U rekapitulaciji analitičko-političke 2021. godine jedno od središnjih mjesta zauzela bi sigurno tema navodnog kraja neoliberalizma. Ona se već počela skromno pojavljivati za vrijeme mandata Donalda Trumpa, ali tad je poticaj dolazio od, barem retorički zaoštrenije ako ne uvijek realizirane, protekcionističke politike. Međutim, početkom pandemije i snažnijim uplivom države u ekonomiju, pitanja o kraju neoliberalizma postajala su učestalija. Dodatno ih je razbuktao nominalni ideološki zaokret administracije Joea Bidena koja je infrastrukturnim planovima i porukama o nužnom smanjenju nejednakosti zbog ekonomskih razloga te procjenom da se Kini ne može konkurirati slobodnim tržištem, pomjerila debate daleko od onih već desetljećima ustaljenih definicija mogućeg i nemogućeg u ekonomiji.
No, da bi procijenili svjedočimo li kraju neoliberalizma moramo prvo znati što podrazumijevamo pod tim pojmom. Radi se, poslužimo li se akademskim žargonom, o polemičkom konceptu (contested concept), tj. konceptu na čije korištenje pravo polažu različiti sadržaji i predodžbe. I dok se mnogi slažu u tome da je neoliberalizam određena faza u povijesti kapitalizma i da podrazumijeva nižu razinu radničkih i socijalnih prava nego u prethodnom periodu, njegova provenijencija i utjecaji se različito tumače. Najbanalnije je ono po kojoj se neoliberalizam tretira kao “manje države” u ekonomiji pa se onda mjere udjeli državne potrošnje u BDP-u i slično. Nijansiranija tumačenja kreću od toga da se ne radi o utjecaju države na ekonomiju kao takvom, već o prirodi tog utjecaja, tj. prioritetima i naglascima. Što se tiče pak pozadine nastanka ideja koje su sastavni dio neoliberalizma, mišljenja se razlikuju.
Neki u neoliberalizmu vide organiziranu klasnu akciju odozgo (na početku u najrazvijenijim zemljama) koja se željela riješiti pritiska radničke klase. Dakle, posrijedi je, po tom tumačenju, bio politički projekt eliminacije sindikata i države blagostanja kako bi se sačuvali profiti koji su bili ugroženi jačanjem tih elemenata u periodu nakon Drugog svjetskog rata. Drugo tumačenje naglasak stavlja na intelektualnu povijest ideja i na utjecaj ekonomista i drugih intelektualaca okupljenih oko društva Mont Pelerin. Oni su, neki od njih i još prije rata, potaknuti strahom od razvoja komunizma i socijaldemokracije, razvijali ideje koje bi političarima i ekonomskim upraviteljima trebale služiti kao alat u oblikovanju tržišnih ekonomija i eliminaciji bilo kakvog demokratskog utjecaja u ekonomskom odlučivanju. Treća opcija u razumijevanju nastanka neoliberalizma ne daje primat ni organiziranoj klasnoj akciji buržoazije ni intelektualnom utjecaju renomiranih profesora već ga tumači kao plod ekonomskih reakcija razvijenih država, prije Njemačke nego Velike Britanije i Sjedinjenih Država, na realne ekonomske izazove: od monetarne do trgovinske politike. Ukupnost tih reakcija koje nisu bile unaprijed planirane ni idejno presudno zastupane dovela je do nečega što se može prepoznati kao koherentna politika.
Svaka od tih perspektiva sa sobom nosi određenu dozu uvjerljivosti i definitivno mogu supostojati kao elementi analize koji se nužno ne isključuju. I svaka doprinosi eliminaciji spomenute banalne interpretacije o udjelu države u ekonomiji koju naši liberalni kolumnisti najviše vole. Na sporadične optužbe o neoliberalnoj naravi hrvatske ekonomije oni odgovore podsmijehom i udjelom države koji navodno sve dokazuje. Pored ovih spomenutih tumačenja, oni i potpuno zaobilaze hijerarhiju nacionalnih ekonomija u lancima vrijednosti i drukčije uloge država koje njima nastoje upravljati. To jest, zaobilaze manevarske prostore, a “dokaze” o postojanju neoliberalizma traže u broju zaposlenih rođaka u nekoj općini. Međutim, bez obzira na to što se njihov stav lako može dovesti u pitanje, ne može ih se time odagnati kao sukreatore javnog mnijenja i oblikovatelje granica rasprave.
Zato i dalje kao legitimno ostaje pitanje što raditi s neoliberalizmom u političkim raspravama u našem kontekstu. Do sada je možda najčešće bio korišten kao uvreda, ali to je više služilo kao inicijacija u ljevičarske krugove nego što je imalo efekta na širu zainteresiranu javnost. Kao neki tip političke uvrede može služiti u raskrinkavanju provincijalne naravi naših neoliberala koji se vode za udžbeničkim definicijama, dok su njihovi zapadni uzori već odavno na strani pragmatike i konkretnih interesa koji ne isključuju uvijek više poreze i slične tabuizirane mjere. Što se tiče pak analitičkog korištenja, definitivno je potreban, barem u periodizaciji povijesti kapitalizma, ali treba imati na umu sva sporenja oko značenja samog pojma i prilagoditi ga specifičnostima ovdašnje rasprave. Također, pojam može poslužiti i kao test za “procjenu” suradnika i političkih partnera s obzirom na to da, unatoč svim nepreciznostima, sa sobom nosi distinkcije različitih tipova kapitalizma s obzirom na socijalnu dimenziju. Premda nas povijest jasno uči da je socijalno blagostanje u kapitalizmu neodrživo jer je podređeno profitabilnosti, tako nas isto i jasno uči da revolucionarne težnje u ne-revolucionarnim vremenima ne pomažu nužno onima kojima planiraju pomoći.