Dugogodišnji rad bez ugovora, plaća po minuti proizvedenog materijala, ukupna zarada u razini minimalca, poslodavac ne osigurava sredstva za rad – audiovizualni prevoditelji/ce, s kojima je razgovarala Dunja Kučinac, u Hrvatskoj imaju jednako prekarne radne uvjete kao i platformski radnici.
Koliko vrijedi dobar titl koji popularnu seriju, filmski blokbaster ili BBC-jev dokumentarac odvodi diljem televizija i streaming platformi, preko granica država i jezika? Ako sudimo po honorarima onih koji te titlove svakodnevno prevode i tipkaju – ne više od minimalca. Posljednjih mjeseci na to upozoravaju brojna strana udruženja i sami audiovizualni prevoditelji, potaknuti debatom koju je rasplamsao ogroman globalni uspjeh Netflixovog Squid Gamea i drugih serija na jezicima osim engleskog te prigovorima na manjkavosti njihovih prijevoda na engleski.
Tezu da na tržištu nedostaje “dobrih audiovizualnih prevoditelja“ prevoditelji i profesionalna udruženja, poput onog američkog, spremno su demantirali napominjući da problem nije u manjku dobrih radnika, nego u lošim radnim uvjetima i niskim plaćama koji iskusne prevoditelje obeshrabruju da se nastave baviti tim poslom. Europska federacija audiovizualnih prevoditelja (AVTE) upozorila je da su plaće audiovizualnih prevoditelja ostale neizmijenjene tijekom posljednjih 20 godina, a na nekim tržištima su čak i pale, te da većina prevoditelja nema nikakvu zaštitu niti pristup kolektivnom pregovaranju. Zbog toga mnogi iskusni prevoditelji moraju potražiti poslove van profesije, a mlađe i manje iskusne se baca u vatru bez adekvatnog mentorstva i osposobljavanja, pa godinama mogu zaglaviti na istoj razini. “Niske nadnice“, upozoravaju, “ne potiču ih na poboljšanje nego isključivo na brži rad.“ Mada je riječ o rastućoj industriji u koju se investiraju milijarde dolara, napominju, audiovizualni prevoditelji su često plaćeni manje od minimalne plaće.
Rad bez ugovora
O statusu i radnim uvjetima u domaćem polju razgovarala sam s dva audiovizualna prevoditelja koji su htjeli ostati anonimni te s prevoditeljicama i predstavnicama Društva hrvatskih audiovizualnih prevoditelja (DHAP), predsjednicom Sandrom Mlađenović te članicom Petrom Matić. Mada skoro nijednom eksplicitno izgovorena, ključna riječ svih tih razgovora je – prekarnost. Naime, svi moji sugovornici upozoravaju da je u polju audiovizualnog prevođenja ugovor o radu skoro pa nepoznanica. “Oko 90% rada u polju audiovizualnog prevođenja kod nas se odvija putem autorskih ugovora“, govori Sandra Mlađenović, a to potvrđuju i moji anonimni sugovornici – obojica rade skoro desetljeće (ili čak i duže) isključivo preko autorskih ugovora.
Audiovizualne prevoditelje ne zapošljava čak ni HRT – mada ima prevoditeljsku službu čiji zaposlenici organiziraju djelatnost prevođenja te u suradnji s urednicima pojedinih programa dogovaraju prijevode, svi audiovizualni prevoditelji rade isključivo kao vanjski honorarni suradnici. Jedan od mojih sugovornika za HRT već dugi niz godina prevodi razne žanrove – emisije, serije, crtiće i dokumentarce. Iako je riječ o stalnom angažmanu, radi na autorske ugovore: “Ja za njih radim svakodnevno već godinama, a nemam ni jednu godinu staža niti ikakva prava. A ovo je odgovoran posao, javni, gleda te cijela Hrvatska. Ne samo da radim svakodnevno skoro desetljeće nego radim i nešto što je svim ljudima neprestano pred očima. Imam prestižni deal bez ikakve sigurnosti.“
Ista je stvar i s radom za privatne agencije poput Subnet Plusa ili Mediatranslationsa, firme koja na svom webu kaže da je “vodeća prevoditeljska tvrtka u regiji“ i surađuje s velikim klijentima poput HBO-a, Foxa te naše Nove TV i RTL-a. Osim što su njihovi prevoditelji angažirani preko nesigurnih ugovora, ni prosječan mjesečni iznos koji uspiju zaraditi, čujem od svog sugovornika koji za privatne tvrtke prevodi više od desetljeća, nije veći od minimalca. Tijekom tog su se vremena, kaže, uvjeti rada značajno srozali. “Nekoć su više plaćali hitan prijevod, onaj koji treba biti gotov za dan, dva. Sada su svi prijevodi hitni, a plaćaju ih kao obične. Konstantno se smanjuju koeficijenti prema kojima nas plaćaju – sretan si ako su 1,5 eura bruto, ali u prosjeku su 1,3 eura bruto po minuti materijala.“
Model plaćanja rada po minuti materijala je, saznajem, najčešći standard naplate, osobito kod privatnih agencija. “To znači“, objašnjava jedan od mojih sugovornika, “da će dokumentarac u trajanju od 60 minuta u kojem se neprestano govori bez pauza i treba prevesti ogroman broj titlova biti jednako plaćen kao film istog trajanja koji se događa u pustinji i ima jako malo naracije.“ HRT ima drugačiji način plaćanja koji je reguliran internim cjenikom i koji je, smatra moj sugovornik, puno više fer. Osnovna cijena se plaća po titlu, ali uz to se uzima u obzir i tip odnosno zahtjevnost sadržaja: “Ako prevoditelju ne trebaju skripta i dijalog lista jer može prevoditi po sluhu, to se plaća više, baš kao i stručni sadržaj, čak i stihovi. Kad je fakat više posla i teže ti je, to vidiš i na svom računu.“ Više je puta, kaže, uspoređivao koliko bi pojedini angažman bio plaćen u obje varijante – po minuti materijala i po titlu – i uvijek je ispadalo da je zarada bolja kada je posao plaćen po HRT-ovom principu. Zbog toga, kaže, mada katkada radi i za privatne firme, ne želi dovoditi u opasnost suradnju s HRT-om trošenjem na druge angažmane.
Petra Matić iz DHAP-a napominje da je niska cijena rada ključan problem audiovizualnih prevoditelja: “Tarifa se već 20 godina nije mijenjala i inflacija nam je strašno narušila standard. To je trenutno najveći problem kojim se treba pozabaviti – dići cijenu titla i minute općenito. Cijene su sada toliko niske da mnogi prevoditelji mogu jedva zaraditi za minimalnu plaću.“
Mala plaća postaje još manja kada, osim inflacije, u perspektivu stavimo i činjenicu da prevoditelji, s obzirom na to da su mahom honorarci, resurse za rad plaćaju sami. “Za struju, računalo i internet nitko ne pita“, govori jedan od mojih sugovornika. Sami kupuju i programe za prevođenje po cijeni od dvije do dvije i pol tisuće kuna kad počinju raditi za određenog naručitelja, bilo da se radi o HRT-u (koji prevoditeljima nudi i alternativu, rad na njihovim računalima u HRT-ovom telekinu) ili privatnoj firmi. Ako firma ne zahtijeva da se kupi određen program, snalaze se i s besplatnima.
Brzina kao presudni faktor
Vezano uz kratke rokove koji pritišću prevoditelje, Petra Matić i Sandra Mlađenović iz DHAP-a ističu da su oni uobičajeni, ali da bi trebali biti adekvatno plaćeni: “Prije svega treba reći da radimo za medij koji je aktualan i ažuran i nikad nema dugačkih rokova. Rokovi su uvijek relativno kratki – nikad ti se u životu neće dogoditi da imaš mjesec dana za film. No, zna se što znači hitna tarifa i što se može postići u jednom danu. Postoje neki standardi. HRT je to dosta precizno propisao: hitna tarifa je prijevod koji se mora napraviti u 24h i ima preko 400 titlova, odnosno 45 minuta. Tu se zapravno implicira jedna dosta visoka dnevna norma. Naime, preporuke u Europi su recimo, 25 minuta materijala na dan, što može značiti između 250 i 400 titlova. Sve što se, dakle, mora napraviti u kraćem roku od 24h se mora platiti duplo i to bi trebala biti norma.“
Osim nepoštivanja hitnih tarifa, moj sugovornik koji prevodi za domaće privatne agencije kaže da sve češće imaju vlastite prohtjeve vezano za izgled titlova koji mu produljuju i otežavaju rad, ali se ne plaćaju dodatno. Muči ga i neredovitost plaćanja: “Prije se plaćalo na točan datum u mjesecu, ali se to sada stalno pomiče pa mi je jedna od prošlih plaća sjela s nekoliko mjeseci zakašnjenja.“ Ovo iskustvo dijele i drugi prevoditelji, potvrđuje Sandra Mlađenović iz DHAP-a koji je prije nešto više od mjesec dana proveo anketu o radnim uvjetima među stotinjak audiovizualnih prevoditelja u Hrvatskoj: “Rezultate ankete još čekamo, a popunilo ju je otprilike duplo više ljudi nego što imamo članova. Ono što već sada znamo je da je riječ o potplaćenom radu. Naplata rada je veliki problem i to osobito kod domaćih agencija: em se ne plati, em honorar kasni. Neki naši članovi honorare ganjaju preko odvjetnika, a znamo i da neke agencije plaćaju tek kad ih prevoditelj podsjeti, a onda može zaboraviti na daljnji angažman. Agencije imaju neprestani priljev ljudi koji nasjedaju na priču.“
Strah za idući angažman ne osjećaju samo prevoditelji koji su prisiljeni od agencije tražiti svoj zarađeni honorar, nego i oni koji zbog vremenske stiske moraju odbiti ponuđeni prijevod, kako objašnjava jedan od mojih sugovornika: “Katkad nemam posla po deset dana, a katkad moram odbiti prijevod jer ih fizički ne stignem napraviti više u kratko vrijeme. Često me strah da me više neće angažirati ako odbijem više od dva prijevoda zaredom.“
No štednja na troškovima prevođenja i nesigurnost posla ne odražava se samo na egzistencijalni položaj prevoditelja, nego i na kvalitetu samih prijevoda, kako je spomenuto na samom početku. Moji se sugovornici slažu sa svojim stranim kolegama da je osnovni preduvjet kvalitete poboljšanje radnih uvjeta. Petra Matić iz DHAP-a ističe: “Mi kao udruga zauzimamo stav da će se kvaliteta podići s honorarom. Onaj tko ima vremena sjesti i studiozno pristupiti prijevodu, proizvest će bolji prijevod. Zato se obično vidi da su najlošiji prijevodi onih firmi za koje znamo da slabo plaćaju. Kompleksan problem koji se svodi na lovu.“ Na nju se nadovezuje i Sandra Mlađenović, ističući važnost stjecanja prevoditeljskog iskustva kroz kontinuitet rada: “Drugi preduvjet dobrih prijevoda je baza stalnih suradnika. Ako imate agenciju koja stalno uvodi nove ljude u posao, ne možete garantirati kvalitetu kao što bi to mogla da ima stalni krug suradnika čije iskustvo s vremenom raste, a prevoditelj može bolje pratiti zahtjeve naručitelja te ima pristup dodatnoj edukaciji ako ju agencija provodi.“
Osim kvalitete prijevoda, kontinuitet rada je i temelj bolje zarade prevoditelja. “Ako uglavnom prevodiš sličan tip materijala i savladaš specifičan jezik, u nekom trenutku se jako ubrzaš“, objašnjava jedan od mojih anonimnih sugovornika: “Za prevoditeljski posao općenito je najveći faktor to da se ne možeš baš brzinski prebacivati iz jednog u drugi tip prevođenja, skakati sa zadatka na zadatak. Ogroman udio u zaradi je brzina, a ogroman faktor brzine je stalno ponavljanje istoga, zadržavanje u istom polju.“
Radnici bez sindikata
Činjenica da je, uz ionako preniske tarife, početnicima znatno teže, jedan je od razloga zašto se DHAP, kako objašnjavaju Sandra i Petra, u načelu ne bi htio zalagati za to da se početnicima plaćaju niže cijene: “Početnik već ionako zarađuje manje zbog sporosti: treba mu više vremena da nešto prevede i zato automatski zarađuje manje. Iskusniji prevoditelj brzinom povećava i zaradu. Isto tako, ne vidimo nikakvu zapreku tomu da se iskusnim i stalnim suradnicima ponudi veća tarifa u smislu nagrade i motivacije za suradnju. A jako je teško podići cijenu koja je jednom postavljena jako nisko. Jednom kad pristaneš na nju, radiš za nju 20 godina – toliko se otprilike tarife nisu mijenjale u cijeloj Europi.“
Kao primjer zemlje s najvišim standardima cijena i rokova, u koju se cijela Europa pokušava ugledati, Petra navodi Francusku: “Oni smatraju da se na jednom filmu od 90 minuta, koji mi katkad moramo prevesti za tri dana, treba raditi 2 tjedna. Imaju vrlo razvijenu filmsku industriju i kad je riječ o kinematografima, proces prevođenja se razlikuje od našeg. U tom segmentu prevoditelji često surađuju sa studijima koji dodatno dorađuju prijevode, ali u slučaju domaće filmske produkcije komuniciraju i s redateljem. Redatelj daje svoje viđenje prijevoda, e da bi imao bolju prođu vani. Također, u Francuskoj imaju dugogodišnju tradiciju borbe za radnička prava i sindikalizacije i dobro su organizirani, što se odražava i u svim ostalim segmentima rada AV prevoditelja (a to su digitalne platforme i televizije).“ Mada Društvo hrvatskih audiovizualnih prevoditelja nema pravo kolektivno pregovarati, nastavlja Petra, ipak mogu neke stvari: “Možemo dobiti službenu reakciju od državnih institucija, ponuditi prevoditeljima da u sigurnom okruženju međusobno komuniciraju i podijele iskustva. Željeli bismo da naša zajednica funkcionira kao međusobna pomoć sve do trenutka dok ne budemo moćniji.“
Upravo su povezivanje, osnaživanje i dijeljenje provjerenih informacija među prevoditeljima osnovni ciljevi društva, objašnjava Sandra: “Ovo je dosta samotan, izoliran posao i DHAP je osnovan s ciljem da se međusobno povežemo. U ovih 10 godina društva iskristalizirala se jedna spoznaja. Ljudi o prevođenju uče na fakultetu, steknu uvid u različite aspekte tog rada, ali nitko im ne kaže kako će funkcionirati jednom kad izađu na tržište, koja su njihova prava i obaveze, što mogu očekivati od naručitelja u Hrvatskoj i vani. Jedan od naših glavnih ciljeva je educirati ih o tome.“
Ministarstvo kulture je 2016. godine uvrstilo DHAP na popis umjetničkih strukovnih udruga. “Osim što od tada članovi (oni koji nisu paušalni obrtnici) mogu dobiti poreznu olakšicu“, napominje Sandra, “umjetnički je status važan i radi pitanja koja su autorska prava audiovizualnih prevoditelja, kako ih mogu realizirati i kako mogu doći do statusa samostalnih umjetnika. To još nije realizirano i trenutno je jedno od velikih pitanja na kojima radimo.“ Osim toga, Petra ističe da DHAP želi da prevođenje uđe kao djelatnost u postprodukciju i napokon postane obavezna stavka u financijskom planiranju filma: “Trenutno se (zbog pojave internetskih platformi, ali u nekoj mjeri i zbog pandemije) događa boom kako na svjetskom, tako i na našem tržištu, ali prevoditelji u filmskoj industriji najčešće postoje tek kao primisao. Mi bismo htjeli biti dio postprodukcije jer i o nama ovisi prođa filma na inozemnim tržištima. Predstavili smo se HAVC-u, ali te razgovore trebamo nastaviti. Ideja je da uđemo kao djelatnost u postprodukciju i da, prilikom planiranja filma, ako ga planiraš plasirati u inozemstvo, prijevod bude obavezna stavka u budžetu. To sad nije slučaj.“
Da je prevođenje u kasi filmske mašinerije trenutno tek “nevažan“ sitniš, bez obzira što o njemu ovisi međunarodna distribucija filmova, opominje i Udruženje američkih prevoditelja (ATA) pozivajući se na statistiku prema kojoj, mada oko pola prihoda filmske industrije donose upravo prijevodi i sinkronizacije, na taj rad u prosječnom budžetu filma odlazi manje od 0.1%. Ta se računica, pretpostavljam, neće prodrmati u korist trenutnih gubitnika, najprekarnijih radnika, sve dok se u jednadžbu ne upišu nove varijable: organiziranje, sindikaliziranje i kolektivni pritisak.