Skori parlamentarni izbori u Sloveniji predstavljaju novu priliku za nekoć impozantni, a danas rascjepkani i ideološki pogubljeni liberalni blok. Kao uvod u izbore Boštjan Remic nam donosi dijelom i farsičnu povijest slovenskog liberalizma u posljednjih tridesetak godina. Ta se povijest ugrubo može podijeliti na “zlatno doba” Janeza Drnovšeka i dekadentno doba potrage za novim Drnovšekom.
Liberalne stranke u postsocijalističkim zemljama nisu bile odveć uspješne. Uz jednu očitu iznimku: Liberalnu demokraciju Slovenije (LDS). Vladala je više od desetljeća, tijekom gradualističke tranzicije, kada se Slovenija smatrala postsocijalističkom pričom o uspjehu. Nakon raspada LDS-a, na njenom se mjestu pojavila gomila stranaka, pokušavajući preuzeti njezino nasljeđe. Ali sve su brzo i spektakularno propale. Danas, nekoliko mjeseci prije parlamentarnih izbora, na kojima će se većina stranaka fokusirati samo na jedan cilj – spriječiti Janeza Janšu da osvoji još jedan mandat – centristički projekti rastu kao gljive nakon kiše i manevriraju u pronalaženju nemogućeg izlaza iz situacije krize političkog liberalizma.
Konkretnije, tu spadaju Naša dežela, LIDE (Liberalni demokrati), “Stranka Roberta Goloba” ili građanska inicijativa “Budi promjena”, Stranka zelene akcije Z.Dej i Vesna. Sve su to stranke koje se deklariraju kao centrističke i koje su se pojavile nedavno ili će se registrirati u narednim tjednima. Posljednje dvije su izrazitije zelene orijentacije. Liberalne stranke koje djeluju na nacionalnoj razini, prisutne su u parlamentu i nisu potpuno opskurne su Stranka Alenke Bratušek (SAB), Lista Marjana Šarca (LMŠ), Demokratska stranka umirovljenika (Desus) te Dobra država. Dakle, cvijeća političkog liberalizma u Sloveniji doista ima u izobilju.
Liberalizmu navedenih stranaka mogli bi se dodati razni pridjevi. No, najviše ih dijeli Janez Janša. Suradnja sa SDS-om je linija razdjelnice unutar centra: radi li se o stvarnoj suradnji ili samo o deklariranom odbijanju koalicije sa SDS-om (koja je u praksi često krhkija nego na riječima). Većina njih nije naklonjena Janši. Taj antijanšizam je njihovo osnovno sadržajno usmjerenje. Prije nekoliko godina, posebice tijekom vlade koju je vodio Marjan Šarec, ALDE, krovna stranka europskih liberala, nastojala je svojom inicijativom spriječiti rascjepkanost, no očito neuspješno. Ideja ujedinjene liberalne stranke neprestano tiho lebdi u liberalnom establišmentu u medijima, sveučilištu i civilnom društvu.
Međutim, suprotan trend je uspješniji. Stranke se cijepaju ili se pojavljuju nove na temelju vidljivosti (i interesa) pojedinaca. Uspjeh stranaka obično je kratke naravi jer nemaju ozbiljnu organizacijsku strukturu. U programima recikliraju fraze neoliberalnog konsenzusa. U duhu vremena, zaklinju se u dijalog i povezanost, ali prisutni su odnosi konkurencije i skrivene antipatije i zadirkivanja. Nijedna strana ne uspijeva preuzeti vodstvo i oživjeti mrtve iz 1990-ih…
Mit o Janezu Drnovšeku
Liberalna demokracija Slovenije proizašla je iz Saveza socijalističke omladine Slovenije, omladinske organizacije Saveza komunista, koja je već 1980-ih bila nositelj ideja liberalizma i sjecište organizacija civilnog društva; svojevrsno lijevo krilo antijugoslavenske fronte. Nakon raspada Demosa, desničarske koalicije separatističkih oporbenih stranaka, LDS je 1992. preuzeo vlast i na njoj je – s pauzom od nekoliko mjeseci – ostao do 2004. godine.
LDS je formirao pragmatične koalicije s lijeve i desne strane. Godine 1994. spaja se s tri manje stranke, s blagim lijevim predznakom. Središnja doktrina LDS-a bio je lijevi liberalizam ili socijalni liberalizam. Imao je svoju bazu organiziranu među kulturnjacima, intelektualcima, posebno u visokom školstvu, a ujedno i potporu uprava i vlasnika kapitala, posebice onih koji su preživjeli još od jugoslavenskih vremena. Interno je to bila dosta heterogena stranka, ali ju je prilično ujednačeno vodio Janez Drnovšek.
Potkraj 1980-ih financijaš Drnovšek se svojim protržišnim stavovima brzo probio u vrh federalne jugoslavenske politike. Postao je slovenski predstavnik u saveznom Predsjedništvu. U LDS je došao kao vanjski arbitar za unutarnje napetosti. Kao premijer (a kasnije i kao predsjednik Republike) obilježio je 1990-e, koje u Sloveniji imaju status zlatnog razdoblja, zbog čega i danas drži reputaciju “najboljeg slovenskog političara”.
Razdoblje 1990-ih obilježio je klasni kompromis između relativno snažnog organiziranog rada i kapitala – koji je Drnovšek nekoliko puta želio razbiti raskidom općeg kolektivnog ugovora – i gradualističke ekonomske politike s aktivnom ulogom države. Drnovšek se zalagao za integraciju Slovenije u NATO i EU, što je tada značajno pridonijelo kraju socijaldemokratskog raja na sunčanoj strani Alpa.
Drnovšek je bio tiha, suzdržana i ozbiljna osoba koja je uspjela ujediniti rascjepkane liberalne stranke u jak LDS s kojim je jedini tri puta zaredom pobijedio na izborima. Vladao je kao tehnokrat formirajući tri velike koalicije: u prvoj vladi ujedinio je SDS i nasljednike Saveza komunista, u drugoj je surađivao s protopopulističkom Slovenskom narodnom strankom, a u trećoj je povezao LDS sa socijaldemokratima i demokršćanima. Djelovao je – današnjim medijskim jezikom – izrazito neideološki; dostojanstveno je vodio slovenski prijelaz u kapitalizam.
Nad strankama centra cijelo vrijeme lebdi lik Janeza Drnovšeka. On je uzor i cilj. Kao i sredstvo za politički uspjeh. Prije nekoliko tjedana javnom je postala ponuda SAB-a da otkupi sve dugove od ostatka LDS-a i preuzme njihovo ime. Mit o Janezu Drnovšeku i LDS-u nije samo simbol zlatnog doba za liberalni establišment, već i naziv za ispraznost i nesposobnost njegovih stranačkih nasljednika.
LDS i epigoni
Krajem 2002. godine Drnovšek je izabran za predsjednika Republike, a nepune dvije godine kasnije LDS je izgubio izbore od Janšinog SDS-a, nakon čega je uslijedio dugi raspad stranke, uz niz unutarnjih sukoba. Na idućim izborima LDS je jedva stigao do saborskog praga, ali je 2011. ispao iz Sabora i ubrzo odletio na marginu.
Prvi spin-off zvao se Zares. Promovirao je politiku lijevog centra i bio je dio Socijaldemokratske koalicije Boruta Pahora nakon slabljenja LDS-a. Doista je naslijedio i unutarnje sukobe i stranka se nakon prve veće afere raspala. Sličnu politiku lijevog centra, s tehnokratskim naglascima, zastupala je i Pozitivna Slovenija koja je nastala ulaskom ljubljanskog gradonačelnika Zorana Jankovića u parlamentarnu konkurenciju. Janković je prije ulaska u politički život bio direktor Mercatora, tada važnog slovenskog i regionalnog trgovačkog lanca; smatran je jednim od najuspješnijih menadžera u Sloveniji.
Uz Jankovićevu Pozitivnu Sloveniju, na izborima 2011. nastupila je još jedna nova liberalna stranka: Građanska lista, desničarski neoliberalni projekt bivših Janšinih kolega. Obje su bili uspješne na izborima, a Pozitivna Slovenija je čak dobila najviše glasova. No, tijekom koalicijskih pregovora Građanska lista okrenula je leđa partnerima iz centra i omogućila formiranje Janšine vlade.
Građanska lista se nakon godinu dana povukla iz desne vlade zbog afere o podrijetlu imovine, koja je opteretila Janšu i Jankovića, te omogućila stvaranje koalicije na čelu s Pozitivnom Slovenijom. Za to vrijeme odvijali su se masovni prosvjedi velikih razmjera, t.j. sveslovenska narodna pobuna, koji su izražavali bijes prema cjelokupnom političkom kartelu. Novu vlast predvodila je dotad nepoznata Alenka Bratušek. No, njezina politička biografija je prilično rječita: na lokalnim izborima kandidirala se za LDS, na parlamentarnim (neuspješno) za Zares, a onda je sletjela u Pozitivnu Sloveniju. Ona i Janković su se sukobili oko vodstva stranke, ali Janković je dominirao bizarnom epizodom autobusne demokracije. Nakon poraza osnovala je novu stranku: Savez Alenke Bratušek.
Na idućim izborima jedino je Alenka Bratušek jedva prošla saborski prag, dok su ispod njega ostale Građanska lista i Pozitivna Slovenija i tako okončale svoje postojanje kao stranke jednog mandata. Izbori su donijeli nova lica. Novi spasitelj liberalnog centra postao je ugledni odvjetnik Miro Cerar. Stranka koja je nosila njegovo ime (SMC) osvojila je 36 mandata (od 90), što ni Janezu Drnovšeku nije polazilo za rukom. SMC je bio destilat etike i morala, pravne države u jednom čovjeku, ali s tek nekoliko dosadnih programskih točaka, ako ih uopće možemo tako nazvati. SMC, kasnije preimenovan u Stranku modernog centra, formirao je vladu s još jednom centrističkom (ali prije svega interesnom) strankom, Desusom i socijaldemokratima. Činilo se da se Drnovšek konačno uspio reinkarnirati.
Konkretno ekstreman moderni centar
SMC je za vrijeme vođenja vlade klizao udesno; njegovo ponašanje najbolje je sažeto u sintagmi ekstremni centar. Poslušno, ali pristojno, vodio je politiku po nalogu Gospodarske komore, Europske komisije i NATO-a. No, najupečatljiviji će ostati migrantska politika i žica – nazvana “tehnička barijera” – na granici s Hrvatskom. Pragmatično shvaćanje ljudskih prava i prepoznatljiva nesposobnost polako su topili podršku stranci, no ozbiljno ju je poljuljalo koketiranje s potencijalnom koalicijskom suradnjom sa SDS-om.
Marjan Šarec najavio je nova vremena za liberalnu politiku. Kao bivši komičar unio je u nju duh populizma. Lista Marjana Šarca na izborima 2018. osvojila je samo 13 mandata, no uspjela je složiti koaliciju putem odbijanja suradnje s Janezom Janšom. Poslije godinu i pol vladavine, nakon što je Ljevica povukla podršku zbog neispunjavanja dogovora, Šarec je prijevremenim izborima želio ojačati svoju poziciju i blok centra. I spasio se.
Došlo je do pandemije Covid-19 i prelaska SMC-a u zagrljaj SDS-a. Desus pak podržava i treću Janšinu vlast iz oporbe. Potez SMC-a, koji je politički uspio kao nositelj antijanšizma, razbjesnio je svoje birače i stranka se preko noći urušila. Miro Cerar je napustio stranku, a vodstvo je preuzeo ministar ekonomije, ekstremni pro-biznis liberal s visokom razinom konzervativnih stavova.
Prije nekoliko tjedana SMC se spojio s opskurnom Ekonomskom aktivnom strankom i preimenovao se u Konkretno. Pokušava se rebrendirati u tehnokratsko-populističku stranku koja rješava stvari. Za deset godina žele tri milijuna Slovenaca, ukloniti ograničenja brzine na autocestama, zabraniti testiranje na životinjama i iskoristiti potencijal kriptovaluta. Obećavaju da će postati “čuvar slovenskog liberalizma”.
Veličanstveni slom SMC-a, koji je trebao preuzeti štafetnu palicu od LDS-a, nije bio neočekivan. Niti jedan od projekata koji su naslijedili LDS nije uspio ponovno povezati svoju nekadašnju društvenu bazu. Djelomično zbog promijenjene klasne strukture, dijelom zbog frakcijskih borbi između liberala.
Kul opozicija
U trećem mandatu Janša nije rezerviran. Između ostalog, napao je temelje liberalnog establišmenta: medije i (nevladinu) kulturu. Na inicijativu poznatog slovenskog ekonomista – kratko vrijeme ministra u prvoj Janšinoj vladi – oporbene stranke udružile su snage za zajedničko izglasavanje nepovjerenja Vladi: u Koaliciju Ustavnog luka (KUL). Inicijator je ime posudio iz talijanske poslijeratne politike, od stranaka koje su podržavale novi ustav i željele zaštititi Italiju od ponovnog oživljavanja fašizma.
LMŠ, SAB, socijaldemokrati i Ljevica zadržali su brend i povezanost KUL-a unatoč neuspjelom prijedlogu za izglasavanje nepovjerenja jer su htjeli dokazati da mogu surađivati. Nakon ostavke Marjana Šarca, prevladavalo je tumačenje da stranke lijevo od centra ne mogu formirati zajedničku vladu. Optužba je uglavnom bila usmjerena na Ljevicu koja se kao izvankoalicijski partner – po uzoru na portugalsku vladu – nije složila s mnogim odlukama. U tome ima i istine, jer su među svim partnerima lijevog centra vladali napeti odnosi, a vikanje je bilo uobičajen način komuniciranja na sjednicama vlade.
Prošlog rujna stranke KUL-a postigle su dogovor o sudjelovanju u sljedećoj vladi. Obećavaju “normalizaciju”, jačanje vladavine prava i neovisnih institucija, ističu neke suštinske prioritete (zdravlje, stanovanje i skrb za starije, okoliš, razvoj), predanost europskim vrijednostima i, naravno, obećavaju da neće surađivati s Janezom Janšom.
Desnica od potpisivanja sporazuma napada Ljevicu, prepoznajući je kao najslabiju kariku KUL-a. Ljevica je ušla u parlament, tada s pridjevom Udružena, sa sloganom da je Alenka Bratušek – tadašnja premijerka – Janša s ljudskim licem. No, kako ističu u vodstvu stranke, sazrelo se u osam godina parlamentarizma. Čini se da Ljevica danas želi spasiti liberalizam od liberala. Unatoč tome što manji dio stranke nije zadovoljan oblikom sudjelovanja u KUL-u i što je stranka dobila prve otvorene kritike intelektualaca s ljevice prilikom sklapanja sporazuma, vodstvo Ljevice odgovara da su to samo nevolje u raju.
Stvaranje KUL-a pridonijelo je izravnavanju političkog koordinatnog sustava u Sloveniji. Sve više izgleda kao crta na kojoj je ključna referentna točka Janša, dok se ostale stranke mjere udaljenošću od te točke. Njihova razlika je kvalitativna, a ne kvantitativna. Situacija podsjeća na politički prostor sredine 19. stoljeća: dva tabora razdvojena uglavnom kulturnom borbom. Klasični antikomunizam i antiklerikalizam, kojima se pridružuju i modernije, posebice “internetske” teme: “teorija roda”, “neliberalna demokracija” i slično. Možemo reći da je došlo do pomaka u stranačkom kartelu: SDS se od njega udaljio na “populističku desnicu”, a Ljevica mu je prišla s lijeva.
KUL nije jedini projekt pokušaja integracije liberalnih stranaka. Obećava se i koalicija iz nužde: tri stranke koje su prenisko rangirane i nemaju priliku prijeći saborski prag: LIDE, Z.Dej i Desus. Prva dva su rezultat otpadništva od SMC-a, a Desus je konstanta u slovenskoj politici. No ovaj put je umirovljenička stranka desnog centra očito isuviše propala. Iako nije članica vladine koalicije, uglavnom podržava Janšinu vladu. Unutarnja previranja, potraga za vodstvom i žestoki spor između saborske grupe i stranke doveli su Desus na rub opstanka. Borba za glasove umirovljenika, skupine koja najmarljivije izlazi na izbore, nesumnjivo će biti žestoka.
Robert Golob
Od prvog dana aktualne Janšine vlasti liberalni establišment traži novo lice koje bi s instant-strankom moglo pobijediti na izborima. Neko vrijeme favorit je bio čak i predsjednik UEFA-e Aleksander Čeferin, koji je više puta u medijima kritizirao politička kretanja u Sloveniji. Zatim je KUL preuzeo ulogu obrane od Janše, no najesen se pojavio novi kandidat: Robert Golob.
To se dogodilo slučajno. Desnica se odlučila za kadrovske promjene na čelu državnog energetskog sektora. Među smijenjenima bio je i Robert Golob, predsjednik Uprave elektrodistribucije GEN-I, koji se povremeno pojavljivao u javnosti kao predstavnik projekta prelaska na obnovljive izvore energije koji provodi GEN-I. Nakon smjene Golob je održao dramatičnu novinsku konferenciju na kojoj je dva sata objašnjavao svoj uspjeh. Između ostalog i svoju plaću koja je lani iznosila 18 tisuća eura neto mjesečno. Golob se za nekoliko dana pojavio na naslovnicama lijevo-liberalnih novina. Novo lice koje će nas spasiti od Janeza Janše. Istraživanje javnog mnijenja – s nevjerojatno tendencioznim odgovorima – pripremljeno za javnu RTV pokazalo je da čak 90% ispitanika podržava nova lica u politici.
Golob nikad nije bio politički vođa, ali je već 25 godina prisutan u raznim liberalnim strankama. Još u vrijeme Janeza Drnovšeka bio je državni tajnik iz kvote LDS-a, kasnije potpredsjednik Pozitivne Slovenije i SAB-a. Ipak, liberalni establišment je od toga stvorio priču o novom licu. Njegova buduća stranka uključena je u ankete kao mogući izbor na sljedećim izborima, a on kao potencijalni premijer. Nimalo iznenađujuće, zauzeo je prvo mjesto. Svakodnevno dobiva standardni dio medijskog prostora, a neki poznati novinari nastupaju na njegovim javnim tribinama.
Golobovu Liniju nije teško pogoditi. Malo lijevo, malo desno, dolje partitokracija, a posebno Janša. Osim antijanšizma, kojim će zadirati u bazen KUL-a, igra i na kartu apolitičnosti ili čak antipolitike, kako bi mobilizirao birače koji sve slabije sudjeluju na izborima i svrstavaju se u centar, što znači točno – nigdje. Golob prije svega želi privući taktičke birače, jer značajan dio birača glasa protiv Janše, a svoj izbor prilagođavaju anketama posljednjih dana pred izbore.
Unatoč tome što Golob govori puno i samouvjereno, ne govori gotovo ništa. Spominje nekovrsno samožrtvovanje za slobodu, nudi tehno-menadžersku učinkovitost kojom postiže svoj poduzetnički uspjeh (uključujući i svoju neskromnu plaću). Golob je novi mesija liberala, rješenje za birače koji od raspada LDS-a lutaju od jednog do drugog antijanšijanskog heroja, u beskrajnoj potrazi za novim Janezom Drnovšekom.
Uzroci krize političkog liberalizma
Kriza – koja također sadrži elemente farse – nekoć impozantnog liberalnog bloka u Sloveniji nije lokalna posebnost. Mnogi elementi dio su šire krize predstavničke demokracije, povezane s razvojem i proturječjima modernog kapitalizma, od imovinske nejednakosti do ekološke krize, autoritarizma i imperijalističkih napetosti. Koliko liberalna politika može biti uspješna u takvom kontekstu, koji je – barem u svom idealnom obliku – nositelj modernizacijskih interesa kapitala?
Većina etabliranih stranaka u zapadnom svijetu posljednjih se desetljeća preselila u politički centar. Ekstremni centar promiče interese kapitala, provodi slične mjere u području fiskalne politike (porezne olakšice, fiskalna održivost), policijske kontrole (militarizacija), fleksibilnosti tržišta rada (prekarizacija), vitkih država (privatizacija) i slično. U globaliziranom svijetu pojačane konkurencije, upravljanje nacionalnim kapitalom postalo je zahtjevan i prilično monoton zadatak. Velik dio toga odnosi se na slijeđenje “politike Bruxellesa” (Europska komisija, NATO, OECD), koja je “prirodnija” konzervativnim strankama i teže prihvatljiva biračima srednje klase. Pogotovo ako se ovi birači zaklinju u socijalni liberalizam, koji je bio zaštitni znak LDS-a.
Istodobno su se promijenile političke tehnologije i organizacije: masovne stranke postale su stranke kartela. Kartelizacija političkih stranaka načela je njihovu organiziranu društvenu bazu, budući da je stranačko vodstvo često bliže svojim političkim suparnicima nego članstvu svoje stranke ili baze. Lojalnost političkim strankama znatno je niža nego u prošlosti, što pokazuju primjeri nasljednika LDS-a. Danas je u Sloveniji gotovo nemoguće organizirati veći broj ljudi u političku stranku. Organiziranje stranke je danas neizvjesniji i nestabilniji posao nego što je bio.
Neki su uzroci lokalno specifični. Središnji projekt političkog liberalizma 1990-ih bila je integracija u EU. Taj je cilj okupio različite frakcije u LDS-u, dok je stranka imala veliku podršku organizacija kapitala, a dijelom i sindikalnih središnjica. Kada je taj cilj postignut, LDS (i njegovi nasljednici) našli su se u sadržajnoj praznini. Liberalne stranke i dalje se zaklinju u “europske vrijednosti”, ali politika koju provodi EU na svojoj periferiji bliža je na desnici. Jedan takav primjer je šengenski granični režim u kojem se EU ne oslanja na ljudska prava i vladavinu prava, već na represiju i rasizam.
Liberalne stranke u više navrata nisu uspjele obraniti “normalnost”, koja je temelj antijanšizma, jer normalnost ne znači ništa drugo nego provođenje politike i održavanje situacije koja (krajnju) desnicu vraća na vlast. Čak i ako žele drugačiji tip kapitalizma, dobivaju gotovo točno ono što desnica obećava. Posljednje, ali ne i najmanje važno, a stranačka povijest u posljednjem desetljeću u Sloveniji to pokazuje: unatoč čestim promjenama vlasti i obećanim velikim promjenama, zapravo se ništa nije promijenilo. Državne mjere se razlikuju po nijansama, a ne po bojama i smjer ostaje isti. Kako bi liberalne stranke trebale zadobiti trajno povjerenje naroda ako su ga opetovano varale trikom antijanšizma?
Nesumnjivo, nove liberalne aktere mami i atraktivnost centrističkog političkog tržišta, koja je ostala i nakon LDS-a. Za njih su njegovi bivši birači dobra poslovna prilika koju žele iskoristiti, a pritom se oslanjaju na raznoliki medijski i kulturni establišment koji im može pružiti veliku izloženost javnosti. Istodobno, liberalnim strankama ne pomažu ni stara ogorčenost birača iz vremena LDS-a. Važne uloge i dalje imaju ljudi koji su prije dva-tri desetljeća bili u prvom ili drugom rangu.
Izbori za oko četiri mjeseca bit će doista važni jer će pokazati ne samo može li se politički liberalizam – barem privremeno – izvući iz krize, nego i koliko je duboka kriza parlamentarne demokracije u Sloveniji.