U subotnjem izdanju Jutarnjeg lista, središnja tema podlistka Magazin bila je kadrovska politika Vatikana, odnosno smjena generacija u među hrvatskim biskupima koja se očekuje u 2022. godini. Kako ističu novinari Robert Bajruši i Tomislav Mamić, papa Franjo je posljednjih nekoliko godina potpuno promijenio kadrovsku strukturu domaće kurije i to će se nastaviti i u 2022. godini odlaskom u mirovinu nekih od važnijih figura Katoličke Crkve u Hrvatskoj. Nakon što je u prvim godinama svoga pontifikata umirovio proustaškog ličko-senjskog biskupa Milu Bogovića i vojnog ordinarija Juraja Jezerinca, papa Franjo će u novoj godini nastaviti s umirovljenjima ostatka dominantne, nacionalističke struje među hrvatskim biskupima. Na red dolaze splitsko-makarski i zadarski nadbiskupi Marin Barišić te Želimir Puljić koji uskoro navršavaju 75 godina i prema pravilima Svete stolice, moraju, svjetovnim rječnikom rečeno, staviti svoj mandat na raspolaganje poglavaru Katoličke Crkve.
Dominatno je mišljenje da trenutni papa na čelo hrvatskih biskupija želi dovesti ličnosti koji slijede njegov nauk, vidno progresivniji od njegovih prethodnika Ratzingera i Wojtyle. Kao očiti primjer takve kadrovske politike navodi se Mate Uzinić, budući riječki nadbiskup, a nekadašnji dubrovački biskup koji je svojim medijskim istupima isprike LGBT+ populaciji te otvorenim zagovaranjem cijepljenja stvorio brojne protivnike među konzervativnim laicima i desnim klerikalnim grupama koje se ne libe o tome otvoreno govoriti za razliku od Uzinićeve opozicije unutar crkvene hijerarhije. Iako Uzinić svakako predstavlja svijetli primjer u dugom mraku HBK kao bitne infrastrukturne i ideološke uzdanice domaće krajnje desnice, Crkva vrijeme mjeri nešto drugačije nego mi, obični ljudi. Vatikanu i njegovoj birokraciji važnije je osigurati kontinuitet stabilnosti i odanosti univerzalnoj Katoličkoj Crkvi sa središtem u Rimu, nego ideološku konzistentnost i usklađenost sa trenutnim papom i njegovim porukama. Valja imati na umu da se paralelno s ovim promjenama među hrvatskim svećenstvom događa i puno važniji proces u samom Vatikanu, a to je donošenje novog apostolskog ustava koji za cilj ima reorganizaciju vatikanske birokracije. Riječ je o najvećoj promjeni u ustrojstvu Katoličke Crkve još od pape Ivana Pavla II.
Usklađenost ta dva procesa možda najbolje pokazuje slučaj trenutnog nadbiskupa koadjutora u splitskoj metropoliji. Naime, aktualni nadbiskup splitsko-makarski Barišić je već dobio svog nasljednika u vidu poslušnog vatikanskog birokrata hercegovačkih korijena Dražena Kutleše koji je za vrijeme Pape Benedikta XVI. postavljen na čelo porečke biskupije da u korist talijanskih benediktinaca, a posredno Vatikana, do kraja riješi pitanje denacionaliziranog samostana u Dajli. Ovaj zaboravljeni primjer iz povijesti odnosa Vatikana i HBK, kao i činjenica da su procesu Franjinih kadrovskih promjena neke manje biskupije dobili nekadašnji čelnici Papinskog Hrvatskog Zavoda sv. Jeronima u Rimu (Jure Bogdan vojni ordinarij te Bože Radoš, biskup varaždinski), govori u prilog tezi da Vatikan želi osigurati stabilnost i vjernost hrvatskih prelata centralnoj vlasti u Vatikanu koja je kroz povijest često bila narušavana, a pogotovo u zadnje vrijeme nakon stavljana u ladicu slučaja beatifikacije kardinala Stepinca što je, veliki udar na nacionalističku liniju u Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj čiji je Stepinac, simbolička i povijesna personifikacija.
Svima je jasno da papa Franjo nije najomiljeniji papa među hrvatskim katolicima koji su desetljećima bili pastva za tovljenje najgorim nacionalizmom. I dok je možda za vrijeme nekih ranijih papa to odgovaralo interesima Vatikana u tranziciji katoličkog dijela Istočne Evrope iz komunizma i mobilizaciji samih vjernika u tom procesu, danas to više nije slučaj. Vrijeme biskupa bespogovorno odanih nacionalnoj ideji, prije nego interesima univerzalne Crkve je gotovo. Uostalom, to najvjernije pokazuju smjene na čelu službenih novina Katoličke Crkve u Hrvatskoj 2020. i micanje notornog Ivana Miklenića s pozicije glavnog urednika. To je bio svojevrstan uvod u konačni odlazak u mirovinu i kardinala Josipa Bozanića što će biti točka na i konačnoj transformaciji domaće kurije u skladu s interesima vatikanske birokracije i tamošnjih promjena koje su puno dugoročnije nego simboličke političke geste aktualnog pape.