rad
vijest

Lud i luđi suvremenog kapitalizma

Foto: AFP

Puno indikatora upućuje na to da živimo u politički krajnje bizarnim vremenima. Gotovo svakodnevno možemo izdvajati primjere koji zaslužuju status “užasa postmoderne”. No, oni “najslađi” dolaze uvijek iz samog srca globalnog kapitalizma. Larry Fink je čelni čovjek BlackRocka, najveće svjetske korporacije za upravljanje investicijama. Prošlog je tjedna vrijednost imovine kojom BlackRock upravlja premašila 10 bilijuna dolara. U svom posjedu ima dionice svih najvećih svjetskih kompanija i nije pretjerivanje ako kažemo da BlackRock predstavlja financijsku infrastrukturu globalnog kapitalizma.

Vratimo se na Finka. On se svake godine obraća pismom kolegama izvršnim direktorima u kojem obznanjuje svoje viđenje trenutne situacije. U ovogodišnjem pismu Fink se, naime, branio od optužbi. I to od optužbi američkih konzervativaca koji smatraju da je BlackRock “woke” kompanija. Konzervativni političari, biznismeni i aktivisti optužuju Finka i BlackRock da se pri investiranju ne vode uobičajenim poslovnim standardima već da u obzir uzimaju i društvene, ekološke i druge “ne-prirodne” kriterije. Ili riječima republikanskog senatora Teda Cruza, direktori koriste kompanije da provedu agendu Demokratske stranke koja je pod kontrolom radikalne ljevice.

Ideje i konstrukcije američkih konzervativaca redovito spadaju pod najsumanutije, ali su prilično utjecajne. Dovoljno utjecajne da se Fink osjećao dužnim braniti se. U obrani poslovanja BlackRocka Fink se oslanja na distinkciju između sudionika (stakeholdera) i dioničara (shareholdera) i ideju da se investiranja ne smiju zasnivati samo na interesima potonjih već na interesima svih na koje imaju utjecaj. I smatra da se tu ne radi o politici i nastavlja: “Nije riječ o društvenoj ili ideološkoj agendi. Nije ‘woke’. Radi se o kapitalizmu koji pokreću međusobno korisni odnosi između vas i zaposlenika, kupaca, opskrbljivača i zajednica na koje se vaše kompanije oslanjaju da bi napredovale.”

Nadalje u pismu Fink objašnjava nužnost zelene tranzicije i priliku koju ta tranzicija donosi te ističe kako radnička potražnja za većim nadnicama ne predstavlja opasnost već znak ekonomskog zdravlja. Zadovoljan radnik je onaj koji pokreće kapitalizam, smatra Fink. Radi se, dakle, o retorici koja ne predstavlja posebnu novost, ali valja se zapitati: zašto se jednu od centralnih firmi suvremenog kapitalizma optužuje da “radi” protiv kapitalizma i zašto Fink odgovara na takve optužbe umjesto da kaže: vi ste potpuno ludi? Čini se da postoje dva razloga za to. Unatoč sumanutosti konstrukcija optužbi, one se ipak oslanjaju na realan trend, samo ga, kako je to često u desnoj interpretaciji svijeta, krivo tumače. BlackRock se prilično ističe u tzv. greenwashingu: predstavlja se kao kompanija bliska zelenim ciljevima dok istovremeno ulaže u naftne kompanije. Međutim, to ne rade zato jer ih kontrolira “radikalna ljevica” već upravo zato da ublaže kritike po kojima ne skrbe za okoliš i vode se isključivo profitnim interesima.

Drugi razlog nije poput prvog zasnovan na cinizmu BlackRocka već na sagledavanju šire situacije. Iako neće žrtvovati profite radi širih i ekoloških ciljeva, kapitalisti poput Finka znaju da opstojnost njihovih profita ovisi i opstojnosti kapitalizma. I da u vremenima kriza i nestabilnosti moraju zajedno s ostalim dionicima misliti i o široj slici. A šira slika predstavlja interese svih aktera u kapitalizmu. Kritičari, na čelu s konzervativnim biznismenima i njihovim političkim glasnogovornicima, naprosto vide opasnost u svakoj naznaci kolektivnog interesa pa makar bio posrijedi kolektivni interes kapitalističke klase. Toliko su opčinjeni strahom od kolektivnog da u rastu klasne svijesti kapitalista vide agendu radikalne ljevice.