ŠKVER! art projekt u Malom Lošinju od 2010. do 2015. godine desetak dana godišnje okupljao je umjetnike koji su intervenirali i radili u prostoru aktivnog lošinjskog brodogradilišta koje bi se potom otvaralo lokalnoj zajednici kao prostor izvedbe i prezentacije. ŠKVER art festival je bio dobar primjer terenskog osvještavanja umjetnosti kao rada, važan u kontekstu plasiranja inače isključivo galerijske umjetnosti među lokalno stanovništvo, ali najvažnije od svega – procesa umjetničkog rada u suradnji sa škveranima koji su ravnopravno sudjelovali u procesu nastanka većine umjetničkih radova. ŠKVER art projekt je i ogledni primjer načina na koji hrvatske kulturne politike marginaliziraju i onemogućavaju normalne radne uvjete kulturnim radnicima, a pogotovo onima koji pokušavaju djelovati na nezavisnoj sceni van centra proizvodnje, u ovom slučaju s otoka. Takav rad redovito ostaje nevidljiv, veoma težak i potplaćen, vrlo često i neplaćen. Posljedično se zanimljiva i možebitno veoma važna događanja za lokalnu sredinu ugase ne postigavši svoj puni potencijal koji bi se mogao ostvariti uz snažniju infrastrukturnu i financijsku javnu podršku. Karla Crnčević razgovarala je s Dunjom Janković, idejnom začetnicom i voditeljicom ŠKVER art projekta.
Zašto si baš malološinjsko brodogradilište odabrala kao lokaciju umjetničkih intervencija odnosno festivala imena ŠKVER! koji je održavan svake godine od 2010. do 2015.?
Brodogradnja je tradicionalna industrija otoka Lošinja i brodogradilište je obilježilo moj život kao i život većine otočana. Lošinjsko brodogradilište, “škver” od milja, je prvo što te pozdravi na ulasku u grad, bilo s kopna ili s mora, sa svojim velikim plavim dokom okruženim brodovima i dizalicama. Otac mi je radio u škveru i očevi mnogih mojih prijatelja također. Čak i majke.
S doka se dobro pecaju ribe i lignje. Škver je jednostavno integralni dio naše svakodnevice i nikad ga nisam doživljavala kao nešto egzotično. Sve do jednog momenta kada sam ga ugledala iz nove vizure s odmakom nekoga tko je davno otišao s otoka. Učinilo mi se savršenim da se ovaj rubni prostor, koji se u lokalnoj sredini danas nerijetko doživljava kao ruglo i podsjetnik na prošlost koju bi najradije izbrisali, nakratko pretvori u mjesto gdje se događa umjetnost. Ne samo događa, nego i stvara. Na taj način sam htjela zadovoljiti svoju potrebu za izlaganjem radova kolega umjetnika na nesvakidašnjoj lokaciji, ali i potrebu da se brodogradilištu vrati značaj koji zaslužuje, da se na neki način otvori. Iz projekta kojim su u početku dominirale vizualne intervencije, postepeno je prešao na multimedijalne, eksperimentalne i rubne umjetnosti te mutirao u neku vrstu hibridnog događaja.
Možeš li kratko prepričati povijest brodogradilišta i njegovu važnost za lokalnu sredinu, te promjene koje su se događale kroz godine?
Mali Lošinj je izrastao na pomorstvu, to je bila glavna gospodarska grana koja je uključivala plovidbu, brodogradnju i remont brodova. U početku je bilo 6 brodogradilišta i proizvodili su se drveni jedrenjaci. Lošinjska brodogradnja je imala sve za gradnju i opremu brodova. U 19. stoljeću u brodogradnji je bilo zaposleno preko 650 radnika. Dolaskom parnog broda konkurencija je postala prevelika i brodogradilišta se polako zatvaraju. Ostalo je samo brodogradilište na današnjoj lokaciji koje je nedavno navršilo 170 godina neprekidnog djelovanja. To brodogradilište je početkom 20. stoljeća gradilo parobrode, motorne brodove i motorne jedrenjake te jahte. Između dva rata dolazi do krize, ali Jugoslavija škver dodatno modernizira i pruža mu mogućnost za razvoj. Danas funkcionira u formi remontnog brodogradilišta za popravak brodova.
Na ulazu u škver stoji ploča na kamenu:
“Danas smo preuzeli brodogradilište na upravljanje
1. X. 1950. Radnici brodogradilišta Lošinj“.
Taj je prostor doslovce krcat poviješću. Dolaskom turizma, a pogotovo restrukturiranjem društva nakon rata, brodarstvo i brodogradnja sve više gube na značaju. Općenito, ugostiteljstvo i rentijerstvo su u potpunosti zamijenili industriju (recimo, imao je otok i vlastitu tvornicu za preradu ribe). Laka lova je laka lova – za industrijski rad uz buku strojeva nema mjesta u ovoj najnovijoj viziji turizma “5 zvjezdica“ koja nam se pokušava podvaliti. Sexy su golf i mega jahte, betonirane plaže i apoksiomen. To su tekući planovi za razvoj Lošinja.
Na koji način je funkcionirala suradnja između škverana, lokalnog stanovništva i umjetnika koji su u okviru događanja škver posjetili i radili na toj lokaciji?
U početku je postojalo neko nerazumijevanje, pa čak i odbojnost. Jedni drugima smo bili egzotični na neki nedefinirani način. Što se tiče radnika u škveru, potpuno mi je jasno da su reagirali skeptično prema bezbrižnim, šarenim umjetnicima koji odjednom okupiraju njihov radni prostor na desetak dana godišnje i nešto maljaju po zidovima i vratima.
No kroz godine, kako se projekt nadograđivao, stvarala se sve snažnija potreba za komunikacijom, počele su se dešavati nepredvidive suradnje i povezivanja. Škverani i umjetnici su postajali suradnici, desila su se prijateljstva. Škverani su se pretvarali u umjetnike, a umjetnici u radnike, granice su se zamaglile. Odjednom su bili tu jedni za druge, a ne svatko na svojoj strani. Škver je postao naš zajednički projekt.
Na otvorenim vratima Škvera!, zadnjem danu festivala, kada se radila velika fešta u suradnji sa sindikatom radnika brodogradilišta, brodogradilište je otvorilo vrata za sve. Prilika da lokalno stanovništvo uđe i istraži, ne samo novonastala umjetnička djela i performanse, nego i samu nutrinu tog industrijskog diva u susjedstvu, bila nam je važna.
O akcijama koje smo poduzimali kako bi što bolje povezali ljude možda najbolje svjedoči turnir u boćanju: timove su činili po jedan škveranin, jedan umjetnik i jedan profesionalni boćar.
Kroz igru prevazišle bi se sve moguće svjetonazorske i ostale razlike. Svatko je imao svoju ulogu: pehare i medalje je izradio u metalu radnik iz škvera, umjetnici su navijali s tribine, a boćari su pripremali roštilj. I ono što je najbitnije, ljudi su se igrali.
Jesi li kroz organizaciju takvog događanja uvidjela sličnosti u radu između umjetnika i kulturnih radnika, i radnika u škveru? Jesu li se oni uspjeli povezati?
Jesu, uspjeli su se povezati i više nego što smo mogli zamisliti, međutim, kao što sam rekla, nije bilo isprve. Odnos se gradio kroz godine. Ovako generalno, po mom mišljenju sličnost se manifestira najviše u položaju u društvu koju umjetnici i radnici dijele. Obje skupine su uglavnom marginalne i bave se stvarima koje više nikome nisu zanimljive. Proizvode nešto u čemu politika, a posljedično i društvo u cjelini, ne vidi vrijednost. Industriju smo gotovo u potpunosti uništili. Brodogradilišta su bila zadnja utočišta jugoslavenskog industrijskog nasljeđa, međutim sada vidimo da smo i njih uzimali zdravo za gotovo. Ništa ne može preživjeti ovakvu politiku. O položaju umjetnosti i kulturnih radnika u domaćem kontekstu ne moram na dugačko, to je svima dobro poznato. Umjetnici mahom odlaze u inozemstvo, i bojim se da je to nezaustavljiv trend. Što se tiče konkretnog povezivanja tijekom projekta, mogu samo reći da nam se desio jedan uspješan spoj kojeg isprva nismo bili svjesni. Radnici su uvidjeli da se njihov rad može iskoristiti i u nevjerojatne, očuđujuće svrhe, a umjetnici su shvatili da se njihove maštarije mogu utjeloviti konkretnim radom radnika.
Izdvojila bi projekt Davora Sanvincentija, čiji su rad Drugi mjesec u potpunosti izveli škverani. Dosta dugo su radili na njemu i kada su ga napokon razapeli na rt, što nije bio lak zadatak, ekipa radnika koja je radila na instalaciji je bila nevjerojatno ponosna. To je bio i njihov rad. Potom odličan Samoupravni film redatelja Igora Bezinovića gdje su radnicima dane kamere i pružena mogućnost da sami snime svoj materijal koji je na kraju montiran i premijerno prikazan u škverskoj kantini. Osim toga Bezinović je napravio i niz sjajnih, kratkih video crtica u kojima je konfrontirao škverane i umjetnike u neobičnim situacijama.
Također, Goran Škofić je napravio video rad Sektor u kojemu su sudjelovali varioci, a koji je na kraju montiran u muzičku kompoziciju. To su samo neki od radova koji su uspješno izvedeni unutar Škvera!…
Kroz projekt Škver! inzistira se na izlasku umjetnosti na ulice, van galerijskih prostora. Što je, iz tvoje vizure kulturne radnice, problematično u galerijama i institucionalnim izlagačkim prostorima danas?
Od uvijek gajim tu skepsu prema galerijama izvučenim iz konteksta svakodnevice, podignutim na pijedestale, kulturnim institucijama kao hramovima kulture. Preferiram raditi u napuštenim prostorima, na cesti, katkad uključivati slučajne prolaznike kao konzumente umjetnosti ili sudionike u radu. Uzbudljiva mi je ideja javnih, pristupačnih prostora i efekt iznenađenja koji proizlazi iz dodavanja “pozornice“ prostorima u kojima ona ne postoji.
Osim dijela projekta u samom brodogradilištu koje je ipak većinu vremena zatvoreno za javnost, izazov nam je bio i pred lokalno stanovništvo dovesti eksperimentalnu umjetnost. Kako oni isprva nisu dolazili nama, mi smo odlučili doći njima, kroz razne intervencije na javnim mjestima u samom gradu, i kroz uključivanje što većeg broja ljudi u stvaralački dio.
Ne sviđa mi se ideja da se svi oni koji takvu umjetnost ne proizvode osjećaju inferiornima. Vodila sam mnogo razgovora s Lošinjanima koji bi uvijek govorili da oni “to” ne razumiju. Voljela bih kada ne bi postojao toliki jaz, fizički i mentalni, između modernih umjetničkih praksi i ljudi izvan kulturnih krugova. Opet, za to su krive kulturne politike, izostanak edukacije, elitizam institucija, ali ponekad i mi umjetnici. Znamo i mi biti snobovi.
Pri tom, ne govorim o tome da umjetnost mora povlađivati, nego da se jednostavno okviri prezentacije moraju vratiti nazad među ljude. Naravno, i kroz edukaciju. A to zahtjeva korjenitu strategiju i promjenu, a prije svega, da je nekome do toga stalo. Danas je to, nažalost, zadnja rupa na svirali.
Možeš li kratko istaknuti neke od umjetničkih intervencija za koje misliš da su bile posebno dobro promišljene upravo za škver i koje su naišle na odjek u lokalnoj sredini?
Ima puno primjera, od onih jednostavnih gdje smo odabirali razne javne lokacije (ribarska lučica, mali trgovi, plaže i slično) za performanse, izložbe i projekcije, do onih kompleksnijih gdje smo osmišljavali čitav događaj kako bi privukli ljude i “podvalili” im umjetnost.
Na primjer, imali smo sajam knjiga, izložbu plakata i projekcije animacija u ribarnici koja se nalazi u srcu grada, jedan predivan prostor koji je inače otvoren samo par sati dnevno. Zatim Float On kino, koje je bilo zamišljeno kao plutajuće kino na brodu koji bi se navečer otisnuo s obale, međutim svaki put kad smo htjeli zaploviti pojavilo bi se neko nevrijeme – tako da smo uglavnom ostajali uz obalu. Otvorena vrata Škvera funkcionirala su kao krunski događaj festivala, uistinu zajednički projekt umjetnika i radnika brodogradilišta.
Najveći je izazov možda bila organizacija ribarske fešte jedne godine, gdje su ribari bili zaduženi za feštarski dio, a mi umjetnici za instalacije i performanse. To je bio izuzetan događaj na kojem je prisustvovalo cijelo mjesto i u kojem je svatko odradio važnu ulogu. Postajali smo sve inovativniji i bilo je tu mnogih ideja koje na žalost nisu stigle biti realizirane.
Kakva je sudbina škvera sada, i što se na tom planu događa?
Već se godinama priča o zatvaranju škvera, gradske vlasti bi ga se riješile odavno, međutim problem predstavljaju dugi ugovori o koncesiji lokacije, i potreba za tom industrijom, jer posla ima. Brodogradilište trenutno zapošljava više od stotinu ljudi i na desetke kooperanata, ne na 4-5 mjeseci godišnje nego čitave godine. Svi oni prehranjuju svoje obitelji. Osim toga, zanatlijama, mašinerijama i alatima u škveru koriste se i mnogi lošinjani: ribari i rekreativci za popravke barki, ljudi kojima treba popraviti kuhinjske elemente, istokariti neki detalj za ogradu itd.
Brodogradilište igra veliku ulogu u životu ljudi na otoku i zatvaranje bi bio jedan ogroman šok s ozbiljnim posljedicama. Međutim, poznavajući situaciju na lokalnom i državnom planu, nažalost nisam optimistična.
S obzirom na to da sve češće izbivaš iz Hrvatske i trenutno si na inozemnoj adresi, možeš li se kratko osvrnuti na svoj rad kao kulturne radnice i reći nešto o uvjetima u kojima si radila u Hrvatskoj?
U Hrvatskoj sam htjela djelovati sa periferije, s otoka, međutim to se pokazalo izuzetno iscrpljujuće. S organizacijskog aspekta, uvjeti za rad na izvaninstitucionalnoj sceni na otoku su nepostojeći, pogotovo infrastrukturalno. Neko vrijeme to mi je bilo uzbudljivo i izazovno, ali sve sam gradila od nule i za to treba imati veliku količinu energije i entuzijazma. Entuzijazam je na kraju i jedino gorivo, obzirom da materijalnog ili statusnog priznanja nema. To je kao da vučete kamion zubima dok izbjegavate barikade koje se pojavljuju pred vama.
Što se tiče mog organizacijskog rada na Škver! festivalu, bez konkretnijih pomaka tijekom 6 godina i uz konstantno lupanje na zatvorena vrata, baterije entuzijazma su se ispraznile i morala sam završiti s tim poglavljem. Nažalost, nije bilo nikoga tko bi preuzeo štafetu.
Što se tiče mog samostalnog umjetničkog rada, postalo je izuzetno teško ovisiti samo o malim javnim fondovima. Mi smo mala država, a poslova i projekata je toliko malo da se pokazalo kako se samo određeni broj ljudi može time baviti, a ako uz to izaberete i život na periferiji (dakle, sve što je izvan Zagreba) to postaje praktički nemoguće.
Moj umjetnički rad na Lošinju sveo bi se na izrađivanje suvenira za 3 mjeseca sezone godišnje, međutim kako mi to nije bilo zadovoljavajuće, bila sam primorana fokusirati se na međunarodno tržište – što vodi prema tome da sve duže izbivam iz Hrvatske. No, ne bih se žalila – svjesna sam da sam jedna od rijetkih koja je barem imala mogućnost izbora.