Bumeri, milenijalci i naknadne generacijske oznake dio su svakodnevnog jezika već neko vrijeme. I to ne bi bio toliki problem da nisu postali i alati (ne)svjesne društvene analize. O marketinškoj povijesti etikete milenijalaca i njenoj uvjerljivosti kao zamjene za klasu nakon krize 2008. godine piše Matko Brusač.
Na višoj ili nižoj frekvenciji i s niskom ili nižom razinom teorijske upućenosti, ono što se obično naziva generacijskom teorijom već duže vrijeme preplavljuje i lokalnu medijsku svakodnevicu. Proces medijske proizvodnje, najkraće rečeno, visoko je zasićen razgovorom o milenijalcima; primjere je moguće pronaći gotovo na dnevnoj bazi i na različitim lokacijama, od takozvanih native oglasa do kulturnih rubrika.
Kada je, primjerice, krajem prošle godine objavljen program Zagreb Film Festivala u koji je uvršten i film “Najgora osoba na svijetu” norveškog redatelja Joachima Triera — film koji je i inozemna kritika zbornim pjevanjem u međuvremenu ovjerila kao neki tip ultimativne vizualne reprezentacije milenijalskog stanja — Jutarnji list pokušao je potaknuti gledateljski interes opisom prema kojem je riječ o “razigranoj i otkačenoj romantičnoj drami o sazrijevanju u 12 poglavlja koja se opisuje kao odgojno štivo za milenijalce koji još uvijek traže tlo pod nogama”.
Nešto kasnije, nakon što je film prikazan, u Slobodnoj Dalmaciji moglo se pročitati kako je “milenijalska generacija dobila najvećeg glasnogovornika u norveškom redatelju Joachimu Trieru”. Naime, “rijetko tko kao Trier razumije i autentično portretira milenijalce, njihove egzistencijalne dvojbe, društvene pritiske, potragu za samim sobom, nemir i kolebljivost, tj. općenito osamljenost, otuđenost i melankoliju u digitalnom dobu sveopće povezanosti”, dok je, za potrebe uspostavljanja poetičko-autorskog kontinuiteta, drugi dugometražni film u Trierovoj karijeri, “Oslo, August 31st”, opisan kao “napose savršen preslik ukupnosti svega toga”.
Marketinška tvorevina
Što bi točno “napose savršen preslik ukupnosti svega toga” trebalo značiti, teško je reći, ali primjeri su dovoljno ilustrativni kada je posrijedi korištenje generacijske kategorije kao neke vrste analitičkog pomagala, unatoč ukupnosti jezične zbrke. Iako film u svom prvom dijelu, prije utapanja u seriji scenarističko-redateljskih klišeja, doista funkcionira kao neka vrsta vizualne etnografije načina života pripadnika jedne klase shvaćene u burdjeovskom smislu riječi, dakle ugrubo kao prakticiranje određenog životnog stila u naglašeno konkretnom vremenu i u naglašeno konkretnom prostoru, generacijska interpretativna optika pokušaj analize logikom stvari prije ili kasnije mora odvesti u slijepu ulicu univerzalnih pretpostavki i najprimitivnije generalizacije.
Općenito, politički idealan scenarij vjerojatno bi bio onaj u kojem se primjena generacijske teorije nikada nije prelila izvan granica marketinške industrije, što je polje koje joj je formativno i bilo rodno mjesto. Dok je ulazak termina boomer u širu upotrebu bio izravna posljedica demokratizacije pristupa visokom obrazovanju nakon Drugog svjetskog rata i dok je u narednom razdoblju potpune depolitizacije društvenog života terminološka inspiracija za Generaciju X pronađena u osrednjem romanu koji je “uhvatio” specifični tip rezerviranog kulturnog senzibiliteta, milenijalci su konceptualno od starta bili marketinška kategorija.
Autorstvo termina pripisuje se Neilu Howeu i Williamu Straussu, svojevremeno dvojici vašingtonskih političkih operativaca i insajdera, koji su, počevši sa studijom “Generations” iz 1991. godine, objavili niz bizarnih knjiga koje bi žanrovski bilo moguće svrstati negdje između uvoda u osnove strateškog marketinga i filozofije povijesti. Prema Howeu i Straussu, povijest nije nešto što bi se trebalo promatrati kroz prizmu protoka vremena, nego kroz određene demografske skupine koje se u vremenu formiraju i postoje; svakih dvadeset i nešto godina u američkom društvu događa se tako smjena generacija, obično potaknuta nekom vrstom nejasno definirane krize, dok su osobnosti pripadnika svake od njih povratne u smislu da ih je moguće svesti na četiri prepoznatljiva tipa. Milenijalce, definirane originalno kao osobe rođene između 1982. i 2003. godine, logikom kružnog toka zapala je kategorija “Heroja” i cijeli niz predviđanja od kojih su se neka, s obzirom na uistinu impresivnu širinu naklapanja, u praksi na koncu i ostvarila. Na kraju dana, ne možete promašiti baš svaki šut na utakmici.
Generacijska “klasa”
Stereotipi su u međuvremenu zahvaljujući širokoj medijskoj i akademskoj distribuciji postali dobro poznati i uglavnom se mogu svesti na veteranske prigovore oko milenijalskog neispunjavanja kriterija dvadesetostoljetne odraslosti, kako u materijalnom tako i u strože moralnom smislu. Metodološki dubiozna u svakom smislu, Howeova i Straussova teorija kritikama je bila podvrgnuta i prije financijske krize 2008. godine. Izvor moralne ležernosti života u produženoj adolescenciji pripisivao se, na primjer, rasprostranjenosti bumerske ideologije o potrazi za osobnim ispunjenjem kao jedinom doista vrijednom životnom cilju, odnosno opciji koja je postala realna mogućnost zahvaljujući više ili manje suvislim kolektivnim društvenim borbama u šezdesetim godinama prošlog stoljeća i, u analizama nakon 2008. godine, ekonomskom rastu tijekom gotovo puna tri poslijeratna desetljeća.
Drugim riječima, generacijske su analize nakon 2008. godine napokon postale u ozbiljnijoj mjeri materijalističke pa samim time i inteligentnije. Kada su u pitanju milenijalci, generacijska referentna točka u pravilu su zapravo uvijek bili bumeri; kakva-takva kolektivna svijest o činjenici da je, u usporedbi s tom generacijom, osobama koje su rođene najkasnije početkom osamdesetih u onome što se obično smatra odraslom dobi pristup, recimo, stanovanju, stalnom zaposlenju, zdravstvenoj zaštiti ili visokom obrazovanju postao osjetno sužen, učinila je moralističko zanovijetanje samo nešto podnošljivijim. Međutim, i to je došlo uz visoku cijenu zamagljivanja intergeneracijskih socijalnih razlika, koju na primjer u umjetničkoj kritici, odnosno u konkretnom primjeru s početka teksta, sasvim solidno definira upravo sveprisutna figura generacijskog autora-glasnogovornika. Također, balansirajući vječno na granici između generacijske i klasne odrednice, upotreba termina “milenijalci” i njegovih izvedenica objektivne okolnosti često je pronalazila u podjednako sumnjivo definiranoj starijoj demografskoj skupini i rjeđe u generalnom načinu proizvodnje.
Ukratko, te su razlike u praksi itekako velike, unatoč tome što medijske ili umjetničke reprezentacije više ili manje uspješno inzistiraju na tome da su učinci tekuće socioekonomske stvarnosti unutar istog generacijskog bazena više-manje ravnomjerno i pravedno raspoređeni. Razgovor bi se, za početak, mogao povesti od toga tko u startu uopće ima pristup sredstvima za medijsku ili umjetničku proizvodnju preko novih definicija elita pa do pitanja uloge koju nasljedstvo ili njegov nedostatak igra u relaksaciji i proizvodnji tjeskobe u tobože homogeno nesretnom milenijalskom življenom iskustvu. Razgovor ne bi bilo loše povesti i s nešto manjom količinom generacijskog diskurzivnog antagonizma, jer i šale o bumerima na koncu konca imaju nekakav rok trajanja. Ako za početak u nečemu ne bi bilo loše odrasti, to bi se vjerojatno ticalo suzdržavanja oko toga da se ono što je u principu bio i ostao klasni sukob prevodi u generacijske termine.