Društveni pokreti na području bivše Jugoslavije proteklih su desetljeća bili uglavnom fokusirani na veće urbane sredine i to na njihove same centre. Ticali su se pitanja javnog dobra koje je bilo često definirano kulturom, a mobilizacija je u priličnoj mjeri bila određena srednjoklasnim zgražanjem. Posljednjih se godina pak bilježe novi trendovi, kako u temama tako i u metodama djelovanja. Pokreti se šire na periferiju, klasno su inkluzivniji i ciljaju na infrastrukturu i popratne probleme. O tim trendovima piše Mario Kikaš.
Nedavni prosvjedi u Srbiji protiv zakona o eksproprijaciji i referendumu, odnosno protiv transnacionalne rudarske korporacije Rio Tinto i biznisa koji je sklopila sa vlašću Srpske napredne stranke s ciljem ekstrakcije litija u zapadnoj Srbiji, doveli su do nekih novih momenata čija važnost nadilazi konkretni slučaj ulaska Rio Tinta, ali i cjelokupnu političku situaciju u Srbiji. Dva su momenta koja bih izdvojio.
Prvi je periferija. Naime, cijelu deceniju (2010-te) društveni pokreti i prosvjedi na Balkanu bili su koncentrirani oko teme javnog prostora/javnog dobra i nisu se micali van centara velikih gradova. Dovoljno je prisjetiti se dva najznačajnija iz kojih su onda kasnije nastale i političke stranke Možemo! i Ne da(vi)mo Beograd: zagrebačke Varšavske i Beograda na vodi. Iako su i ovoga puta prosvjedi najveću mobilizaciju imali upravo u velikim gradovima, ona je bila prosto matematička i logistička činjenica. U gradovima živi daleko više ljudi nego na periferiji, a kroz sam centar srpske metropole prolazi i prometni koridor koji povezuje sjever i jug zemlje, ali i Balkan sa Srednjom Europom.
Gornje Nedeljice su srce Srbije
Međutim, ovi prosvjedi se ne tiču (više samo) Beograda. Beograd na vodi je gotov, skoro izgrađen i ovoga puta je predstavljao tek pozadinsku scenografiju blokade Gazele poput nekog Mordora iz ranijih nastavaka epskog ciklusa “Borbe društvenih pokreta na Balkanu”. U centru prosvjeda, političkih zahtjeva, ali i mobilizacije naroda bila je srpska ruralna periferija. Dolina malo poznate rijeke Jadar, pritoka puno poznatije Drine postala je toponim s najvećim medijskim i političkim reachom. Istovremeno su svi u Srbiji, a i nas par izvan Srbije kojima je opisu posla gledati jutarnji program N1, odjednom znali za selo Gornje Nedeljice, a dobar dio ih sad može pokazati i na karti. To malo selo u Općini Loznica sa svega 700 stanovnika postalo je, posredno, centar narodnog bunta i rastućeg medijsko-političkog interesa.
Drugi bitan moment je bila upravo odluka prosvjednika da ostanu u Beogradu, Novom Sadu, Nišu i Šapcu i tako nadmudre predsjednika Srbije Aleksendra Vučića koji je u svom maniru odmah pohrlio u Gornje Nedeljice glumiti srpskog humanitarno-prosvjetiteljskog transformera (Sveti Sava meets Vuk Karadžić meets Humanitarna akcija za bolesnu decu). Iako su režimski mediji prenosili cjelodnevni Vučićev susret s napaćenim narodom iz doline Jadra, odluka da se sa simboličkih akcija, žutih pataka i prosvjeda u centru grada, prijeđe na blokadu infrastrukture i to logistički najvažnije prometnice za nesmetano funkcioniranje države, odnosno protoka ljudi i roba, bio je pun pogodak. Takva taktika nije samo omogućila drugačiji tip pritiska na vlast koja je do sada imala komociju da pušta narod da hoda beogradskim ulicama i okuplja se sa svojim različitim zahtjevima ispred Skupštine, nego je točkastom strukturom prosvjeda po cijeloj Srbiji i njenim autocestama i magistralama omogućila puno veću mobilizaciju naroda i u konačnici natjerala Aleksandra Vučiča, a i njegov cijeli medijsko-propagandni aparat da naprave korak nazad i pristanu na narodne zahtjeve, bar zasad.
Globalni kapitalizam u vašoj dolini
Pritom, dolina rijeke Jadar je jednako, ako ne i veće i važnije žarište i ekspozitura globalnog kapitalizma u Srbiji od onih užasnih zgradurina koje su iznikle iz nekadašnje Savamale. Gornje Nedeljice su postale metafora nove faze razvoja Balkana. U njoj ruralno područje, nakon što je iseljeno od radne snage koja je emigrirala ili u velike gradove ili zemlje Zapadne Europe, te nakon što je poljoprivredna proizvodnja postala gotovo pa nebitna za opskrbu hranom gradova i opće populacije koji su već odavno priključeni na regionalne i globalne opskrbne lance, postaje prazna zemlja koju valja još prokopati, isušiti i do kraja isprazniti da ostane isključivo u službi ekstrakcije vrijednih sirovina.
Upravo se sa ovom slikom potpunog uništenja jednog kraja uz nasilnu eksproprijaciju, te sa posljedicama te ekstrakcije litija po opće zdravlje, poistovjećuje puno više ljudi nego sa nekretninskim marifetlucima u centru Beograda, a pogotovo kad im omogućite da se u te prosvjede uključe u svojim gradovima i blokiraju državu, bez da moraju dolaziti u Beograd. Pritom mi nije namjera umanjiti važnost borbe protiv projekta Beograd na vodi, samo imam privilegiju kao vanjski promatrač da ga ne romantiziram, nego da ga gledam kao na jednu fazu u političkom razvoju onog što se literaturi naziva društvenim pokretima.
Naime, ono što oprimjeruje i simbolizira borba protiv Rio Tinta, osim političke nužde za odlazak na periferiju (koja pak nije počela jučer, nego je aktivistička borba koja traje već godinama, od Stare planine do Vojvodine, samo što medijskim kućama nije bila zanimljiva sve dok nije izašla na najvažniji putni pravac) pomak je od pitanja kulture na pitanje infrastrukture. Mobilizacija oko Beograda na vodi, ili nekih sličnih primjera u regionu, pledirala je primarno, na kulturne sentimente građana iz kruga dvojke, odnosno centara gradova i samim tim je ograničila svoj efekt što se dijelom vidjelo što kroz izgubljene bitke što kroz transformaciju pokreta u političku stranku čije ambicije sežu van tog centra i pitanja simboličkih gesti, performansa i kulture.
Ostatak regiona
Iako sam se u ovom slučaju poslužio primjerom recentne borbe u Srbiji, pitanje periferije i infrastrukture kao dva nova momenta u razvoju socijalnih pokreta i političke mobilizacije na Balkanu, mogu se uočiti i u drugim zemljama regiona. U Hrvatskoj, stranka Možemo!, kao sljednica urbanih društvenih pokreta možda najbolje predstavlja ova dva momenta kroz vlastito hrvanje sa zagrebačkom gradskom infrastrukturom kao temeljnim političkim pitanjem, puno važnijim i za stranku sudbonosnijim od zagovora “javnog dobra”, “veće participacije”, “transparentnosti” ili vodstva HNK. Drugo važno pitanje za stranku jeste upravo periferija i nacionalna politika, odnosno pomak fokusa sa Zagreba na druge dijelove države, a pogotovo one na periferiji koje mahom drži HDZ. Iako se matematički to čini kao nebitan broj glasova u konačnom skoru, taj pomak je ključan za budućnost političke opcije koja se želi nazvati progresivnom.
U Bosni i Hercegovini, borba protiv iskorištavanja prirodnih resursa već odavno je najvitalniji dio društvenih pokreta i komunalnog bunta u zemlji. Od Kruščice i rijeke Ugar u Srednjoj Bosni, preko Konjica u sjevernoj do Bune u južnoj Hercegovini, borba protiv malih hidroelektrana i iskorištavanja jedinih preostalih prirodnih resursa najvažniji je oblik mobilizacije naroda u ovoj zemlji. Nažalost, zbog birokratsko-etničkih podjela koji uvelike i dalje diktiraju svakodnevni politički život u zemlji, ovaj tip bunta je ostao u fazi u kojoj ne može prerasti u nešto veće niti ima veću medijsku popraćenost. Zasad je riječ o komunalnim akcijama naroda na mjestima planirane izgradnje hidroelektrane koje potpomažu udruge civilnog društva iz većih gradova (Sarajevo, Banjaluka, Mostar), ali koje same nemaju ambicija niti kapaciteta da postanu društveni pokret ili konkretna politička opcija. Tako da se ova dva momenta koje sam izdvojio kao nove karakteristike u razvoju društvenih pokreta na Balkanu artikuliraju na drugačiji način i posredno dolaze i do političkih stranaka lijevo-liberalne provenijencije. Naravno, u BiH to pitanje, zbog etničkog sastava zemlja i njenog uređenja, ne može izbjeći i nacionalne konotacije. Tako je Edin Forto, premijer Kantona Sarajevo iz Naše stranke, na nedavnom kongresu svoga koalicijskog partnera Naroda i pravde, ukazao na potrebu da se njihova koalicija, kao politička alternativa postojećim blokovima, počne baviti, primjerice, pitanjem zašto Tuzla i Sarajevo nisu povezani adekvatnom prometnom infrasturkturom kao dva najveća grada i industrijska centra u Federaciji BiH ili zašto dosadašnje politike koje se toliko zalažu za jedinstvenu BiH nisu nogom nikad kročile u Čitluk ili Široki Brijeg. Naravno, na koji način će se ti retorički pomaci ostvariti u političkoj praksi ovisi o više parametara koji ne ovise samo o Našoj stranci nego i općoj političkoj situaciji u BiH, koja se danas čini kompliciranijom nego ikad poslije završetka rata.
Pomaci koji se dešavaju u progresivnim političkim pokretima i strankama, a koje sam pokušao opisati kroz pomicanje interesa s geografskih centara prema periferiji ili s kulture prema infrastrukturi, mogu se činiti proizvoljnim jer se empirijski izvode iz par paritikuralnih slučajeva koji teško mogu opisati trend, a pogotovo neku zajedničku političku tendenciju na Balkanu. No bez obzira na to, ja trenutno ne vidim drugu opciju za razvoj pogresivnih politika na Balkanu u (geo)političkom kontekstu koji se sve više (medijski) nastoji poistovjetiti sa nekim predratnim stanjem, dok iza te dimne zavjese udružene snage kapitala i države, narodu oduzimaju i zadnje preostale resurse.