Pandemijske su okolnosti, pogotovo epidemiološke mjere, promijenile puno toga u našim životima. Tim su se promjenama tražili obuhvatniji nazivi koji bi ih najpreciznije i najslikovitije prikazali. Nova normalnost je zasigurno najpoznatiji među onima s najvećom ambicijom, ali i različiti segmenti života su postali bogatiji za različite nazive, izraze i fraze kojima se nastojala opisati promjena koja ih je zadesila. Ozbiljne su promjene, sasvim očekivano s obzirom na zaraznost virusa i oblike mjera zaštite od zaraze, zadesile i svijet rada. Na samom početku te su se promjene najčešće prikazivale sintagmama poput “esencijalnih radnika” ili čisto opisnih izraza kao što je “rad od kuće”.
Putanja pandemije koja uključuje nagla zatvaranje i nešto manje nagla otvaranja nacionalnih ekonomija te različite državne mjere potpora utjecala je na zbivanja na tržištu rada. U najrazvijenijim zemljama svijeta zabilježen je tako ove godine snažan val radničkih otkaza. Premda su brojke neumoljive, a razlozi i dinamika i dalje prilično zamršeni, prvi definicijski iskorak je napravio Anthony Klotz, profesor upravljanja na Sveučilištu Texas A&M, koji je zamjetni trend krstio sintagmom: Great Resignation. Na našem jeziku još nemamo prikladan i elegantan prijevod i zasad se uglavnom koristi onaj očiti i doslovni – velika ostavka. Nakon Klotzova priloga na stranicama Bloomberga sintagma je doživjela ekspanziju. Postala je legitimni i nezaobilazni eksplikatorni alat na stranicama svjetske poslovne štampe. Međutim, i dalje vlada djelomična konfuzija oko toga što točno ona opisuje i koji su konkretni razlozi iza toga što opisuje.
Kako je posrijedi sintagma koja u sebi implicira epohalni zaokret, prikladna je za različite uporabe, ovisno o smjeru analize u kojoj se koristi i političkih nagnuća onih koji ju koriste. Nerijetko se njome definirala osveta srednje klase kojoj je pandemijski rad od doma otvorio perspektivu veće autonomije i samim tim “hrabrijem” postavljanju spram poslodavaca, uključujući i njihovo mijenjanje. Nisu je zaobišli ni oni poslovično optimistični ljevičari koji su u njoj vidjeli spontani odgovor radničke klase koja naprosto više ne želi raditi i time sabotira kapital. Oni najoprezniji su upozoravali da se doseg sintagme odnosi samo na pandemijski motiviran val prijevremenih umirovljenja i da se ne radi o krucijalnim promjenama na tržištu rada ili mijenjanju političkog sentimenta prema kulturi rada.
U svim tim definiranjima i perspektivama ima nešto istine. Ako ne nužno na tragu inicijalnog korištenja termina, onda barem kao njegovo, manje ili više legitimno, širenje motivirano konkretnim promjenama. No, postoji nekoliko problema s tako širokim terminom epohalnih ambicija. On istovremeno cilja i na konkretne brojke i otkaze na tržištu rada i na rasprostranjeni političko-kulturni sentiment. Time njegova uporaba varira između one dokazive brojkama i one “dokazive” uočenim društvenim simptomima. Drugi se problem tiče pretpostavljene velike promjene u odnosima moći između kapitalista i radnika. Kao da radnik odjednom može zahtijevati što želi, a prije naprosto toga nije bio svjestan. Pandemija mu je bilo mjerama potpore bilo “esencijalnim” statusom bilo radom od kuće otvorila oči. Bez obzira na to što manjkovi radnika nakon otvaranja ekonomija donose veću moć radnicima, strukturni odnosi moći se nisu promijenili. To je i razlog zašto gore spomenuti ljevičarski optimizam nema baš uporišta u realnosti: na što se radnici mogu osloniti za preživljavanje kad više ne primaju nadnicu za svoj rad? Treći problem termina je upravo taj epohalni zaokret i pretpostavljeni novum. Ti trendovi su ovisni o specifičnostima nacionalnih ekonomija. Za Hrvatsku bi mogli tvrditi, na primjer, da je doživjela “veliku ostavku” nakon otvaranja granica Europske unije za ovdašnje radnike. Masovno su davali otkaze i tražili sreću na sigurnijim i bolje plaćenim radnim mjestima na Zapadu.
Unatoč tim problemima, za baratanje pojmom možemo pronaći dva oslonca. Definitivno se u SAD-u i ponekim europskim zemljama može bez ustezanja prepoznati trend radničkih otkaza na slabo plaćenim poslovima s namjerom zapošljavanja na onim plaćenijim i kvalitetnijim poslovima u industrijama u kojima nedostaje radnike. Naprosto se u kontekstu pandemijskih učinaka na ekonomiju određenom segmentu radničke klase otvorio prostor za poboljšanje radnih uvjeta i u konačnici onih životnih. Pored tih konkretnih pomaka na tržištu rada definitivno se dogodio i ideološki pomak u razmatranjima smisla, oblika, trajanja i autonomije rada. No, problem je što danas ne postoje dovoljno jaki sindikati koji bi povezali realnu potrebu za većom plaćom i stabilnijim životom sa širom političko-ideološkom naobrazbom. Kao što piše britanski ekonomist James Meadway, ovi silni radnički otkazi predstavljaju novinu povjesničarima radničku pokreta, ali zasigurno se radi o epizodi otpora. Taj otpor, uslijed pada popularnosti sindikata i kolektivnog djelovanja, nije kolektivan nego individualan i zato mu nedostaje jasnija politička dimenzija. I zato su i moguća različita tumačenja fenomena. Sada je na sindikatima red da dokažu radnicima da je kolektivno djelovanje sigurnije, atraktivnije i jeftinije. Dok god sindikati nisu u stanju uvjeriti radnike u to, njima će individualni oblik otpora u kontekstu koji im to omogućuje biti racionalniji izbor.