Australski izlet Novaka Đokovića ulazi u fazu raspleta. Nije potrebno ovdje prepričavati kronologiju i detalje, upoznali ste se već s njima u proteklih nekoliko dana. Naime, posrijedi je bila i još jest “najvažnija” svjetska priča tako da ju nikako niste mogli zaobići. Njena važnost se zasniva na “savršenom” preplitanju sportske, političke i zdravstvene dimenzije. U takvom preplitanju postoji dovoljno resursa za sve moguće i nemoguće pozicije u raspravama. Pogotovo ako se ti resursi upare s prijašnjim političkim tradicijama i društvenim imaginacijama.
U ovom kratkom osvrtu nećemo se baviti iščitavanjem dostupnih elemenata pravnog aspekta priče i na osnovu njih sugerirati naš stav o tome bi tko po važećim propisima trebao biti u pravu. Naprosto ne posjedujemo dovoljno znanja iz te oblasti, pogotovo kad je u pitanju njena australska inačica. I u krajnjoj liniji to i nije previše bitno za sagledavanje šire političko-ideološke dimenzije slučaja: rezultat će se svesti na naslađivačke epiloge rasprava na društvenim mrežama. Pozabavit ćemo se, dakle, s dva političko-argumentacijska kompleksa koja su se pojavila čim je popularni Nole zakoračio na australsko tlo. Prvi bi mogli nazvati “anti-imperijalističkim”, a drugi “kulturno-elitističkim”.
U srpskoj političkoj kulturi tradicija anti-imperijalizma zauzima važno mjesto. Postoje, naravno, povijesne epizode koje tu tradiciju čine itekako relevantnom, ali često ta tradicija služi kao paravan za legitimaciju nacionalizma i četništva: nekad svjesno, a nekad i nesvjesno. Upravo je Noletov slučaj taj paravan doveo do karikature i pokazao na kakvim klimavim nogama se zasniva. Lako je odbaciti teorije o tome da se “preko Noleta svete za Rio Tinto” kao glupave ili ismijavati Srđana Đokovića, Noletova oca, za priču o njegovu sinu kao borcu protiv kolonijalizma, ali one su satkane na istoj matrici kao i neke uvjerljivije “anti-imperijalističke” priče. To ne znači da nema prostora za održive i uvjerljive anti-imperijalističke politike, već da je u srpskoj političkoj kulturi postalo prelako posezati za tom legitimacijom i teorijom objašnjenja društvenog i političkog trenutka.
Drugi kompleks, prisutan u reakcijama na Noletov slučaj, nije zaživio samo u srpskoj javnosti, već i u hrvatskoj, gdje se njeguje od davnih dana. Naime, često se na društvenim mrežama moglo primijetiti uživanje korisnika u tretmanu koji su australske vlasti pružile Đokoviću. Ovdašnji borci za pravnu državu su slavodobitno ustvrdili i poručili srpskom tenisaču: “Nije ti to Balkan!”. U prijevodu, Australija je uređena i pravna država, tamo nema iznimaka za nikoga, za razliku od naših jadnih država u kojima sve počiva na poznatosti i poznanstvima. Daljnji rasplet je pokazao da je slučaj Đoković itekako predmet političkog odlučivanja i da su procjene o medicinskim izuzećima za tenisače prilično varirale. No, i da je stvarno bilo sve po “pravilima”, koja nikad nisu politički neutralna, kritičari Đokovića opet ne bi bili u pravu. Iz prostog razloga što čine istu stvar kao i “Balkanci” koji ne tretiraju sve jednako pred zakonom. “Balkanci” možda i daju povlastice na temelju statusa, ali to čine i kritičari koji unaprijed “Balkancima” uskraćuju mogućnost egalitarnog političkog djelovanja na osnovi geografskog porijekla.
Stvar je, čini se, poprilično jasna: lako imperijalistima s ovakvim anti-imperijalističkim ikonama, a još lakše našim političkim elitama ako bi im one australske trebale biti uzor. A što se tiče Noleta: svaka utjecajna javna osoba koja odbija cijepljenje zdravstveno ugrožava svoje sunarodnjake.