Državni zavod za statistiku objavio je maloprije prve rezultate Popisa stanovništva 2021., a oni su potvrdili procjene demografa i “osjećaje” većine ljudi: broj stanovnika Hrvatske pao je ispod 4 milijuna. Ima nas gotovo 400.000 manje nego 2011. godine, to jest broj stanovnika se smanjio za 9,25%. Očekivano, najveći pad su zabilježile slavonske županije, dok je situacija nešto bolja u Zagrebu i obalnim županijama. Rezultati, dakle, nikoga ne čude.
Zasad iz DZS-a nisu komentirali dobivene rezultate, osim što su obznanili da su oni zasnovani na prirodnom prirastu i migracijama. Ne znamo još ni podrobnije podatke o dobnoj strukturi stanovništva i drugim relevantnim pokazateljima. Znamo jedino da nam broj stambenih jedinica raste, a broj stanovnika opada i da to ne smanjuje cijenu kvadrata, naprotiv. No, bez obzira na to što malo toga znamo, s priličnom izvjesnošću možemo predvidjeti tijek rasprava, službenih i neslužbenih, koje će popis izazvati. Preciznije, možemo bez imalo ustezanja i oklijevanja skicirati tri pozicije koje će prevladavati u raspravama i presudno ih oblikovati. Prva bi bila ona liberalna, i najglasnija, koja svijet shvaća kao vječnu borbu između IT sektora i HDZ-ove birokracije. Druga je, dakako, ona ustaška, koja svijet shvaća kao vječni o(p)stanak komunista na vlasti. A treća je boomersko ljevičarska, koja svijet shvaća kao sve ono što nije Jugoslavija.
Liberali će nam, dakle, objasniti da su rezultati učinak korupcije, socijalističkog mentaliteta, velikog utjecaja države na ekonomiju i, ne najmanje važno, niske inteligencije ljudi koji i dalje glasaju za HDZ. Rijetko im kad padne napamet da ljudi glasaju za HDZ između ostalog zato što su uslijed globalne konkurencije i otvorenog tržišta ugašena brojna radna mjesta u privredi i članska iskaznica često predstavlja jedini put do donekle kvalitetnijeg radnog mjesta. Ustaše će se također oslanjati na tu interpretaciju samo što će isključivu krivicu svaljivati na crvenu buržoaziju jer njima su sve buržoazije dobre dok nisu “crvene”. Ljevičari boomeri će ponosno pokazivati na brojke iz Jugoslavije bez da se i jednom zapitaju nije li taj proces već započeo u Jugoslaviji i zašto se uopće zemlja raspala ako je bila toliko uspješna.
Unatoč tome što nam slijedi ne isuviše produktivan debatni krug, sasvim je jasno da je posrijedi debakl nacionalnog projekta. Naime, čini se da nismo baš pogodili s tajmingom buđenja iz tisućljetnog sna. Osnivanje nacionalne države na europskoj periferiji u fazi kapitalističke povijesti tvrdo zasnovanoj na slobodnom tržištu i otvorenoj ekonomiji bio bi zahtjevan zadatak i za malo ozbiljnije igrače od naše kombinacije nacional-romantika i socijalističkih tehnokrata. Dok smo se borili protiv komunizma, porazio nas je kapitalizam. I zato sad živimo u državi u kojoj opada broj stanovnika, raste broj stambenih jedinica i njihovih cijena, a na granicama tučemo one koji ne bi ni ostali ovdje.