U slovenskoj javnosti postoji prešutni konsenzus o koristi i nužnosti Nuklearne elektrane Krško. No, stvari su manje jasne kad je riječ o ulozi nuklearne energije u niskougljičnoj tranziciji. Jedan od razloga je i nepostojanje respektabilne i artikulirane zelene političke opcije.
Više nego pola stoljeća nakon što su Stane Kavčič i Dragutin Haramija kao predsjednici izvršnih savjeta skupština dviju najsjevernijih jugoslavenskih republika potpisali ugovor o gradnji Nuklearne elektrane Krško (NEK), političari dviju, sad nezavisnih zemalja, dogovaraju se oko gradnje drugog bloka jedine nuklearke na području nekadašnje zajedničke zemlje.
Prije dva mjeseca NEK je obilježila četrdeset godina otkako je priključena na električnu mrežu. Za Sloveniju NEK danas osigurava petinu struje, dok Hrvatskoj zadovoljava oko 15% energetskih potreba i tako predstavlja ključnu točku sigurne i stabilne opskrbe strujom za obje zemlje. Iako se čini da u Sloveniji postoji konsenzus o potrebi produženja dozvole za rad elektrane do 2043. godine, nisu svi tako suglasni kad je riječ o gradnji drugog bloka, NEK2. Postoje li uopće realne alternative za kakvu-takvu bezugljičnu budućnost Slovenije? Trenutna energetska konstelacija ukazuje na pretjeranu ovisnost o fosilnim gorivima, pogotovo ugljena koji se troši u Termoelektrani Šoštanj (TEŠ).
Uteg oko vrata
TEŠ, pogotovo njegov najnoviji šesti blok, pravi je uteg oko vrata Slovenije. Brojke govore same za sebe: procjenjuje se da je gradnja TEŠ6 ukupno koštala je 1,4 milijarde eura, a za projekt je od početka vezana sumnja u korupciju, koju su vansudskom nagodbom indirektno priznali i u General Electrics (američka kompanija 2015. preuzela je vlasništvo nad francuskim Alstomom koji je bio zadužen za projekt) i što je najgore, TEŠ je neprestano u gubicima, pa je tako samo u 2020. godini stvoren minus u visini od čak 280 milijuna eura, a nagađa se da će 2021. biti još gora. Zelena perspektiva Europske unije i, nadajmo se, cijelog planeta, TEŠ postavlja u još težu poziciju u slučaju da dođe do dodatnih zaoštravanja politike klimatskih bodova pa se tako već otvoreno spominje 2033. kao godina gašenja šoštanjske elektrane. Kako sada stvari stoje, Gen energija, državna elektroenergetska grupa koja upravlja NEK-om, bit će prisiljena pokrivati rupu u obliku TEŠ6 kako bi Slovenija izmakla energetskoj i socijalnoj katastrofi zbog ubrzanog zatvaranja najveće termoelektrane.
Iz socijalnog aspekta gašenje TEŠ-a istovremeno znači prekid rada rudnika u Velenju oko kojeg je nekad “Titovo” Velenje planski izgrađeno, a procjenjuje se da je uz eksploataciju ugljena u Šaleškoj dolini vezano oko 1.400 radnih mjesta. Slovenija bi ostala i bez trećine svoje aktualne energije što bi ju prisililo na uvoz struje. Taj scenarij u nadolazećoj zelenoj budućnosti Europe, gdje će očito sve više država zadovoljavati potrebe za energijom van svojih granica, ne izgleda kao previše privlačna ideja, a još manje ima smisla iz ekonomske perspektive. Energetska neizvjesnost i privredni razvoj teško idu ruku u ruku.
Obnovljivi izvori
Ideje o većoj ovisnosti o obnovljivim izvorima energije koje su blizu srcu aktivistima iz ekoloških krugova su svakako dobrodošle, ali ne odgovaraju zaista na pitanja dugotrajne opskrbe energijom. Slovenske rijeke su u velikoj mjeri već energetski iskorištene, a i treba napomenuti da se ionako radi o relativno slabima vodotocima po pitanju protoka koji ne nude mogućnost većih akumulacija. Potencijal za energiju sunca i vjetra je u Sloveniji svakako neiskorišten, no, čak se i postojeći planovi ograničavaju na mikro nivo opskrbe. Primjer Njemačke koja ispušta velike količine stakleničkih plinova, a pri tome njeni potrošači plaćaju visoke cijene energije, morao bi služiti kao upozorenje državama koje se odriču nuklearne energije. Međutim, pristaše njemačkog modela, čini se, sve su to spremni ignorirati kako bi za sunčanih i/ili vjetrovitih dana ustvrdili kako je Njemačka svu energiju tih 24 sata dobila isključivo iz obnovljivih izvora energije. Refleks ekoloških aktivista protiv energetskih projekata jeste razumljiv, ali s druge strane ignorira globalno pitanje klimatskih promjena čije bi posljedice mogle postaviti novi standard za izraz kriza koji olako koristimo za bitno manje društvene ili prirodne katastrofe. Dok u nekim drugim zemljama zelene politike imaju svoje predstavnike u obliku zelenih stranaka, one su u Sloveniji fragmentirane i nebitne pa tako društveni kapital po tom pitanju nose predstavnici brojnih nevladinih ekoloških organizacija.
U slovenskoj politici svakako postoji konsenzus o nuklearnoj budućnosti zemlje pa se nije nitko zaista protivio vladi kad je stavila svoj potpis na dokument koji od Europske komisije zahtijeva da struju iz nuklearki stavi na listu održivih izvora energije u tzv. zelenoj taksonomiji EU. Osim Slovenije, taj dopis potpisala je i Hrvatska, a ministar gospodarstva i održivog razvoja Tomislav Ćorić nedavno je i osobno potvrdio interes Hrvatske za nastavljanje dijaloga oko Krškog. Inače pismo Komisiji slovenska i hrvatska vlada poslale su zajedno s Češkom, Bugarskom, Finskom, Madžarskom, Poljskom, Rumunjskom, Slovačkom i Francuskom. Zadnja na toj listi ima pri tome najjači ekonomski interes jer se radi o državi koja daleko najveći udio energije dobiva baš iz urana, dok istovremeno svoju tehnologiju izvozi i u zemlje širom svijeta. Dok trenutno 14 zemalja EU proizvodi nuklearnu energiju, očigledno je da tek ovih devet ima dugoročne plane s njom. O tome kako će se završiti ovaj duel Francuske i Njemačke, u velikoj mjeri odlučit će o tome kakva nas energetska budućnost čeka. Mogući kompromis koji se spominje u Bruxellesu, po kojem bi Berlin dopustio da se uran odredi kao održivo gorivo samo pod uvjetom da se isto učini za plin, bio bi korak u krivom smjeru za niskougljičnu Europu. No, nisu Nijemci gradili Sjeverni tok 2 da bi ga još prije zvaničnog starta opteretili mogućim taksama.
Dok su Slovenija i Hrvatska u francuskom kampu, na drugoj strani je sasvim očekivano Austrija koja već odavno brine zbog Krškog pri čemu naglašavaju činjenicu da se NEK nalazi na potresno ugroženom području, i to u blizini milijunskog Zagreba. Protivljenje Austrije NEK-u starije je i od černobilske katastrofe. Naime, Austrijanci su već 1978. u poznatom referendumu s većinom od 50,47% glasali protiv pokretanja već izgrađene nuklearke u Zwentendorfu. Umjesto toga izgradili su u blizini termoelektranu na ugalj koja radi i danas te je jedna glavnih točaka izvora ugljičnog dioksida u Austriji.
Referendum za budućnost
Nakon četrdeset godina funkcioniranja bez ozbiljnijeg alarma, čini se da NEK ima simpatije među Slovencima. Međutim, također je sve jasnije kako će te simpatije morati ljudi potvrditi i na referendumu. Aktualna vlada i njen ministar za infrastrukturu Jernej Vrtovec dodijelili su ove godine energetsku dozvolu, inicijalni dokument koji i formalno daje zeleno svjetlo Gen energiji da krenu pripreme za gradnju drugoga bloka. Dok više-manje sve političke stranke tiho odobravaju potez ministra, neke su izrazile mišljenje da se radi o prevelikoj investiciji a da o tome ne bi glas imali građani. Tu poruku u javnost poslalo je i više stručnjaka, čak i onih koji podupiru gradnju NEK2. Iako je od prve dozvole do gradnje dug put, vlada bi morala pokušati biti što transparentnija u svojim ambicijama jer Slovenci još dobro pamte fijasko TEŠ6 koji bi mogao javno mišljenje okrenuti protiv novog i skupog projekta NEK2.
Daleko od toga da dozvola predstavlja finalni blueprint za konačni projekt. Međutim, iz nje je moguće vidjeti u kojom smjeru će ići projekt. Procjenjuje se iz specifikacija da će najvjerojatnije i drugi blok NEK koristiti tehnologiju američke kompanije Westinghouse, što se i poklapa s nagađanjima da je Vrtovec prilikom posjete SAD-u već o tome pričao s predstavnicima Westinghouse Electric Corporation. O cijeni se trenutno može samo nagađati, no sigurno će se brojiti u više milijarda eura što je već potaklo strahove o mogućoj korupciji. Dok je dio tih strahova potaknut iz generalne opozicije aktualnim vlastima, histerija protiv velikih javnih ulaganja opasna je nuspojava inače legitimne borbe građana protiv korupcije.
Vući paralele između TEŠ6 i NEK2, kao što je popularno u nekim krugovima proteklih mjesecimi, ima smisla ako se radi o pozivanju na veći nadzor javnosti nad projektom, no s druge strane propušta bitnu činjenicu: TEŠ6 je u osnovi bio promašena investicija koja bi i da je bila čista kao suza, još uvijek bila štetna za zdravlje ljudi i državni proračun. U slučaju referenduma oko NEK2 borci protiv korupcije i posebno ekološki aktivisti mogli bi se naći na strani protiv gradnje, a time bi mogli dugoročno nanijeti i više štete te bi samo pojačalii osjećaj prosječnog građana da se protive svakoj elektrani nevezano za njeno “gorivo”. Na ekologiji se lako može zaraditi političke poene. Od svih bitaka koje je opozicija pokušala dobiti protiv aktualne vlade Janeza Janše, jedini pravi politički poraz nanijeli su im referendumom oko prijedloga novog zakona o vodama koji je djelomično olakšavao gradnju na obalama te je zato bio uvjerljivo odbačen. Usprkos tome i svjetskim trendovima, Slovenija i dalje nema pravu zelenu stranku koja bi imala ozbiljne mogućnosti za ulazak u parlament što je – gledajući koji akteri si lijepe oznaku zeleni – možda trenutno i bolji scenarij. Dok su ekološke intervencije civilnog društva nužne i dobrodošle, njihova nesposobnost dugoročnog planiranja ne nudi povjerenje. Neki ekolozi u medijskim nastupima kao realno rješenje za energetsku budućnost nudi smanjivanje potrošnje struje – iako sve projekcije ukazuju na suprotno – ukazuje na nemogućnost ekoloških boraca da odgovore na dugoročnije izazove pa se tako okreću teorijama odrasta koje se nude kao lak odgovor na kompleksne probleme.