Prije šest godina, taman u ovo vrijeme, u posjet su mi došli prijatelji iz Beograda. Središnji motiv dolaska im je bio neki koncert, ali trebalo je ispuniti vrijeme i drugim atraktivnim sadržajima koje Zagreb nudi. Gostovanje Hajduka na stadionu u Kranjčevićevoj nametnulo se kao prikladan izbor. Radilo se o četvrtfinalnoj utakmici kupa protiv Zagreba. Sjeli smo na zapadnu tribinu, smrzavali se, uživali u utakmici i dobro se zabavljali. Raspored je te sezone htio, baš kao i ove, da nakon kupa u Kranjčevićevoj Hajduka čeka prvenstvena utakmica na Maksimiru protiv Dinama.
Ta je činjenica inspirirala Torcidu na istočnoj tribini da pri kraju utakmice pjesmom i skandiranjem “pripremi” i sebe i igrače na najvažniju utakmicu. Na repertoaru se našao i ovih dana svima u državi poznat pjesmuljak “Mrzin Dinamo srpsko ime to”. Nakon što ga je Torcida zavrtjela dva-tri puta i nakon što su se prijatelji, inače solidni poznavatelji navijačke subkulture, uvjerili da su dobro čuli, iskreno zbunjeni su me upitali: “Pa nije Dinamo srpska reč?” Na to sam im samo mogao odgovoriti i da oni koji to poručuju i više nego dobro znaju da nije posrijedi “srpska reč”. Kao što i danas, nakon objave snimki na kojima najbolji igrač Hajduka Marko Livaja, na splitskom dočeku nakon pobjede nad Dinamom, pjeva istu pjesmu, svi to znaju. Međutim, izgleda da se svi, a prvenstveno službeni Hajduk, prave ludi oko smisla te poskočice.
Za početak, potrebno je ustvrditi da nije Torcida izmislila alternativnu političku etimologiju dinama i Dinama. Zasluge, kao i za štošta drugo u ovoj zemlji, pripadaju Franji Tuđmanu. On je u naletu brisanja svoje “grobarske” prošlosti i pretvaranja Dinama u nacionalni klub upravo u imenu vidio glavni problem. I zato ga je prvo zamijenio HAŠK Građanskim pa zatim i Croatiom. Razloge je sam najbolje objasnio kad je prilikom jednog govora prekinut skandiranjem “Dinamo, Dinamo”. Toj “neupućenoj” djeci je poručio da Dinamo imaju u Pančevu. Dakle, tu “srpsku” etiketu Dinamu je uputio prvi onaj kojemu danas tepaju kao “osnivaču” samostalne Hrvatske. S obzirom na to da se ime Dinamo dodijelivalo uglavnom klubovima u komunističkim zemljama, sasvim je očito da je u pozadini radilo, na ustaškoj desnici popularno, izjednačavanje Srba i komunizma. To krajnje bizarno izjednačavanje svoje korijene vuče iz nekoliko izvora. S obzirom na to da nam komunizam nije “došao na ruskim tenkovima” bila je potrebna druga napast s istoka da se pokaže kako komunizam nije i naš autentičan proizvod. Drugi izvor je bila prevlast Srba u prvim godinama partizanskog ustanka u Hrvatskoj, što naravno nema veze s intimnim odnosom Srba i komunizma već s tim što su Srbi bili direktno ugroženi, a ustanak vodila Komunistička partija. Treći je izvor, najbanalniji, činjenica da je Beograd bio glavni grad Jugoslavije.
Toliko o “etimologiji”. Pitanje je koju funkciju takvo “krštenje” Dinama ima danas. Najprikladnija ulazna točka za objašnjenje te funkcije jučerašnje je službeno priopćenje Hajduka u kojem je poskočicu osudio, ali i, da se ne lažemo, branio. Naime, nakon osude, Hajduk je posegnuo za legendarnim kontekstom. Taj kontekst u ovom slučaju predstavlja ultras subkultura u kojoj je mržnja normalna pojava svugdje u svijetu, a “kada jezik i rituali subkulture dospiju u mainstream medije onda dobiju drukčije značenje i nastupa zgražanje”. Kako bi prisnažio svojoj tezi, Hajduk se u priopćenju dotaknuo i posjeta Bad Blue Boysa treningu Dinama na kojem su skandirali “ubi tovara” što su igrači popratili pljeskom i poručili da se takvim stvarima više ne pridaje veća pažnja jer se takvi uzvici navodno prvenstveno pažnjom i hrane.
I Hajduk je načelno u pravu: prečesto se zbivanja na tribinama tumače bez poznavanja kodova navijačke subkulture. Međutim, ta perspektiva u ovom slučaju nije poslužila za dublje objašnjenje problema koje nadilazi zgražanje, već za relativizaciju šovinizma jeftinom sociologijom. Postoje dva razloga zašto Hajdukova sociologija ne funkcionira i zašto se ne mogu usporediti antisrpske s antitovarskim ili antipurgerskim parolama. Potonje su sastavni dio spomenute ultras subkulture i inherentnog joj jezika mržnje i tu nema ništa sporno. Nekome se to može ne sviđati i s pravom, ali ta mržnja uglavnom, uz sporadične incidente, ostaje u domeni subkulture. Zašto? Pa zato što ne postoje političke snage koje svoje postojanje i ciljeve temelje na mržnji prema Purgerima ili Tovarima. Istovremeno je cijeli desni spektar hrvatske politike, uključujući i desni dio HDZ-a, primarno zasnovan na anti-srpstvu. Drugim riječima, navijačko posezanje za antisrpskom retorikom nema istu društvenu i političku težinu kao korištenje antitovarske ili antipurgerske. U tom slučaju ultras subkultura ne funkcionira kao mehanizam benigne folklorizacije antisrpstva već njegove normalizacije.
Tu se krije i drugi razlog koji Hajdukovim sociolozima promiče. Naime, ono “srpsko” se u spornoj pjesmi koristi kao uvreda. Takvu funkciju u hrvatskom društveno-političkom prostoru dalmatinski ili zagrebački identitet nemaju. A nemaju jer ne predstavljaju identitet koji nezanemarivom broju stranaka, organizacija i ljudi predstavlja prijetnju ili društvenu činjenicu koju treba eliminirati. To je taj ključni faktor koji Hajdukovim sociolozima nije pao napamet: oni se nisu trebali ispričati Dinamu i njegovim navijačima, mržnja je sastavni dio navijačkog folklora, već srpskom narodu u Hrvatskoj zato što se njihov identitet u ime Hajduka koristi kao društvena uvreda. Pritom je još gore ako im to nije sasvim promaklo već su pod “svima onima kojima su osjećaji povrijeđeni” mislili i na Srbe, ali nisu se usudili to napisati. Valjda da se ne dobije, poslužimo se Hajdukovim rječnikom, drukčije značenje, nastupi zgražanje i potenciranje takvih stvari.