Tijekom vikenda u Banjaluci se obilježavalo trideset godina od proglašenja Republika Srpske. Tog 9. siječnja 1992. na Palama pored Sarajeva proglašena je Republika srpskog naroda Bosne i Hercegovine odlukom Skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Od tada, “deveti januar” je Dan Republike Srpske. Riječ je o datumu koji u Bosni i Hercegovini i dalje izaziva velike kontroverze, a Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u studenom 2015. sam praznik proglasio neustavnim jer diskriminira ostale građane RS-a nesrpske nacionalnosti. Prema odluci tog najvišeg sudskog tijela postdejtonske BiH, Dan Republike Srpske ne odražava historijsko naslijeđe te (vjerske, nacionalne i kulturne) identitete ostala dva naroda, Hrvata i Bošnjaka, nego isključivo Srba što je protivno principu konstitutivnosti naroda na cijelom teritoriju BiH. Istovremeno, “deveti januar” nije ni potpuno sekularni praznik s obzirom da se taj dan slavi i sveti Stefan, pravoslavni zaštitnik RS-a.
Unatoč toj odluci, “deveti januar” je ostao Dan Republike Srpske dobivši plebiscitarnu podršku na referendumu u rujnu 2016. godine koji su konsenzualno podržali predstavnici vlasti (SNSD i partneri) i opozicije (SDS, PDP i ostali). U tom je tonu protekla i dvodnevna proslava tridesete godišnjice RS-a. Vidno je bilo marginaliziranje opozicije, teren nacionalnog folklora je nešto u čemu opozicija ne može parirati meštru od ceremonije Miloradu Dodiku, a svaka kritika bi značila dovođenje u pitanje nacionalnih mitova i ekspresan gubitak glasova na sljedećim izborima koji su planirani za listopad ove godine.
Na subotnjoj akademiji povodom ovog praznika sudjelovali su visoki predstavnici vlasti susjedne Srbije (premijerka Ana Brnabić i predsjednik Narodne skupštine Ivica Dačić), patrijarh SPC-a Porfirije, ali i predstavnik Srba iz Hrvatske i saborski zastupnik SDSS-a Milorad Pupovac. Visoki gosti iz susjedstva su većinom preskočili vrhunac svečanosti, jučerašnji policijski defile u središtu Banja Luke na kojem su najzapaženiji nastup imali članovi Specijalne antiterorističke jedinice MUP-a RS-a pjevajući koračnicu “Srba ima kao lista, nema više komunista. Za krst, za krst, Nemanjića, za slavu, za slavu, Obilića”.
Ovaj performans je još jednom pokazao da su svi nacionalni feudi nastali poslije uništenja Jugoslavije 1990-ih, prije svega, antikomunistički jer je komunizam predstavlja(o) jedini okvir u kojem su se mogli suzbiti sitni kulturni nacionalizmi koji su u Bosni i Hercegovini doveli do krvoprolića, etničkih čišćenja, i u konačnici, genocida. U tom kontekstu, 30 godina “slavne Republike Srpske” izgleda paradoksalnim iz nekoliko razloga. Prvo, tih trideset godina puno više označava stalni status quo ili čak nazadovanje, nego neku povijesnu mijenu ili barem vremensku progresiju.
Drugo, međunacionalne tenzije su izraženije nego posljednjih nekoliko godina. Propaganda koju potenciraju svi nacionalni mediji u Bosni i Hercegovini dovela je do stalnog pozivanja na rat čemu doprinosi jučerašnji defile. Istovremeno, vlasti u Republici Srpskoj indirektno ili direktno raspiruju međunacionalnu mržnju pogotovo u sredinama u kojima Bošnjaci čine značajnu povratničku populaciju. U Prijedoru i Bijeljini (Janji) krstaškom retorikom, antimuslimanskim parolama i provokacijama svjesno se briše i ideja o mogućnosti zajedničkog života na ovim prostorima što savršeno odgovara nacionalnim elitama.
Treće, RS bilježi demografsko nazadovanje kroz masovna iseljavanja zbog rasprostranjenog siromaštva i osjećaja egzistencijalne nesigurnosti. Iole pristojan život je osiguran isključivo onima koji su dio rasprostranjene Dodikove stranačke mreže. Oni policajci koji pjevaju o krstovima i komunistima, prije su stranački plaćenici, svojevrsna partijska parapolicija, nego službenici neke polupristojne poludržave. Područje koje danas teritorijalno pripada RS-u nema samo manje Bošnjaka i Hrvata koji su stradali u ratu, nego i Srba.
I trideset godina nakon njegovog rušenja, komunizam je opstao kao najveći strah domaćih nacionalističkih elita. Za razliku od nacionalističke srednjovjekovne mitologije Nemanjića i Obilića, komunizam je nudio budućnost koju gradimo zajedno sa ostalim narodima svijeta. Umjesto egzistencijalne nesigurnosti i siromaštva nudio je stabilnost i blagostanje, umjesto regresije i tradicije, progres i modernizaciju, umjesto rata, mir među narodima, a umjesto krstova, zvijezdu s kojom se mogu poistovjetiti svi narodi. Drugim riječima, jugoslavenski socijalizam je nudio kakav takav model razvoja koji nikad prije ni poslije ovi narodi nisu doživjeli niti gradili. Zato je i danas, trideset godina nakon, komunizam najveći strah vladajućih elita, ali i jedina alternativa njihovom sistemu.