjesto nalazi i sumnja u dobre namjere farmaceutske industrije jer je ona orijentirana isključivo na profit. Ta je sumnja u svojoj naravi ispravna, ali ne zbog neke specifične prirode farmaceutske industrije. Ispravna je jer tako funkcioniraju sve industrije u kapitalizmu. Naravno, profitni motivi i posljedične odluke industrije olovaka imaju skromniji utjecaj na naše zdravlje i živote nego isti ti motivi i odluke farmaceutske industrije. Zato i ne čudi da je baš ta industrija glavna meta “neosviještenih” antikapitalista i inspiracija za brojne teorije zavjere.
Upravo su te teorije zavjere zasnovane na izuzimanje jedne industrije kao specifične glavna prepreka kritičkom razmatranju uloge te industrije, pogotovo najvećih kompanija, u pandemijskom kontekstu. Naime, te teorije svojim djelovanjem toliko direktno ugrožavaju javno zdravlje i neposredno pridonose umiranju ljudi da je politički prioritet postala obrana i promocija cjepiva kao takvog – bez obzira na to tko ga proizvodio i kako distribuirao. Takva politička pat pozicija proizvodi opasne posljedice: bespogovorni zagovor cjepiva na svim relevantnim institucionalnim razinama “jača” uvjerljivost priče o zavjeri, a te nezasnovane kritike imuniziraju farmaceutske kompanije od nužne i potrebne kritike. Ukratko, bolje bilo kakvo cjepivo nego koalicija s lunaticima.
A prostora za potrebnu i pravu kritiku itekako ima. Kritike proizvodnje i distribucije cjepiva su brojne, ali su se često zbog straha od miješanja s teorijama zavjere iznosile donekle prigušeno, barem kad je posrijedi kritiziranje konkretnih kompanija i kad su posrijedi visoko razvijene zemlje u kojima cjepiva ne manjka. Zato je itekako dobrodošla intervencija Financial Timesa u obliku big reada naslovljenog “The inside story of the Pfizer vaccine” koji se pozabavio ulogom kompanije Pfizer u pandemiji. Kao što je svima poznato, riječ je o proizvođaču (u partnerstvu s Biontechom) najzastupljenijeg cjepiva protiv COVID-19. No, pandemijske okolnosti su ga učinile i snažnim političkim igračem koji izravno oblikuje putanju pandemije i zapravo donosi glavne odluke jer ima mogućnost ucjene. U članku je objašnjeno kako je do toga došlo i koje su posljedice.
Brojke koje najjasnije oslikavaju posljedice su sljedeće: u zemljama članicama G7 dvije doze cjepiva je primilo 66% stanovništva, a u Africi 6% stanovništva. Ili možda još slikovitije: u posljednja četiri mjeseca visoko razvijene zemlje su utrošile dvostruko više booster doza nego što su nerazvijene zemlje utrošile prvih ili drugih doza. Problem s ovom razinom nejednakosti nije “samo” u nejednakosti kao takvoj. Naime, kako glasi već poznata pandemijska parola: nitko nije siguran dok svi nismo sigurni. Premda se još ne zna odakle je točno potekao novi soj omikron, sasvim je jasno da veliki bazen necijepljenih otvara prostor za nove mutacije virusa koji će iziskivati nova ili prilagođena cjepiva. Nije, dakako, samo Pfizer kriv za ovu situaciju, krive su i države, pogotovo one bogate, ali očito je da mu ne smeta previše.
To se dalo vidjeti i u oklijevanju pregovora Pfizera s afričkim zemljama. Valja istaknuti da su snizili cijene cjepiva u odnosu na američke i europske (i njih su snizili u odnosu na prvo postavljene samo zbog reputacijskog staha), ali su postavljali brojne uvjete i nerijetko izbjegavali kontakte. Zarada je naprosto niža. Afrički su se čelnici često žalili na nedostupnost glavnih ljudi Pfizera prilikom pregovora, kao i na bizarne uvjete koji su često dolazili i nakon njihova okončanja. Ti su uvjeti znali biti vezani uz logističke zahtjeve distribucije cjepiva koji u Africi predstavljaju ozbiljniji problem nego u Europi, ali ti su se zahtjevi nerijetko tretirali kao izlike za oklijevanja ili odgađanja. Bilo je čak i primjera u kojima Pfizer od država zahtijeva određeni tip kolaterala ili jamca za naplatu u obliku državne imovine čime se izravno suspendira suverenost zemlje. A nisu izostali ni zahtjevi u obliku promjene legislative kako ne bi došlo do neželjenih tužbi.
Odakle Pfizeru tolika moć u odnosu na konkurenciju? Ne postoje li i drugi proizvođači? Postoje, ali Pfizer ih je uspio nadmašiti i osigurati visoke razine tržišnog udjela. Razlog tome, kako tvrdi Financial Times, nije bila istraživačka briljantnost već proizvodni kapaciteti. Za razliku od konkurencije, Pfizer je kontrolirao puno veći dio proizvodnog procesa, to jest, manje je proizvodnje autsorsao drugim kompanijama. Također, najuspješnije su riješili logističke probleme. Sami su napravili termalne spremnike za cjepiva, a zatim i tvornicu suhog leda koji ih je trebao držati na propisanoj temperaturi. Kontrola proizvodnje i logističke inovacije su omogućile snažan rast produktivnosti. Na samom početku je proces proizvodnje Pfizerova cjepiva trajao 110 dana, a danas je potreban samo 31 dan. I time je naprosto preuzeo primat kako to inače i čine skokovi produktivnosti u kapitalističkoj ekonomiji.
Pfizer, naravno, odbija sve kritike i kiti se ulogom spasitelja svijeta. Doduše, nisu oni ni smislili cjepivo nego partneri Biontech kojima je trebao financijski i industrijski partner. No, ne treba nimalo sporiti sjajna znanstvena dostignuća, ali ona nikome ne smiju biti jamac za basnoslovne zarade i političku moć kojom se diktira globalno javno zdravlje.