I novi rumunjski predsjednik nastavlja promovirati blisko vojno savezništvo Rumunjske sa velikim svjetskim vojnim silama nauštrb socijalne sigurnosti građana. Ni objavljivanje informacija o CIA-inim tajnim zatvorima po Rumunjskoj lokalnu javnost nije natjeralo da posumnja u nužnost tog savezništva. Istovremeno se rast obrambenog proračuna objašnjava opasnošću koja prijeti iz Rusije.
Klaus Iohannis prisegnuo je za predsjednika 21. prosinca prošle godine. To je za Rumunjsku bio dan nabijen simbolikom: istovremeno se naime, obilježavala obljetnica početka revolucije iz 1989. godine. Dvadeset i pet godina nakon tog događaja, četvrti rumunjski postkomunistički predsjednik prisegnuo je da će zemlju povesti dalje na njezinom demokratskom putu. Nakon što je u studenom u utrci za predsjednika, s povijesno visokom izlaznošću na birališta, odnio nadmoćnu pobjedu, Iohannisovo predsjedanje Rumunjskom značilo je nadu i drugačiji pristup stvarima.
Međutim, nakon samo nekoliko tjedana u uredu predsjednika, mandat mu je već obilježen nizom gafova. Prva Iohannisova odluka bila je dodjeljivanje ordena bivšem političkom zatvoreniku iz vremena komunizma, poznatom i po svojoj odanosti fašizmu. Čak su i neki desničarski antikomunistički intelektualci, koji inače podržavaju predsjednika, ocijenili da se radi o greški u prosudbi. Tom je događaju prethodilo otvoreno pismo istih tih intelektualaca kojim su doveli u pitanje Iohannisov izbor osoblja i savjetnika. Prigovor se posebno odnosio na postavljanje bivšeg premijera, Mihaija Răzvana Ungureanua, za počasnog savjetnika. Vjerni neoliberal Unugreanu za svog je kratkotrajnog premijerskog mandata bio upetljan u skandal oko rasipanja novca svog ureda na hranu, piće i darove.
Ovog tjedna, kad se zemlja napokon osvijestila nakon dugih svečanih praznika, fokus se opet okrenuo prema Iohannisu. Predsjedavajući ceremonijom imenovanja novog šefa vojnog osoblja predsjednik je zatražio povećanje vojnog budžeta na 2 posto BDP-a te je već za sljedeći tjedan zakazao sastanak sa svim političkim strankama kako bi se pronašao način da se taj plan i ostvari. Povećanje vojnog budžeta Iohannis je pretvorio u prioritet svoga mandata. Kao razloge navodeći strateško partnerstvo sa SAD-om (koje nije bilateralni sporazum nego rezultat članstva u NATO-u) i situaciju u Ukrajini, Iohannis zapravo zahtijeva veća državna izdvajanja za vojsku.
Suverenitet u zamjenu za sigurnost
Uzmemo li samo za primjer 32 posto rumunjskih kućanstava u kojima djeca žive u siromaštvu, to je u najmanju ruku čudan prioritet. Novi predsjednik time pokazuje kako nastavlja voditi zemlju u smjeru u kojem ju je vodio i bivši predsjednik Traian Basescu koji je pak Rumunjsku podvrgnuo vojnim interesima NATO-a i SAD-a, a nauštrb prečih domaćih problema. To je tipična strategija klasičnog ekonomista iz 18. stoljeća Adama Smitha: po Smithu, mudri politički vođa uvijek će žrtvovati dio suvereniteta svoje zemlje za sigurnost, što je i bila odlika rumunjske vanjske politike kroz posljednja dva desetljeća. Dok zazivanje više suvereniteta (bilo u odnosu na SAD ili EU) uvijek predstavlja opasnost poticanja nacionalizma (kao primjerice u slučaju susjedne Mađarske), ističe se trud ovdašnje vladajuće klase da se preda interesima svjetskog kapitala i njegovih političkih agenata. Država se smatra sredstvom za taj cilj, bez puno brige za stanovnike.
U tome leži paradoks: dok nominalno država svoj suverenitet temelji u narodu, interesi tog naroda podčinjeni su državnoj sigurnosti. Drugim riječima, dok se socijalna sigurnost razmontirava zbog mjera štednje, vojna sigurnost se uzdiže na razinu najvišeg državnog prioriteta. Novi predsjednik, čini se, tvrdoglavo nastavlja taj trend, ili ga barem ne dovodi u pitanje. Isticanje vojne potrošnje kao prioriteta njegova prvog mandata nedvosmisleno ide u tom smjeru.
Kao i obično, ta ratnička tendencija države manje je povezana sa stvarnim ili zamišljenim prijetnjama, a više s ekonomijom, politikom i ideologijom. Od pada komunizma rumunjska vladajuća klasa svih političkih predznaka smatrala je članstvo u NATO-u krajnjim ciljem tranzicije, znakom civiliziranosti, zapadnjaštva i prevladavanja prošlosti. Članstvo u NATO-u također je smatrano preduvjetom priključivanja EU, što je zapravo i bio. Stoga je pripadanje tom vojnom savezu, uz strukturne prilagodbe određene Washingtonskim konsenzusom, predstavljalo pokretačku snagu tranzicijskog perioda. Militaristička perspektiva čvrsto je ukorijenjena u samom procesu tranzicije nakon 1989., što je činjenica koju su promatrači tih transformacija uvelike previdjeli. Neki od ključnih momenata za razumijevanje rumunjske tranzicije i neospornog savezništva s imperijalističkim interesima SAD-a i NATO-a su sljedeći: NATO-ovo bombardiranje Jugoslavije 1999., invazija SAD-a na Irak 2003. te NATO-ov samit u Bukureštu 2008., na kojem je zabilježena brutalna policijska represija protiv anti-NATO aktivista.
CIA-ni tajni zatvori
Definitivni dokaz podređivanja zemlje globalnim imperijalističkim interesima bilo je sudjelovanje u “ratu protiv terorizma”. Rumunjska ne samo da je slala vojnike u Afganistan i Irak, nego je, još važnije, pružila utočište danas zloglasnim tajnim zatvorima američke obavještajne službe CIA-e. Ono što je dugo bilo javna tajna postalo je općepoznato kad je koncem 2014. godine objavljen izvještaj američkog Senata o tajnim zatvorima CIA-e. Nema ni tračka sumnje da je Rumunjska bila jedna od zemalja u kojima je CIA obavljala tajne operacije koje su uključivale mučenje osumnjičenih za terorizam. Te tajne operacije bile su poznate najvišim rumunjskim državnim službenicima – ponajprije bivšim predsjednicima i šefovima tajnih službi – iako ni njima nisu bili otkriveni svi detalji. Ovdje valja napomenuti da se Rumunjska nije samo odrekla dijela suvereniteta za sigurnost, nego se dopuštanjem ovih tajnih operacija zapravo odrekla kontrole nad dijelovima svoga teritorija (kao što je slučaj i s vojnim bazama postavljenim u zemlji nakon invazije na Irak).
Tematika CIA-inih tajnih zatvora nije previše zabrinula rumunjsku javnost. Osim nekih kritika u medijima engleskog govornog područja, prošla je ispod radara rumunjskog javnog mnijenja. U Rumunjskoj je većina establišmenta izabrala ili šutnju ili opravdavanje zatvora kao nužnosti takvog saveza. Tajne pritvorske jedinice i mučenja u njima normalizirani su kao strateška dužnost prema saveznicima. Ono malo glasova s ljevice koji su se odvažili na kritičko propitivanje brzo su ušutkani kao nedomoljubni ili kao ruske prodane duše.
Ovo je glavni ishod situacije u Ukrajini i ruske aneksije Krima. One su retrospektivno opravdale udruživanje ovdašnje vladajuće klase s NATO-om i SAD-om i štoviše, otvorile prostor za veća vojna ulaganja. Baš kao što se takozvanu terorističku prijetnju drugdje u Europi koristi da bi se opravdale povrede građanskih sloboda i odriješile ruke tajnim službama i njihovim mehanizmima nadzora, takozvana ruska prijetnja sada se u istočnoj Europi otvoreno koristi za povećanje vojne potrošnje. Potencijalna prijetnja koju se uzimalo za razlog integracije u NATO početkom 2000-ih sada se predstavlja kao stvarnost, stalna opasnost koja zahtijeva neposrednu reakciju.
Zakon Velikog brata
Predsjednikov prijedlog izdvajanja 2 posto BDP-a za vojsku predstavlja samo vrh ledene sante među “mjerama za učvršćivanje sigurnosti”, kako je službeno diskurzivno to uokvireno. Niz zakonskih prijedloga sada čeka na izglasanje u parlamentu po hitnom postupku. Najkontroverzniji od njih, prikladno nazvan zakonom Velikog brata, ponovno je na redu, nakon prijedloga o rumunjskoj tajnoj službi. Zakon, koji je 2014. proglašen neustavnim, rumunjska je verzija zakona o National Security Agency, kojim se tajnoj službi omogućuje pristup telefonima i internetskim podacima ciljanih korisnika. Povrh toga, novim zakonom namjerava se prisiliti pretplatnike da pri kupnji mobitela otkriju svoj identitet. Više NVO-a bliskih tajnim službama je nakon nedavnih zbivanja u Parizu već objavilo otvoreno pismo podrške tim mjerama.
U djelokrugu ljevice uvijek je bilo kritiziranje imperijalističkih ambicija vojnih saveza poput NATO-a, kao i isticanje stalnog izvanrednog stanja koje države proglašavaju da bi opravdale svoje poteze. Više no išta drugo, sigurnost je bila na usnama onih koji zapravo potiču nesigurnost, čak i rat. No, sudeći prema ovdje opisanom rumunjskom primjeru, trebali bismo možda otići korak dalje i u stvari priznati stalnu militarizaciju države i svakodnevnog života općenito. S kapitalizmom u strukturnoj krizi, čini se da je jedini način da društvo opstane masivna policijska intervencija i nasilje. Ovaj će se trend vjerojatno nastaviti, ali mu treba dodati pojačanu prisutnost vojske u državnom odlučivanju. Budući da je državna sigurnost već sada važnija od socijalne sigurnosti i obrambeni budžeti se posvuda podebljavaju, doveden je u pitanje sam pojam građanstva. Sve više se radi samo o metama. Predsjednik Iohannis je u svom govoru spominjao samo budžetne mete, ali trend je razvidan.
S engleskog prevela Mirna Šimat