Brodarski institut u Zagrebu osnovan je 1948. i svoje zlatno doba proživljava do 1992., kada je gurnut na tržište tako što mu je status iz javnog instituta pretvoren u društvo s ograničenom odgovornošću u vlasništvu države. Trenutno se priprema njegova likvidacija, a o lošem upravljanju institutom i njegovoj povijesti piše Lidija Čulo.
“Osobnu, molim vas!”, čujem glas iza zatamnjenog stakla porte Brodarskog instituta. Dok guram osobnu kroz odškrinut prozorčić, ne vidim lice portira ali prepoznajem sobičak u kojem sam i sama provodila vrijeme. Drveni stol i namještaj, papiri za evidenciju, stara električna grijalica Palma u smeđoj boji, socijalistički štih… Sve izgleda kao i prije.
Devedesetih godina ovdje sam dolazila kao dijete – mogla bih i reći, dijete Brodarskog instituta. Moj otac radio je na uređenju arboretuma koji po bogatstvu i vrijednosti još uvijek drži mjesto odmah iza Botaničkog vrta. Dok je on brinuo za pejsaž, mama je radila na istoj ovoj porti, kraj istog plakata na zidu na kojem stoji samo datum: 15. rujna 1991. godine. Tada se JNA povukla iz instituta, otvorivši novo poglavlje čiji bi naslov mogao biti Tuđmanov citat: “Čuvajte Brodarski!”
Točno trideset godina od tog rujna 1991., knjiga o Brodarskom institutu se zatvara. Bila je ovo prilika da ponovno, i vjerojatno posljednji put, prošećem njegovim vrtom i hodnicima. Na ulazu u zgradu uprave dočekuje me Marta Pedišić Buča, voditeljica sektora pomorske tehnologije i predstavnica radnika Brodarskog instituta.
“Nadam se da vam neće biti previše hladno, ne radi nam grijanje”, najavljuje mi dok ulazimo u prostoriju i privlači malu električnu grijalicu k stolu. “Ovo je četvrta sezona u kojoj se tako cirkusira nama. Osim što smo mi izloženi hladnoći, oprema je izložena šokovima, pa će se i prije istrošiti. Nekad pomislim da čak i to netko ciljano radi…“
U studenom ove godine Vlada RH dodijelila je 60 milijuna kuna za saniranje dugova, tj. pripremanje likvidacije. Marta Pedišić Buča je tim povodom davala izjave brojnim novinarima, ističući kako ni sami radnici ne znaju puno i ne dobivaju sve informacije. Obavijestila me kako je baš na dan moje posjete na snagu stupila zabrana novinarima da fotografiraju i snimaju na prostoru instituta.
“Jeste li u međuvremenu saznali neke nove informacije?”, pitam ju dok sjedimo u uredu u jaknama. “Jučer smo informirani da je likvidacijski postupak službeno otvoren u utorak. Došao je likvidator i… to je to“, odgovara.
To je nekad bio Brodarski institut
Brodarski institut osnovan je 1948. godine na novozagrebačkoj ledini. Gradnja velebnog kompleksa dovršena je 1959., a u projektiranje su uključeni istaknuti arhitekti. Marijan Haberle, koji je projektirao institut, zaslužan je i za Dvoranu Lisinski, Hotel Internacional, regulaciju Tkalčićeve ulice, Zagrebački velesajam… Arboretum je uredila Mira Halambek Wenzler, autorica Jaruna, zelenih površina Pionirskog grada, Novih Dvora u Zaprešiću i drugih. Bazen u drvenoj kupoli projektirao je Krunoslav Tonković, arhitekt koji je osmislio Most slobode.
Utemeljen je kao ustanova za razvoj brodograđevne znanosti i sredstava naoružanja i ratne tehnike. S najvećim laboratorijskim resursima u Hrvatskoj i šire, bio je to centar znanstveno-istraživačkog rada za potrebe ratne i trgovačke brodogradnje. U sjećanjima na godine provedene u Brodarskom, bivši predstavnik radnika u Nadzornom odboru Blaž Mešin piše kako je u institut došao 1978. godine iz Splita, na mjesto tehničara eksperimentatora.
“Brodarski je u to vrijeme zapošljavao oko 600 radnika. Lako sam se uklopio jer su kolege s kojima sam radio i koji su me upoznali s objektima, laboratorijima i načinom rada, došli iz ruralnih krajeva, Dalmatinske zagore i Like. Osjećao se kolektivni duh, sve je bio timski rad. Točno je da je institutom upravljala JNA, ali tu su radili vrhunski stručnjaci različitih profila, a 95% njih bili su civili. Znanje iz škole nam nije puno pomoglo, uglavnom se učilo uz starije radnike. Ovdje su radili vrhunski i svjetski poznati stručnjaci i doktori znanosti, npr. Šilović, Fancev, Bujas, Ljubetić, Sambolek, Ferić i drugi.“
Bilo je to zlatno doba Brodarskog instituta, a uspomene na taj period možemo pronaći diljem bivše Jugoslavije i šire. Brodarski je sudjelovao u provedbi prvog flotnog programa obnove mornarice, razvoju prve domaće pametne mine, adaptacije sustava oružja, obnove brodova i razarača, izrade raketnih topovnjača… A s vremenom je ostvario samostalnost u razvoju podvodnog oružja.
Rukovodio je projektom podmornica, inače najsloženijeg tehničkog proizvoda. Portal Lupiga donio je priču o slavnoj podmornici P-821, klase “Heroj“. Izgrađena krajem 1960-ih, “u svoje vrijeme važila je kao čudo tehnike i smatrana je jednom od najsuvremenijih podmornica tog tipa na Mediteranu“. Bila je rezultat rada ponajprije hrvatskih stručnjaka, a najzaslužniji bio je direktor Brodarskog instituta, Žarko Alujević Feđa. Nakon što je dva puta (miroljubivo) oplovila zemaljsku kuglu, izronila je 1991. i izložena u Tivtu kao eksponat Muzeja pomorske baštine.
Iz građanske inicijative Zeleni Umag podsjećaju kako je studiju strujanja vode u luci za umašku luku radio profesor (a svojevremeno i direktor) Andročec u Brodarskom institutu u Zagrebu. Studiju su tražili građani prije gradnje današnje marine.
Onda su došle devedesete…
“Brodarski institut je vrhunska ustanova koju u interesu Hrvatske treba ne samo očuvati, nego i dalje razvijati. Čestitam svim djelatnicima na dosadašnjim rezultatima i zahvaljujem na njihovu prilogu u Domovinskom ratu“ – dr. Franjo Tuđman
Blaž Mešin prisjeća se kako je 1991. dio zaposlenika (oko 75 njih) otišao jer se nisu slagali s aktualnom vlasti. Rad je ipak normalno nastavljen na svim djelatnostima, pa i nekim novima kao što su vojni programi – ovaj put u službi hrvatskih interesa. Brodarski se u tom periodu financira komercijalnim ugovorima, surađuje s MORH-om, Hrvatskom vojskom, kasnije HEP-om (mjerenja na hidroelektranama), Hrvatskim vodama i Hrvatskim cestama (izrada i ispitivanje modela tunela Sv. Roka)…
“Devedesetih je suradnja s MORH-om bila intenzivna, po pitanju naoružanja i brodogradnje. S godinama se istopila, a sad je ima samo u tragovima“, opisuje Pedišić Buča. Institut je gurnut na tržište i postaje društvo s ograničenom odgovornošću u vlasništvu države. Mešin u ovom trenutku vidi sjeme propasti: “Naše propadanje počinje 1992. kad je tadašnja uprava BI-a uvjerila aktualnu vlast da ne budemo javni institut, već da se osnuje trgovačko društvo. Kao sindikalni aktivist direktno sam pitao koji su razlozi za to. Odgovorili da tako možemo slobodno poslovati, bez traženja odobrenja ili polaganja računa ministarstvu. Krenula je izrada plana za tehnološki višak radnika, gašenje nekih djelatnosti, osnivanje novih djelatnosti… Na taj način nije se moglo razvijati niti ulagati u znanost i znanstvenike. Sve uprave postavljane su od strane aktualne vlasti i bile su im apsolutna podrška. Uglavnom su služile za korist nekim državnim službenicima, ali i za svoju osobnu korist.“ Nakon 43 godine provedene u Brodarskom, Mešin je zajedno s ostalim kolegama shrvan zbog činjenice da takva ustanova odlazi u likvidaciju.
“Ja sam došla 1999. kad nas je tu bilo dvjestotinjak. Tada je i počela loša faza Brodarskog, kada se stalno šuškalo hoće li biti novaca ili neće. Vidjeli smo da se institutom ne upravlja dobro i da promjene idu na gore”, potvrđuje Pedišić Buča.
“Kao da vas netko upuca u noge i kaže: Vi uopće ne možete trčati!“
“Otkako je Brodarski postao trgovačko društvo, to je nekako hodalo do EU”, opisuje Pedišić Buča. Klijenti su im bili uglavnom stranci, tj. strane privatne firme, proizvođači jahti, projektanti koji imaju privatne projekte za koje dio mjerenja, ispitivanja i istraživanja odrađuju ovdje. Konkurencija su im, kako kaže, drugi instituti u Europi, ali u Hrvatskoj ona ne postoji.
“Problem je u tome što se ne možemo prijavljivati na fondove, natječaje i projekte. Nismo prepoznati ni kao znanstvena institucija, ni kao trgovačko društvo. Govore da nismo profitabilni, da ne zarađujemo dovoljno na tržištu, a ne govori se o tome da su nam odsječena sva sredstva na kojima bi trebali zarađivati. Kao da vas netko upuca u noge i kaže: Pa vi ne možete trčati”, objašnjava.
Radnici su 2016. godine upozoravali na nužnost donošenja hitnih mjera, točnije – posljedice izostanka istih. Kvalitetni i skupocjeni laboratoriji jedinstveni u radijusu od oko 1.000 kilometara, ostat će neiskorišteni. Stečene kompetencije i znanja na razini države bit će trajno izgubljene i neće ih biti moguće nanovo uspostaviti – jedno od njih su i znanja vezana uz tehnologije vojnih plovila, uštedu energije, smanjenje štetnih emisija itd. Trajno gašenje obrazovno znanstvenog potencijala instituta na području tehnike u Hrvatskoj ostavit će ogromnu rupu jer u državi ne postoji nijedan drugi tehnički institut koji bi tu prazninu mogao nadomjestiti.
“Ovisit ćemo o strancima“, objašnjava Marta. “Na kraju ćemo moliti neku nizozemsku firmu da nam dođe izmjeriti vibracije na putničkom brodu i plaćat ćemo ogromne dnevnice za to. Zašto? Umjesto da naši ljudi koji su vješti, vični, prepoznati u svijetu i cijenjeni u struci, to rade vani. Ako ćemo gledati institut kao profitni centar koji mora zaraditi na tržištu, onda je uzaludan ako ne može pokriti svoje troškove. Ali bih skrenula pažnju da laboratorij i bazen nitko u svijetu nije pravio s idejom da će na stranom tržištu štancati ispitivanja i na tome stvarati profit. Institut, laboratoriji i bazen su napravljeni s idejom da vlastitoj državi doprinose razvojem istraživanja, da se tu odrađuju projekti i inovacije, da se stvaraju nove vrijednosti za buduće gospodarstvo i znanost.“
Neki će onda ipak reći da Brodarski nije u stanju pratiti svjetske trendove. Često ta mantra ide ruku pod ruku s uvjerenjem da naše Sveučilište i akademska zajednica ne kotiraju dobro u svijetu, ako je suditi po Šangajskoj listi na kojoj se pomičemo od 600. do 700. mjesta. No, prof. dr. sc. Nikola Mišković sa zagrebačkog FER-a ističe podatak koji prolazi nezamijećen. Na tematskom okruglom stolu Kluba zeleno-lijevog bloka istaknuo je kako isto to Sveučilište stoji na visokom 43. mjestu u svijetu po pomorskim tehnologijama, i to najviše zahvaljujući Fakultetu strojarstva i brodogradnje.
U tekstu “Brodogradnja će se u Hrvatskoj ugasiti do 2021.“ Sergeja Županića, stoji podsjetnik: “Brod ne nastaje u brodogradilištu, njega se tamo samo montira, sklapa. Da biste vi razvijali i koordinirali elemente iz praktično cijelog gospodarstva koji su uključeni u to, vi morate imati sustav, instituciju različitih struka koje to prate. To je nekad bio Brodarski institut. A otkad on propada, propada i hrvatska brodogradnja.“
Na tvrdnje o tome da nisu u toku, Pedišić Buča odgovara: “Ne znam tko je plasirao tu besmislenu dogmu. Čemu onda uopće naši fakulteti, zašto ljude učimo da postanu inženjeri? Bazen u Brodarskom je jedan od najboljih bazena za modelska ispitivanja u Europi. Strancima iz struke je fascinantan, dive se infrastrukturi koju imamo. Imamo iskustvo i uigran tim, radimo 70 godina. Sve što radimo se dokumentira i sprema u baze podataka. Kad radimo nešto novo, možemo se osloniti na to. Ne može osvanuti nešto novo i spektakularno ako nije prethodno na nečem niklo.“
Kako je moguće da država to ne prepoznaje? “Ne znam, nije to kvantna fizika. Ali postoje vječito drugi planovi i interesi“, uzdahnula je. Nije kvantna fizika ni to da se institut nalazi na atraktivnoj građevinskoj lokaciji. Na 120.000 kvadrata prostiru se zeleni arboretum i nekretnine procijenjene na 300 milijuna kuna. Sjećate li se Kamenskog? Jutarnji list piše kako je na listi zainteresiranih kupaca za lokaciju bivše tvornice već 1.700 kandidata, a cijene kvadrata vrte se oko 5.000 eura.
“Čim su donijeli odluku o stvaranju uvjeta za pokretanje likvidacije, obratili smo se Vladi i ministrima s apelom da se djelatnosti instituta ostave. No formalni odgovor nismo dobili. Podršku su nam pružile akademska zajednica i struka – FSB, FER, splitski FESB, Karlovačko veleučilište, riječki Tehnički fakultet, Tehničko veleučilište u Zagrebu… Slali su apele i pisma potpore, obratili su se Vladi, no ni oni nisu dobili nikakav odgovor, koliko znamo“, kaže Pedišić Buča.
Ima li nade ili zadnje slamke spasa? “Država može otvoriti drugu instituciju, preseliti dokumentaciju i ljude ovog časa tamo, pustiti ih da nastave svoj rad i jave se svojim klijentima. Mogli bismo nastaviti u okviru znanstvene ustanove ili nekog drugog oblika koji bi omogućavao da se javljamo na natječaje, fondove, projekte. Samo to treba netko htjeti, a ne vidim da je to itko počeo raditi…“
Upravo ovih dana Nacional je pisao o sumnjivim potezima Ministarstva i CERP-a koji su blokirali inicijativu za spas Brodarskog: slovačka tvrtka NTE Development Grupa, odnosno njezina hrvatska podružnica SE Constructions, najavila je da će podići kaznene prijave protiv upravljačkih tijela BI, CERP-a i Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine jer su iz nepoznatog razloga uporno ignorirale konkretne ponude Slovaka za spas Brodarskog instituta.
Snalazili smo se, čak i kad je djelovalo da nema izlaza
“Kad sam počela raditi na Brodarskom krajem devedesetih, tu je bilo mnogo ambicioznih ljudi koji su htjeli raditi i učiti. Bila je to lijepa koncentracija ljudi, zdrave energije, volje. Loša politika i plaće ispod svakog kriterija su dovele do toga da je mnogo njih otišlo. Svima je žao, voljeli su Brodarski, htjeli su ovdje magistrirati i doktorirati, a onda su vidjeli da baš u ustanovi koja je predviđena za to – teško da će to moći ostvariti“, opisuje Pedišić Buča.
Ističe kako se novinarska pitanja često svode na to jesu li dobili plaću i kako je spajati kraj s krajem. No, to je samo jedan problem u široj slici. “Mi smo tu svojom voljom. Nitko nas ne tjera biti tu. Sigurna sam da će se ljudi snaći, tj. već se snalazimo: radimo na temperaturama od 4 stupnja, sami si popravljamo kvarove… Imali smo hrpu nevjerojatnih situacija i izvukli smo se zahvaljujući snalažljivosti i predanosti ljudi. Nismo ništa ispustili ili ne-odradili, čak i kad je djelovalo nerješivo.“
Rado se prisjeća mladih s kojima je imala prilike surađivati. Dugo je držala vježbe na fakultetima, a đaci i studenti često su dolazili na Brodarski u sklopu nastave. “Đaci i studenti često zamole profesore da ih povedemo u obilazak. Jedna gimnazija me baš bila iznenadila: došli su u posjet, no u trenutku kad su obilazili prostore nije bilo moguće puštati valove na generatoru, tj. trebali bi pričekati sat vremena. Njima je to bio zadnji sat i mogli su ići kući, no oni su rekli da žele ostati i čekati sat vremena da to vide. Ovdje ima potencijala za zapošljavanje mladih, kreativnih ljudi, koji žele istraživati. Jednom kad se to zatvori, svim idućim generacijama je to uskraćeno”.
Pogledom prelazim prostoriju i komentiram da još samo nedostaje Titova slika na zidu da se čovjek osjeti kao da je otputovao kroz vrijeme. “Ništa nije obnavljano, ne radi grijanje… Ali eto, kad dođu klijenti, morate se tih dan-dva osjećati drugačije i zaboraviti.“ U tom pomaže pogled kroz prozor, na jedan od najljepših gradskih vrtova. Zaslužio je nadimak “botanički vrt Novog Zagreba“, a zaštićen je kao kulturno dobro. Stanovnici Sigeta, naselja u kojem se institut nalazi, više puta su pisali Vladi i ministarstvima, zabrinuti zbog propadanja kompleksa. Štoviše, cijeli slučaj su 2017. prijavili DORH-u i Uskoku, iskazavši žalost što će 70. obljetnicu postojanja Brodarskog “ukrasiti privatizacija i stambeno-poslovni objekti na zelenim parcelama koje su vrijedni djelatnici sve te godine održavali i donosili raznoliko bilje iz svih dijelova svijeta“.
Nema vrtlara niti osobe koja je zaposlena za brigu o zemlji i vrtu. Radnici Brodarskog sami kose travu, zalijevaju biljke, skupljaju granje. Kaže se kako onaj tko sadi vrt, vjeruje u sutra. “Evo, možete i sami pogledati, s ovog prozora se lijepo vidi naša magnolija“, pokazuje Marta dok razmiče zastor. “Makar, sad i nije neki prizor. Vrijeme je tmurno i depresivno…“
***
Na izlasku iz Brodarskog, u uvelom lišću uočavam trošnu spomen ploču s nekoliko datuma i godina. Godina 1948. bila je godina osnutka instituta, 10. rujna 1959. svečano je otvoren na Dan mornarice, a 1991. su jedinice kriznog stožera Novog Zagreba, uz suradnju dvadesetak radnika Brodarskog instituta, preuzele institut i stavile ga na raspolaganje Vladi Republike Hrvatske.
Po svemu sudeći, 2021. godina mogla bi biti iduća, i zadnja na tom popisu.
A onda? Ništa. Idemo dalje.