Dvije trećine radnika i radnica u Europskoj uniji isključeno je iz mjera za transparentnost plaća prema trenutnom prijedlogu Europske komisije, izvještava Europska konfederacija sindikata. Komisija je nakon cijele sage o direktivi za transparentnost plaća na kraju odlučila da samo poduzeća s više od 250 zaposlenih moraju dostavljati podatke o plaćama podijeljene prema spolu zaposlenika. Europski sindikati taj su podatak pronašli „zakopan” u dokumentu Komisije o procjeni učinka direktive.
Podsjetimo, predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen obećala je donošenje direktive o transparentnosti plaća u roku od 100 dana od početka njezinog mandata. To je obećanje potom iznevjereno nizom odgoda donošenja Direktive, koja je u ožujku 2021. konačno predstavljena s kašnjenjem od 460 dana od obećanog roka. Europski sindikati, izluđeni tolikim odgodama, čak su okupili pravne stručnjake/inje i sastavili svoj prijedlog Direktive koji su ponudili Komisiji na korištenje, a pokrenuli su i akciju “potrage za nestalom direktivom” u kojoj su uživo i na društvenim mrežama lijepili plakate sa slikama izgubljenih mačaka i tekstom o kašnjenju Direktive. Europska sindikalna konfederacija čak je angažirala stručnjake/inje za europsko radno pravo da sastave prijedlog zakona kako bi se Europska komisija iz njega mogla inspirirati. Osamnaest članaka zakonskog prijedloga ETUC-a uključili su mjere koje npr. zabranjuju klauzule o tajnosti plaća u ugovorima kako bi se otvoreno moglo raspravljati o plaćama, obavezuju poslodavce da rade revizije informacija o plaćama i godišnje akcijske planove o jednakosti plaća, te daju podršku sindikatima u pregovorima s poslodavcima o razlikama u plaćama.
Direktiva, punim imenom “Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća Europe za jačanje primjene principa jednake plaće za isti posao ili posao jednake vrijednosti između muškaraca i žena kroz transparentnost plaća i mehanizme provedbe”, osmišljena je sa ciljem smanjenja rodnih razlika u plaćama do kojih dolazi ili zbog diskriminacije unutar pojedinih organizacija, ili zbog nepravednog vrednovanja određenih zanimanja, uglavnom onih u kojima većinom rade žene. Kad se napokon prošlog proljeća pojavio, prijedlog Direktive u jednoj svojoj verziji nije sadržavao odredbu koja zabranjuje tajnost plaća, u drugoj verziji su poslodavci dobili moć da određuju koje poslove treba usporediti s kojima prilikom određivanja jednake plaće za rad iste vrijednosti, a nijedna od tri verzije nije davala sindikatima pravo pregovaranja u cilju jednakosti plaća, već su se spominjali “predstavnici radnika”, što se u praksi pokazalo kao način zaobilaženja sindikata.
Trenutna verzija direktive bi uvođenjem praga, zbog kojeg većina poduzeća ne bi bila obavezna provoditi mjere za transparentnost plaća, imala najmanji utjecaj u državama s najvećim rodnim razlikama u plaćama – Estoniji i Latviji – u kojima bi samo petina radnika/ica bila pokrivena predloženim mjerama za transparentnost plaća. Čak u Francuskoj, koja ima najveći broj radnika/ica zaposlenih u velikim poduzećima, mjere bi pokrile manje od polovice radnika. Od cijele EU, u samo tri države bi mjerama u sklopu direktive bilo bi pokriveno više od 35% radnika. Dodatni je problem što bi direktiva smanjila pokrivenost radnika mjerama u 12 država članica koje trenutno imaju obavezu dostavljanja podataka o plaćama za poduzeća u kojima je između 50 i 150 zaposlenih (Belgija, Danska, Španjolska, Finska, Francuska, Estonija, Litva, Luksemburg, Poljska, Švedska, Austrija, Italija). Jedino Njemačka trenutno ima zakon koji poduzećima postavlja još stroži uvjet za dostavljanje podataka o plaćama.
Argument Europske komisije za opravdanje visokog praga od 250 zaposlenika je trošak provođenja politike, koja bi u prvoj godini poslodavce u prosjeku koštala između 315 i 500 eura, ali se u sljedećim godinama smanjuje na manje od 100 eura. Europski sindikati zagovaraju ukidanje praga od 250 zaposlenika/ica po poduzeću za provođenje mjera koje predviđa direktiva, a konačnu verziju direktive će uskoro izglasati Europski parlament.
Zamjenica glavnog tajnika Europske sindikalne konfederacije, Esther Lynch, izjavila je: “Podcijenjenost poslova koje većinom rade žene u Covid krizi postala je vidljivijom nego ikada, s obzirom na to da žene čine većinu loše plaćenih tzv. esencijalnih radnika. Transparentnost plaća mogla bi biti moćno oružje za ukidanje sramotnog rodnog jaza u plaćama u Europi. Ali Komisija pokušava zadržati vuka sitog i ovce na broju kada su u pitanju jednake plaće, tako što nedovoljno plaćenim radnicama govori što žele čuti, dok iza kulisa razvodnjava direktivu po nalogu korporativnih lobija. Kako stvari stoje, brojni poslodavci će moći i dalje skrivati činjenicu da za rad iste vrijednosti plaćaju muškarcima više plaće nego ženama. Pravo na jednaku plaću ne bi smjelo ovisiti o veličini kompanije za koju radite. Sada je na parlamentarnim zastupnicima da se pobrinu da ova direktiva donese promjenu radnicima, bez obzira na veličinu njihovog poduzeća. Načelo jednake plaće upisano je u europske ugovore od 1957. Žene su dovoljno čekale da EU poduzme potrebne korake kako bi ti ugovori postali stvarnost.”