Iako nas je jučerašnja dramaturgija drugog kruga predsjedničkih izbora nakratko vratila u popularnu analitičku sliku “duboko podijeljene Hrvatske”, razni iskoraci zadnjih mjeseci sugeriraju ponešto drukčiju političku dinamiku. Pojavila se čitava plejada novih inicijativa odozdo, pogotovo onih ”postideoloških” i izborno uspješnih na lokalnom nivou. Iako obećavaju uključivanje šire zajednice u političke procese, ostaju bitno klasno određene.
Izgleda da logika političkog života u Hrvatskoj stječe novi tip legitimacije ili, drugim riječima, ispada da se pojavljuju novi politički akteri koji nastoje promijeniti odnos snaga u političkom polju. Jezikom površnih medijskih analiza koje su prepoznale fenomen čini se da u političku arenu ulaze nove generacije koje su se odlučile baviti politikom da se politika ne bi (ne)bavila njima, generacije obrazovane i štedljive, aktivistički motivirane i moralne, nesklone kompromisu i drukčijih političkih prioriteta, vezane uglavnom uz niži i lokalniji upravni okvir djelovanja, s tendencijom krupnijeg povezivanja u tekućoj godini parlamentarnih izbora. Generacije koje sređuju stanje i pokušavaju ga popraviti, inicijative posve rasterećene temeljnih ideoloških sukoba, kulturnih ratova i komplementarnih okoštalih motiva koji čine uobičajeni repertoar korifeja partitokratskog poretka usidren u historijsku memoriju restauracije kapitalizma i njezin nazaobilazan demokratski folklor.
Demokracija, dakle, sitno i odgovorno pješice korača odozdo, a zajednica prakticira nove modele vlastite političke reprezentacije. Umjesto restauracijom uspostavljene binarne metanaracije, priliku traže i pomalo dobivaju, uvjetno govoreći, sve brojnije male lokalne pripovijesti i novi akteri. Metković, Vrgorac, Omiš, Zadvarje; mladi liječnici, stomatolozi, sveučilišni profesori zubne protetike, inženjeri i politolozi koji se odriču statusnih privilegija, prodaju upravljačke automobile da bi financirali gradnju lokalnog vrtića, režu plaće lokalnoj upravi i uspijevaju smanjiti ogromne dugove što su ih naslijedili iz prethodnih partitokratskih ciklusa.
Ta nova generacija političara, uglavnom srednjoklasnog habitusa, mijenja, (otprilike burdijeovski) svoju klasnu putanju horizontalno, prelazeći iz profesionalnog (što privatnog, a što javnog) polja u političko, s jasnom namjerom da ga popravi, pokrene i promijeni uvriježeni odnos snaga u njemu, a sve što ju je medijski prepoznalo uporno ponavlja njezinu dob i kvalifikacije, usmjerenost na javno dobro i zajednicu, štedljivost pa skoro i onu Nietzscheovu da je filozof koji propovijeda primjerom dostojan poštovanja.
Novi akteri
Standardna medijska slika posljednjih tjedana uvelike je dinamizirana Ivanom Viliborom Sinčićem i njegovim Živim zidom, koji je nakon prvog kruga predsjedničkih izbora privukao oko pet tisuća novih članova, odnosno u hrvatskoj varijanti aktivistički-minimalnog robinhudovskog zalaganja da imovinski obespravljeni ostanu barem na stambenoj nuli u kreditno računski-blokadno deložacijskim procesima. Sve što su izvan tog kompleksa ponudili bolje je ne spominjati, jer Živi zid zapravo ne spada u niz malih lokalnih pripovijesti, kao što je od njih kilometrima udaljena ideološki artikuliranija i sve aktivnija Radnička fronta.
Ta rubna novost političkih aktera kao kriza uvriježene političke reprezentacije samo je na jednoj razini ujedno i reprezentacija dugogodišnje krize, odnosno predstavlja tek jedan moment u složenijoj simptomatici paralize političkog života koji je, kao je što već konstatirano zahvatio lokalnu varijantu kapitalističke (polu)periferije.
I tu se, zapravo, otvara ključno pitanje: može li se političko polje transformirati, a da pritom ekonomsko ostane nedirnuto; odnosno mogu li se dinamizirati demokratski politički procesi bez da se slično ne dogodi i s ekonomskim? Može li se odnos prema politici mijenjati, a da se ekonomska sfera i odnos snaga u njoj ne propituje nego se naturalizira kao normalno, zdravorazumsko stanje stvari? Zašto je demokratizacija političkog života odozdo iznimno važna i dobrodošla, a da slična pitanja u ekonomskom polju ne ulaze u registar? Kakve veze s tim uopće ima tako reprezentirana zajednica? I zašto se taj čitav kompleks, u ponuđenom odgovoru, neizbježno povezuje uz klasno pitanje?
Naravno, logično je da lokalna razina vlasti uključuje drukčiji paket upravljačkih prioriteta, uglavnom ilustriran uobičajenim osnovama lokalnih izbora jer se tu kao radi o lokalnom asfaltu, cestama, pločnicima, grijanju, kanalizaciji i odvozu smeća, urbanističkim planovima, parkovima i dječjim igralištima, sufinanciranju obroka u odgojno-obrazovnim institucijama, ponekad o knjižnicama, lokalnim kulturnim smotrama i potporama ljetnoj industriji festivala. Međutim, ni to se ne može odraditi bez prioriteta, a prioriteti znaju ponekad reći i koju više od onoga kako izgledaju na prvi pogled.
Politički izleti krupnih kapitalista
U nedostatku suvislije klasne analize hrvatskog političkog života vrijedi spomenuti nekoliko krizno prepoznatljivih ishoda klasnog angažmana u politici jer se tako uspostavlja barem priželjkivani eksplanatorni okvir trenutne dinamike polja i minimalni kontekstualni orijentir njegovih novih aktera. Krupnopoduzetnički politički pokušaji poput Plinija Cuccurina i njegove Ladonje (2008 – 2013.), notornog Željka Keruma i njegove Hrvatske građanske stranke (2009 – ?) ili pak Nacionalnog foruma (2013 – ?) Nikice Gabrića, rječiti su primjeri kako se – unatoč razlikama u političkoj sofisticiranosti, dosegu i pripadnom arsenalu ideja – pokreću, ali i kako završavaju političke inicijative tranzicijskih kapitalista. Prvi ozbiljniji izborni neuspjeh, redovito znači i definitivni krah političke putanje, gašenje mesijanske aure, hlapljenje ambicija i povratak u poduzetničko sedlo. Krupni kapitalisti, ukratko, nisu uspjeli osim u jednom i lokalno ograničenom političkom ciklusu, neki čak ni to. Ispada da ih borba na tržištu nije baš adekvatno pripremila za borbu u političkoj areni, iako su baš taj kvalifikativ nerijetko koristili kao ključan dokaz vlastite kompetencije.
Doista je, za razliku od Ladonje koja je svoju smrt službeno proglasila 12. lipnja 2013. na sjednici stranačke skupštine, teže utvrditi postojeće stanje Kerumova poduzetničko-političkog projekta. Sudeći po informacijama dostupnim na web-stranicama stranke, prva i najsvježija vijest zabilježena je još 27. travnja 2013. kad su, kako naslov i fotografije upućuju, “Predstavljeni kandidati HGS-a Željka Keruma za gradonačelnika i dogradonačelnike Solina”, dok iz 2014. datira tek “Izvješće o primljenim donacijama za potporu političkog djelovanja za razdoblje od 01.01. – 30.06. 2014.” i prikladno popunjen Obrazac IZ-D. To “izvješće” zbog kratkoće vrijedi prenijeti u cijelosti: “Hrvatska građanska stranka u navedenom razdoblju nije primila nikakav oblik donacije od strane fizičkih, odnosno pravnih osoba za potporu političkog djelovanja. Split, 04.07.2014.g.”
Treći pak slučaj, onaj Nikice Gabrića i njegova Nacionalnog foruma jest, za razliku od Ladonje i Kerumova političkog čeda, u stanju svojevrsne hibernacije, što je vjerojatno samo nježniji opis dekadencije nakon kraha na izborima za EU parlament u svibnju 2014. Iz tog razdoblja datiraju i posljednji znaci političkog života, uz noviju noticu da je delegacija stranke sudjelovala na kongresu Europske demokratske stranke u Bruxellesu sredinom prosinca 2014., kao i recentnu božićno-novogodišnju čestitku. I doista bi se iz pozicije hinjene naivnosti moglo postaviti pitanje kako su prekaljeni tržišni natjecatelji tako brzo izgubili politički eros i je li posrijedi ono što se obično definira kao “izlet u politiku” koji je, eto, neuspio pa se rep odmah podvukao. Stvari su, naravno, interesno znatno kompleksnije, ali, nažalost, ne nailaze ni na kakav analitičko-klasni odjek.
Srednjoklasni profesionalci
Lagodna sintagma krupnokapitalističke “politike kao izleta” diskurzivno se mijenja srednjoklasnom novogeneracijskom angažmanu u “politiku kao nužnost”, na primjer u motivacijskom predavanju metkovskog gradonačelnika Bože Petrova, figure inače trezvene suvislosti i odmjerenosti u političkom radu i nastupu, što ga je održao mostarskim studentima sredinom prosinca 2014. Uz korisnu desakralizaciju politike (npr. već sad znate više nego što je potrebno za ulazak u politiku), osnovne legitimacijske točke vlastitog ulaska u polje objasnio je pomoću proverbijalno-literarnog kompleksa (npr. sa štitom ili na štitu, ne poginuti bez ispaljenog metka i bolje biti don Kihot nego čekati Godota jer taj nikad ne dolazi itd.). Sličan je diskurs još prošle godine koristila i vrgoračka Nezavisna lista mladih, s finalnim sloganom Di je volje, tu je i načina.1
Ti novi oblici drukčijeg predstavljanja zajednice žive posljednjih mjeseci svoj procvat, širu medijsku vidljivost i relativno odobravanje. Međutim, njihov je ključni problem, kao i u slučaju ORAH-a, posljedica dominantnog srednjoklasnog habitusa uz ponešto drukčiju (mladenačku) stilistiku. Pritom vrijedi izdvojiti nekoliko nadovezujućih naglasaka.
Motivacijski moment koji se pojavljuje u vidu operacionalizacije “politike kao nužnosti” i doista ima svrhu u mobilizaciji i široj inkluzivnosti građana. Jest da pomalo podsjeća na onu punkersku “ako su mogli Ramonesi, možete i vi odnosno može svatko”, jer najvažnije svakako jest: pokrenuti se. U tom smislu sve nove inicijative preuzimaju ulogu lokalnog animatora političkog života, uz iščekivanje hoće li se u godini pred izbore sinergijski dogoditi i nešto krupnije.
Moment stručne kvalificiranosti/obrazovanja koji izlazi na vidjelo kontinuiranim spominjanjem količine visokokvalificiranih kandidata na listama. Poput burdijeovske alodoksije, privid titule pojavljuje se kao distinkcija, neovisno o društvenoj inflaciji akademskih titula, uz medijsko veličanje gotovo nužne žrtve osobne profesionalne karijere zbog općeg dobra, i to osobito u slučajevima kad zbog političkog angažmana “trpi” karijera u privatnom sektoru.
Moment politike kao higijene, naravno u usporedbi s njezinim dosadašnjim lokalnim varijantama, odnosno promjena paradigme političkog ponašanja, što s jedne strane uvodi skoro pa “protestantsku etiku” u polje politike (a ona, podsjetimo se, historijski s kapitalizmom uspostavlja zanimljivu vezu), koja se s jedne strane izvrsno nadovezuje na “mjere štednje” i javni lov na “uhljebe” na svim razinama uprave/administracije, uz, svakako, opće odobravanje.
Dobni moment u kojemu se mladost (doduše izvan partitokratske stege i u razlici spram stranačkih podmladaka) pojavljuje kao energija, neiskvarenost i nekorumpiranost, dakle u svim postojećim varijantama dugotrajnog stereotipa, ali ovaj put tijesno povezana s kategorijom obrazovanosti i njezinim srednjoklasnim ulogom, odlukom da se ostane “tu” umjesto da se krene “trbuhom za kruhom”.
I, naposljetku, ekonomski moment koji, međutim, dobacuje do ekološke ili EU-fondovske naracije bez zasad osvjedočene namjere da se sva demokratska načela koja se zagovaraju u političkom polju pokušaju na određeni način uspostavljati i u ekonomskom.2
Upravo je taj ekonomski moment, unatoč demokratičnosti i inkluzivnosti, jasan izraz “šutnje lijevog” u malim lokalnim političkim projektima, kao što je jednoznačan lakmus svake politike koja se prvoloptaški i pogrešno obično kiti epitetom lijevog. I zato se, na primjer, griješi kad se Radničku frontu smješta uz bok novih političkih tendencija. Čak se iz minimalno deskriptivnih analiza i bez sustavnijeg eksplanatornog okvira jasno pokazuje najčešći ishod klasnog habitusa u političkom polju, način reprezentacije zajednice i doseg političkog imaginarija bilo kojeg političkog aktera. Međutim, veze će se morati uspostavljati, “lijevo” će možda početi govoriti i tamo gdje trenutno šuti ili ne nalazi riječi. Jer, ili jesi, ili nisi. Nema trećeg puta.
- Vrijedi primijetiti dizajnerski odmak od pletera na novom i, nažalost, nedovršenom sajtu vrgoračke Nezavisne liste mladih. [↩]
- Vjerojatno najbolji primjer spomenutih momenata nudi spomenuto predavanje metkovskog gradonačelnika mostarskim studentima. Nažalost, tonski zapis prestaje u trenutku kad se Petrov sprema odgovoriti na pitanje iz publike zašto je, da parafraziram, unatoč problemu nezaposlenosti u Metkoviću, bio protiv izgradnje termoelektrane Ploče na ugljen, investicije vrijedne 1,2 milijarde eura, koja bi, naravno, rezultirala otvaranjem novih radnih mjesta. Logično bi bilo da je odgovor dospio iz ekološkog kuta, sve preko toga predstavljalo bi vrijedno iznenađenje sa stajališta politike ljevice. [↩]