Meho Hamzagić temeljem psihijatrijskog vještačenja u Njemačkoj, u kojoj trenutno živi, dobio je potvrdu da kao bivši zatvorenik koncentracijskog logora pati od PTSP-a te da je potpuno radno nesposoban i treba primiti punu invalidsku mirovinu. Hrvatska, država u kojoj četvrtina umirovljenika prima invalidsku mirovinu, njegov zahtjev za invalidskom mirovinom je odbila bez provođenja vještačenja. Luka Ostojić se pozabavio slučajem koji puno govori o visokom i proizvoljnom pragu psihofizičke boli iza kojeg država prestaje tražiti od građana da budu radno aktivni, a počne skrbiti za njih.
Kad pesimistično povjerujemo da smo nemoćni pred državnim institucijama i sudovima, uvijek možemo otići po utjehu na stranicu Europskog suda za ljudska prava. Ovom međunarodnom sudu mogu se obratiti europski građani ako smatraju da im je država prekršila građanska ili politička prava, a presude su obvezujuće za države i utječu kako na pojedinačne slučajeve, tako i na širu legislativu. Tako među presudama možemo pronaći manje ili više poznate slučajeve u kojima “mali ljudi” nakon dugogodišnjeg natezanja s državom ipak uspijevaju pronaći pravdu. Među poznatije slučajeve vezane uz Hrvatsku svakako spada presuda o odgovornosti države u slučaju smrti djevojčice Madine Hussiny, a slučajevi variraju od psihičkog zlostavljanja učenika do istrage ubojstva civila u ratu. No u ovom tekstu bavit ćemo se presudom koja će vjerojatno proći ispod radara šire javnosti. Gospodin Meho Hamzagić tužio je Hrvatsku jer je smatrao da mu je prijava za invalidsku mirovinu odbijena na temelju pristranog i nestručnog vještačenja, a sedmeročlano vijeće Europskog suda je većinski presudilo u korist države. Ipak, ako obratimo pozornost na detalje slučaja, možemo s čudom primijetiti koliko su javne institucije sklone olako shvatiti posljedice psihičke bolesti, čak do apsurdnih razmjera. Premda na temelju pojedinačnog slučaja ne vrijedi raditi opće zaključke, vrijedi proći kroz Hamzagićev slučaj da bismo vidjeli što je sve moguće doživjeti pri benignom zahtjevu da nas država liši obaveze da radimo.
Takozvani stručnjaci
Meho Hamzagić je državljanin BiH rođen 1951., trenutno s prebivalištem u Njemačkoj. Hamzagić je dobio PTSP tijekom rata u Bosni i Hercegovini kad je proveo tri mjeseca u srpskom koncentracijskom logoru. Njegov birokratski put počinje pak 2010. kad se u Njemačkoj prijavio za invalidsku mirovinu. Njemačka je na temelju psihijatrijskog vještačenja zaključila da Hamzagić ima PTSP, da je zbog posljedica poremećaja i drugih zdravstvenih teškoća (pankreatitis, dijabetes, gubitak sluha i osteopenija) potpuno radno nesposoban i da treba primiti punu invalidsku mirovinu. Budući da je Hamzagić dio radnog staža proveo u Hrvatskoj, invalidsku mirovinu vezanu uz taj staž trebao je direktno zatražiti od Hrvatske. Početkom 2011. proslijedio je prijavu i medicinsku dokumentaciju Hrvatskoj, a 2012. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (HZMO) pregledao je dokumente, potvrdio njemačku dijagnozu, ali i zaključio da Hamzagićevi zdravstveni problemi nisu dovoljno ozbiljni da bi se zbog njih kvalificirao ni za punu, ni za djelomičnu invalidsku mirovinu.
Neslaganje oko procjene radne sposobnosti u slučaju PTSP-a nije čudno. Dr. sc. Doris Čuržik, klinička psihologinja i terapeutkinja koja se recentno bavila ovim poremećajem, za Bilten je komentirala da “samo prisustvo dijagnoze PTSP-a ne mora nužno značiti nesposobnost za rad ukoliko se osoba dobro nosi sa smetnjama (uz farmako- ili psihoterapiju ili kombinaciju oba pristupa) i ukoliko priroda posla nije takva da prisustvo dijagnoze i/ili farmakoterapije automatski diskvalificira osobu za njegovo obavljanje. Također, puno toga ovisi i o izraženosti kliničke slike jer se isti poremećaj može raznoliko manifestirati u intenzitetu i količini prisutnih vrsta simptoma. Drugim riječima, možete imati radno sposobne osobe s PTSP-om i djelomično sposobne ili potpuno dijagnozom onesposobljene za obavljanje zahtjeva radnoga mjesta.”
Pritom, navodi Čuržik, “procjena nečije radne sposobnosti ovisi o tome kako se ta dijagnoza očituje kod specifičnog pojedinca (neovisno o samoj dijagnozi) i ovisi također o vrsti posla koji osoba treba raditi. Procjena radne sposobnosti utoliko je kompleksno područje jer se na kraju dana svodi na to kako se taj specifični pojedinac nosi sa svojim smetnjama, životnim okolnostima te potencijalnim komorbiditetima s obzirom na zahtjeve svojega radnoga mjesta, bez obzira na istraživačke podatke o skupinama ljudi s tom istom dijagnozom. Prema tome postupa se veoma individualno i procjena je specifična za tog pojedinca i okolnosti njegova života, radnoga mjesta te prisutnoga poremećaja.”
Budući da je procjena radne sposobnosti kompleksna i da varira od slučaja do slučaja, ne čudi što se HZMO prilikom donošenja odluke o ostvarenju prava na invalidsku mirovinu oslanja na vanjsko, stručno vještačenje. Naime, kako su nam naveli iz HZMO-a, procedura ne ovisi o vrsti bolesti podnositelja zahtjeva: kod svake prijave HZMO “prosljeđuje zahtjev i dokumentaciju u postupak vještačenja, koji provodi Zavod za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom (ZOSI)”, a nakon vještačenja “nalaz i mišljenje dostavljaju se HZMO-u radi donošenja konačne odluke o pravu na invalidsku mirovinu”, sukladno drugim formalnim kriterijima. U slučaju Mehe Hamzagića, kako saznajemo u presudi, poseban postupak vještačenja nije se ni vršio jer je HZMO uzeo u obzir njemačke nalaze. Međutim, ono što čudi jest što je HZMO iz nejasnog razloga donio odluku suprotnu nalazima vještačenja.
U presudi se također navodi da HZMO za ocjenu prijava traži ljude putem otvorenog natječaja, i to stručnjake s petogodišnjim iskustvom u jednom od niza medicinskih grana, ali pritom stručnjak koji razmatra prijave na temelju psihičkih poremećaja ne mora biti specijaliziran u psihijatriji. U Hamzagićevom slučaju, na prvom stupnju prijavu je pregledala HZMO-ova vještakinja, po struci anesteziologinja, koja je prihvatila dijagnozu njemačkih kolega, ali je odbacila njihov zaključak da je Hamzagić radno nesposoban. Nakon žalbe HZMO-u, na drugom stupnju prijavu je pregledao iskusniji vještak koji je, pak, liječnik opće prakse. Potvrdio je odluku kolegice.
Hamzagić je potom tužio HZMO Upravnom sudu u Zagrebu. No sud nije primoran raditi novo vještačenje, nego se može osloniti na mišljenje nadležnog tijela, u ovom slučaju HZMO-a. Sud je tako odbio Hamzagićev zahtjev za novim i nezavisnim psihijatrijskim vještačenjem, a na suđenju se u ulozi vještaka pojavio isti liječnik oko čije se procjene vodi parnica. Dakako, liječnik je ponovio svoju procjenu i obrazložio je da su Hamzagićevi zdravstveni problemi blagi, da se mogu liječiti i da ga ne mogu funkcionalno omesti u njegovom poslu čistača čemu u prilog ide činjenica da je Hamzagić taj posao radio i dosad bez obzira na dijagnozu. Uz to, liječnik je dodao da po njegovom mišljenju PTSP u većini slučajeva ne vodi invaliditetu.
Tko će saslušati psihičke tegobe?
Više je stvari problematično u iskazu vještaka. Prvo, ne samo što je liječnik bez adekvatne specijalizacije nadležan donositi sudove o psihičkim slučajevima, nego je spreman i iznositi nejasno utemeljene opće sudove koji se lako mogu pretvoriti u samoispunjujuće proročanstvo. Drugo, vještakova procjena implicira da za obavljanje niže kvalificiranog, fizičkog posla nije toliko važno psihičko stanje. Naravno, postoje poslovi koji su svojom prirodom stresniji za ljude s dijagnozom PTSP-a, no ne treba omalovažiti ni posao čistača s obzirom da nije jasno kakve psihičke posljedice obavljanje tog posla ima na konkretnu osobu. Stoga činjenica da je Hamzagić radio taj posao ne podrazumijeva da ga je i trebao raditi.
No taj problem nadilazi pitanje pojedinačnog slučaja i veže se uz manjak institucionalnog interesa za zdravlje građana. Naime prema i tadašnjem i kasnijem Zakonu o mirovinskom osiguranju, invalidska mirovina dobiva se primarno na temelju djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti, što znači da u procjenu prvenstveno ulazi pitanje koliko je radnik efikasan, ne i je li rad potencijalno opasan po zdravlje radnika. Takvo “mašinsko” poimanje radnika posebno je problematično u vezi psihičkog zdravlja gdje ljudi mogu imati slabije vidljive i teže odredive, ali ozbiljne posljedice. No zakonski gledano, ispada da nije važno kakve su posljedice na psihu dok god je radna norma izvršena.
Šire brojke također ukazuju da javne institucije nisu sigurne kako točno postupati sa psihički oboljelim građanima. Lanjsko “Izvješće o osobama s invaliditetom u Republici Hrvatskoj” Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo navodi da su kod osoba s invaliditetom u RH psihičke bolesti najčešći uzrok oštećenja funkcionalnih sposobnosti (kod njih 122.099). Inače, točna procjena oštećenja funkcionalnih sposobnosti u Hrvatskoj se provodi tek od 2015. godine, a procjena može poslužiti i za ocjenu radne sposobnosti. No unatoč brojnosti, među psihički oboljelima njih 100.550 (82,3%) još nema jasno definiranu razinu oštećenja, dakle procjena nije izvršena. Za usporedbu, među kroničnim bolesnicima (82.158) njih tek 44 (0,05%) nema definiranu razinu oštećenja. Teško je spekulirati zašto je tako, ali očito je da se sustavna procjena oštećenja funkcionalnih sposobnosti kod psihički oboljelih osoba naprosto ne vrši. Tim je i teže iznositi opće zaključke o njihovoj radnoj sposobnosti, a delikatnije donositi pojedinačne procjene.
No, bilo kako bilo, Upravni sud u Zagrebu je u ožujku 2013. odbacio Hamzagićevu tužbu, a on se odmah žalio Ustavnom sudu na temelju toga što na ranijoj razini nije provedeno neovisno ni stručno vještačenje. Također je u žalbi razrađen odgovor na vještakovu tezu da su ljudi s PTSP-om uglavnom radno sposobni, pri čemu se ističe napomena da je među hrvatskim braniteljima najčešći uzrok dobivanja invalidske mirovine upravo PTSP.
Nemoguće je reći koliko je HZMO sklon odobriti pravo na invalidsku mirovinu psihički oboljelim osobama jer, kako nam navode iz HZMO-a, “Zavod ne vodi evidenciju o broju korisnika koji su ostvarili pravo na invalidsku mirovinu na temelju vrste bolesti”. Međutim, velik broj branitelja ostvaruje pravo na invalidsku mirovinu preko zasebnih zakonskih i institucionalnih procedura za hrvatske vojne invalide. Uz to, Ministarstvo hrvatskih branitelja ima programe za zapošljavanje i povećanje kvalitete života za oboljele od PTSP-a, a raznim programima socijalnog uključenja bave se i brojne braniteljske udruge. To su vrijedni i potrebni programi, no pitanje je zašto postoje paralelni sustavi s obzirom da svi oboljeli od istog poremećaja imaju jednake ili slične potrebe. Jedino objašnjenje je da država želi braniteljima dati privilegije koje će uskratiti drugima, što ne bi samo po sebi bilo nužno pogrešno da nije riječ o osnovnim pravima. Invalidska mirovina nije nagrada koju treba zaslužiti, nego nužna pomoć za ljude u lošem zdravstvenom stanju, i ona treba biti dostupna svima. Teško se oteti dojmu da Meho Hamzagić, koji nije hrvatski branitelj, nije imao istu mogućnost ostvariti to pravo. Mada je nezahvalno nagađati, skoro je nemoguće zamisliti situaciju u kojoj sudski vještak odbije odobriti invalidsku mirovinu hrvatskom branitelju uz opasku da PTSP u većini slučajeva ne vodi invaliditetu.
No ponovo, bilo kako bilo, Ustavni sud je u rujnu 2013. odbacio Hamzagićevu tužbu. Već u listopadu 2013. ista tužba je došla do Europskog suda za ljudska prava.
Ranjivost nije uzeta u obzir
Od podnošenja tužbe na Europskom sudu do presude prošlo je osam godina, dovoljno da Hamzagić ode u starosnu mirovinu, a konačna presuda nije donesena jednoglasno: pet sudaca glasalo je u korist Hrvatske, dvoje u korist Hamzagića.
Većina vijeća je u obrazloženju presude naglasila da se sud ne bavi time je li Hamzagić kvalificiran za invalidsku mirovinu, nego je li mu Hrvatska omogućila pošten proces. U tom vidu većina je zaključila da HZMO-ov stručnjak u svom radu nije pokazao pristranost, a da za svoj zadatak nije trebao imati specijalizaciju jer nije postavljao dijagnozu, nego je samo na temelju dijagnoze prosudio može li osoba raditi. Neslaganje između njemačke i hrvatske prosudbe sudska većina je objasnila razlikama u kriterijima – HZMO je očito postavio viši prag za mirovinu nego njemačko tijelo.
Dvije sutkinje iznijele su izdvojeno mišljenje koje se drastično razlikuje od većinske presude. Složile su se da stručnjak nije bio pristran, ali su istaknule da nije bio stručan i da ne postoji jasan ni opravdan razlog zašto ni HZMO ni Upravni sud nisu zatražili mišljenje psihijatra. Zaključile su da procjena radne sposobnosti ne proizlazi iz dijagnoze, nego je i to stručna ocjena koju može i treba donijeti samo psihijatar. Također su dodale da nesrazmjer između njemačke i hrvatske procjene nema jasan razlog s obzirom da se ne radi o djelomičnom, nego apsolutnom neslaganju – za Njemačku je Hamzagić potpuno radno nesposoban, za Hrvatsku čak ni djelomično, što nije pitanje nijansi ni visine praga. Stoga manjina smatra da je Mehi Hamzagiću Hrvatska narušila pravo na pravedan proces.
Koji je epilog priče? Gospodin Hamzagić prenio nam je da neće javno komentirati proces, no njegov odvjetnik Domagoj Rupčić dao nam je izjavu: “Naša dva glavna prigovora bila su da nije provedeno neovisno vještačenje i da nije provedeno vještačenje odgovarajuće specijalnosti. Naravno, nismo zadovoljni presudom, ali neka zadovoljština je što su dvije sutkinje dale izdvojeno mišljenje i složile se s nama. Mi i dalje smatramo da je naša prijava opravdana.” Dodao je da s klijentom još razmatra hoće li Velikom vijeću Europskog suda za ljudska prava podnijeti zahtjev za preispitivanje te presude, no napomenuo je da takvi zahtjevi jako rijetko uspijevaju.
Naposljetku, umjesto priče o lokalnoj nepravdi i europskoj pravici zapravo smo dobili slučaj gdje na svakoj razini postoje oštri i nerazriješeni konflikti oko osnovnih društvenih pitanja. U percipiranju psihičkih bolesti očito postoji suptilno vjerovanje da su granice struke označene vratima ordinacije. Svi se slažu da samo specijalizirana osoba može dijagnosticirati i liječiti pacijenta, no na svakoj razini donositelji odluka su smatrali da i osoba bez specijalizacije može procijeniti je li pacijent spreman sudjelovati u društvenom životu. Po pitanju radne sposobnosti postavlja se pitanje na kojoj granici psihofizičke boli država prestaje tražiti od građana da budu radno aktivni, a počne skrbiti za njih. Odgovor je praktički bešćutan, ne samo zato što je prag visok, nego jer je i prilično proizvoljan. Naposljetku se postavlja pitanje koliko su institucije spremne saslušati čovjeka koji im je došao s jednostavnim zahtjevom. Meho Hamzagić prošao je dvije razine u HZMO-u, Upravni i Ustavni sud te Europski sud za ljudska prava – na svim tim razinama raspravljalo se je li Hamzagić radno sposoban, a nitko nije omogućio čovjeku da se sam izjasni po tom pitanju.
Naročito je porazno što nijedna instanca nije dovoljno ozbiljno shvatila osobu s teškim psihičkim tegobama, što je vrlo nelagodno s obzirom da postoje naznake da u idućim godinama možemo očekivati i rast broja psihičkih oboljenja i veću potrebu za međusobnim uvažavanjem mentalnog zdravlja. Sutkinje su u izdvojenom mišljenju zaključile: “U ovom su slučaju domaće institucije imale pred sobom naročito ranjivu osobu koja pati od PTSP-a zbog traumatičnih ratnih iskustava. Njenu ranjivost nisu adekvatno adresirale ni te institucije, niti ju je dovoljno uzela u obzir većina ovog vijeća.” Ako se složimo s tim zaključkom, ostaje tužna svijest da smo i mi u manjini.