Već mjesecima se na sva zvona razglašava humanitarne uspjehe velikih ekonomskih sila koje na redovitoj bazi objavljuju planove doniranja milijuna doza cjepiva siromašnim državama. Međutim, i nakon donacija bogate države imaju milijarde doza više nego što im je potrebno, a siromašne države ih nemaju dovoljno ni za cijepljenje 20% najugroženijih, dok mnoge doze propadaju zbog isteka roka trajanja. Istovremeno se razvija nova vrsta zdravstvenog turizma koja cijepljenjem dobrostojećih turista dodatno pridonosi globalnim nejednakostima u pristupu cjepivu.
Kao što je i počela, 2021. godina je završila u znaku cijepljenja protiv Covid-19. Ali, za razliku od prethodnog decembra, kada je u početnoj fazi globalne distribucije cjepiva bilo općenito malo, krajem prošle godine u pojedinim regijama nagomilani su milijuni doza viška, dok drugdje potpuno cijepljene nisu bile čak ni zdravstvene radnice. Dok je 31. decembra 2021. 70% stanovništva Ujedinjenog Kraljevstva u potpunosti cijepljeno protiv Covid-19, kao i 69%, odnosno 62%, stanovništva EU i SAD-a, taj postotak na cijelom afričkom kontinentu iznosio je 9,2%.
O ovom, ne više novom, obliku nejednakosti može se reći puno, ali najvažnije je to da je njegova pojava bila apsolutno predvidljiva, i u više navrata predviđena, ne samo od strane raznih organizacija za pravo na zdravlje, već i od Svjetske zdravstvene organizacije. Generalni direktor SZO, Tedros Adhanom Ghebreyesus, prošle godine je u više navrata upozoravao kako će gramzivost bogatih zemalja spriječiti druge da postignu adekvatnu razinu procijepljenosti i time usporiti borbu protiv pandemije.
Bolje išta nego ništa?
Unatoč upozorenjima i iskazima podrške međunarodnim mehanizmima solidarnosti poput COVAX-a, konkretni koraci su većinom izostali. Još prije decembra 2021., neslužbeno i potiho se počelo govoriti kako je distribucija doza preko COVAX-a podbacila. Količina osiguranih doza nije dovoljna čak ni za postizanje prilično neambicioznog cilja, cijepljenja 20% najugroženijih u različitim državama.
Umjesto zajedničkih mehanizama, države koje su priskrbile previše cjepiva za vlastite potrebe koncentrirale su se na bilateralne donacije. Već mjesecima se na sva zvona razglašava humanitarne uspjehe velikih ekonomskih sila, koje na redovitoj bazi objavljuju planove za doniranje milijuna doza. Prema podacima UNICEF-a, do danas je preko bilateralnih sporazuma Ujedinjeno Kraljevstvo isporučilo nešto više od 4 milijuna doza cjepiva, Njemačka preko 8 milijuna, a SAD preko 60 milijuna.
Ako se uzme u obzir donirano preko COVAX-a, brojke su još i veće: preko 21 milijuna doniranih doza iz Ujedinjenog Kraljevstva, 85 milijuna iz Njemačke i otprilike 272 milijuna iz SAD-a. Čak je i Hrvatska bilateralnim sporazumima isporučila 330 tisuća doza drugim državama na Balkanu, Butanu i Vijetnamu, a više od milijun doza kroz COVAX, ali eto, ni to nije pomoglo da se globalna slika cijepljenja bitno promijeni.
I nakon donacija, bogate su države imale milijarde doza cjepiva više od onoga što im je potrebno da u potpunosti cijepe odraslo stanovništvo. Samo SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo skupa su imali 14 milijardi doza viška – doza koje su uskladištene čekale da ih se iskoristi kao treće i četvrte doze, ili da ih se donira ako se uspješno prevaziđu birokratske prepreke. Za usporedbu, za postizanje pune procijepljenosti odraslog stanovništva Afrike u istom periodu bilo je potrebno oko 12,5 milijardi doza cjepiva.
Naravno, moglo bi se reći da je u trenutnoj situaciji bolje išta nego ništa, odnosno da pristup distribuciji cjepiva temeljen na humanitarizmu može omogućiti da se cijepi barem dio stanovništva siromašnih zemalja. Sudeći prema nedavnim iskustvima, doduše, izgleda da postoji šansa da čak ni to nije istina. Zbog određene doze nevoljkosti bogatih zemalja u svemu, pa tako i u humanitarnom radu, donacije cjepiva koje se šalju svijetom na odredište pristižu preblizu kraju isteka roka valjanosti. Nigerija je tako u decembru spalila preko milijun doniranih doza cjepiva zbog isteka roka trajanja, a kroz isti mjesec su siromašne zemlje odbile primiti donacije od otprilike 100 milijuna doza, kako se uz nošenje s pandemijom ne bi još bavile i zbrinjavanjem medicinskog otpada pristiglog iz Europe.
Cjepni turizam
U drugim kontekstima nastaju i drugačiji problemi s cijepljenjem. Kao što je to već dobro razglašeno, turisti iz Rusije u velikim se brojevima upućuju na nekoliko lokacija – među kojima i Hrvatsku – kako bi se (do)cijepili i ostvarili pravo na EU Covid-19 potvrdu, i tako lakše putovali na destinacije koje ne priznaju Sputnik V. Ustvari, ovaj oblik zdravstvenog turizma je toliko zaživio da je došlo do dodatnog usmjeravanja kapaciteta na cjepne punktove u Zagrebu, kako bi cijepljenje lokalnog stanovništva i turista moglo proći bez poteškoća.
S obzirom da je trenutno lokalna potražnja za cjepivom dovoljno niska, a količina raspoloživih doza cjepiva dovoljno visoka da se dvije skupine ne nađu u direktnom sukobu, situacija ne bi trebala izazivati posebnu zabrinutost; naravno, pod uvjetom da se za cijepljenje jednih i drugih osigura dovoljan broj odmornih zdravstvenih radnica, a ne opterećuje dodatno medicinske sestre koje su preraspoređene iz drugih ključnih službi. Na kraju krajeva, zdravstveni turizam jest jedan od nedosanjanih snova dobrog dijela zdravstvenih strategija RH.
Ono što predstavlja razlog za brigu jest što cijepljenjem dobrostojećih turista možemo dodatno pridonijeti globalnim nejednakostima u pristupu cjepivima. Dok će turisti iz Rusije koji si mogu priuštiti aranžmane od više stotina eura plus dnevne troškove moći nastaviti putovati i trošiti uz minimalno prepreka, oni koji za to nemaju novaca i dalje će ostati bez ikakvog cjepiva. S time na umu, treba reći da je teško ozbiljno shvatiti razmišljanja koja je Vikica Krolo, bivša predsjednica Koordinacije hrvatske obiteljske medicine, iznijela u Slobodnoj Dalmaciji kada je izrazila zabrinutost da iza aviona krcatih Rusa možda možemo očekivati one prepune Pakistanaca i Afganistanaca željnih besplatnog cijepljenja.
S obzirom na to da se Afganistan trenutno nalazi u ogromnoj humanitarnoj krizi, zbog koje svega 5% stanovništva ima dovoljno za jesti – u kojem je, usput budi rečeno, s dvije doze cijepljeno manje od 10% stanovništva, bar jednu dozu je primilo 11%, a isporučeno mu je manje od 5 milijuna doza cjepiva kroz donacije – teško možemo očekivati masovnu navalu na lokalne turističke i zdravstvene kapacitete.
Ali stvar nije čak ni u tome da Hrvatska (ili bilo koja druga država članica EU) besplatno cijepi turiste iz Rusije, kao što ne bi bio problem da cijepi veći broj ljudi iz Afganistana, samo kada bi to htjela. Doza, koliko znamo, ima. Najbogatije zemlje svijeta u dogovoru valjda mogu nekako osigurati i kadrove koji će te doze administrirati. Problem od početka leži isključivo u tome što EU, kao i SAD, Kanada, i ostali iz tog kruga, ne mogu zamisliti odgovor na pandemiju koji počiva na pretpostavci da cjepivu moramo imati pristup svi, što prije – ako to znači da će financijski trošak za nabavku snositi oni ili, još gore, farmaceutske kompanije.