Prošlo je više od pola godine vladavine stranke Možemo! u Zagrebu. Nedovoljno za konačnu ocjenu, ali dovoljno za procjenu. Glavni je problem, čini se, politička komunikacija. Ona je prilično kontrolirana, ali, paradoksalno, time se dodatno pridonosi improvizaciji i nemuštim objašnjenjima. Manjak povjerenja u vlastite kadrove rezultira imidžem stečajnog upravitelja koji javnost i simpatizere tretira kao ne-vladina udruga donatore: suhoparnim izvještajima bez političkog narativa.
Roman “Godine” francuske književnice Annie Ernaux, nedavno objavljen i u hrvatskom prijevodu, uglavnom se klasificira kao autobiografska proza. Ta je klasifikacija nedvojbeno precizna, ali i nedostatna. Ernaux kroz preplitanje intimne, socijalne i političke povijesti uvjerljivo oslikava i društveno-političke mijene kroz koje su Francuska i Europa prolazile u drugoj polovici prošlog stoljeća. Među te mijene svakako spada i povijesni krah ljevice. Taj se krah dao naslutiti već i 70-ih godina 20. stoljeća, a dvostruki epilog “kratkog 20. stoljeća”, samim tim i povijesne uloge ljevice, obilježili su slom država tzv. realnog socijalizma i konačni izlazak socijaldemokracije na “treći put”.
No, to razdoblje kraja nije bilo sasvim linearno. Rezultati izbora u Francuskoj 1981. godine donijeli su novu nadu. Predsjednik je postao socijalist Francois Mitterand, a u vladu je ušlo i nekoliko ministara iz redova Komunističke partije. Euforija i entuzijazam su kratko trajali. Najavljeni lijevi zaokret brzo se nasukao na “realnostima” kapitalizma, a u povijesnim lekcijama ostala je zabilježena Mitterandova opservacija: “U ekonomiji postoje dvije solucije. Ili si lenjinist ili nećeš promijeniti ništa.” Unatoč uvođenju mjera štednje već godinu dana po dolasku na vlast i iznevjerenim obećanjima, Mitterand je pobijedio i na narednim izborima. Komentirajući Mitterandov reizbor, pripovjedačica u “Godinama” konstatira politički sentiment letargije na ljevici koji u velikoj mjeri definira naš horizont: “Bolje živjeti bez ikakvih očekivanja pod vlašću ljevice, nego se vječno živcirati pod vlašću desnice.”
Premda je povijesni kontekst drukčiji, ulozi niži, a očekivanja skromnija i raznolikija nego u Francuskoj 1981. i nikako ograničena samo na lijevu bazu, polugodišnja vladavina stranke Možemo! u Zagrebu aktivira taj sentiment letargije. Naravno, prošlo je premalo vremena za konačnu ocjenu vladanja, ali uočljivi su neki trendovi i zasade tog vladanja koji će se teško promijeniti, a za koje se čini da nisu dovoljni da naprave značajan pomak: ne samo ulijevo već u smislu uobičajenog razumijevanja politike. Ni u upravljanju gradom, a možda i dugoročno važnije, ni u promjeni političke kulture. Ti pomaci ne bi trebali biti vidljivi u parolama ili nekakvim snažnim “ideološkim” potezima za koje Možemo! ionako misli da spadaju u političku adolescenciju ili u prošlo stoljeće. Oni bi trebali biti vidljivi u načinu na koji se potezi objašnjavaju simpatizerima i široj javnosti i na uključivanju članstva u javne rasprave, tj. u politiku.
Naime, Možemo! se pri obnašanju vlasti u Zagrebu ponaša poput stečajnog upravitelja. U velikoj mjeri se s obzirom na zatečeno stanje i mora tako ponašati u poslovno-administrativnom smislu, ali problem je u tome što se tako ponašaju i na političko-komunikacijskoj razini. Ne samo da je teško žanrovski razlikovati intervjue čelnih ljudi od onih koji su se vodili sa stečajnim upraviteljima nakon uništenja firmi u proteklih dvadesetak godina, već je i kadrovski sve postavljeno u smjeru neutralne “ekspertize”. I to je također dijelom razumljivo, stranka naprosto nema dovoljno unutarnjih kadrovskih kapaciteta kad je u pitanju upravljanje velikim sustavima. Ali ako su dosad i sve raspodijeljene funkcije nužno iziskivale “čistu” ekspertizu, onda se bar na poziciju glasnogovornika mogao staviti vlastiti kadar. Dakle, netko tko će znati artikulirati sve poteze vlasti i ponuditi njihovu političko-ideološku pozadinu. Naravno, ne treba imati parolu za svaki administrativno-komunalni potez, ali treba smjestiti taj potez u širu političku sliku.
Zapostavljanje kadrova
Na tom tragu je simptomatičan vjerojatno ideološki najznačajniji problem vladavine stranke Možemo!, a to su otkazi u Holdingu. Nije još izvjesno što će se tu dogoditi, kako će teći proces restrukturiranja Holdinga i nove sistematizacije radnih mjesta te tko će na kraju završiti na ulici, ali politička šteta je već, čini se, učinjena. Nakon otkrića popisa za otkaze u poslovnicama Holdinga i bure koju su podigli sindikati, uslijedio je čitav niz improviziranih i neuvjerljivih pojašnjenja koja se sva skrivaju iza činjenice da je posrijedi dugotrajan proces. Pretpostavimo da se štete Bandićeve vladavine ne planiraju sanirati preko leđa ljudi koje samo jedan mjesec bez plaće dijeli od egzistencijalne katastrofe. No, ovo je bila savršena prilika da se, uz proces restrukturiranja, razmontira i najustrajniji politički mit u ovoj državi, a koji kaže da ekonomski i društveni prosperitet ovisi o broju zaposlenih u javnom sektoru. Bez obzira na krajnji ishod restrukturiranja, politički iskorak je propušten. Ako te podržavaju kolumnisti Telegrama i Indexa, onda tu nešto ne štima. A ne štima jer tvoji potezi ili neobjašnjene namjere “prirodno” žive u njihovom svijetu. To ne bi trebalo biti “prirodno” za ljevicu bez obzira na to koliko naslijeđeni sustav bio zapušten i zahtijevao mjere koje nisu presudno ideološki obojane.
U članstvu stranke i među zastupnicima u Gradskoj skupštini postoji nemali broj ljudi koji su svoj dosadašnji politički angažman prvenstveno posvetili pitanju radnih prava i radu sa sindikatima. Nije li pitanje restrukturiranja Holdinga i dijaloga sa sindikatima bila prava prilika da javnost čuje njihove stavove i da oni diktiraju okvire rasprave? Možda oni pozadinski i sudjeluju u procesu, to ne znamo, ali politika se ne vrši pozadinski s namjerom da će se postepeno akumulirati kvalitetni potezi koje će glasači na kraju prepoznati kao iskorak. U tom procesu nedostaju javne intervencije, nazovimo ga tako, drugog ešalona stranke. Svih onih članova radnih grupa koji su radili na predizbornom programu. Ne znamo kako se donose odluke u stranci, ali prepuštanje javne političke prisutnosti vodstvu grada i nasumičnom znanju saborskih zastupnika može ozbiljno naškoditi širenju “nadležnosti” stranke van zagrebačkih ili komunalnih pitanja. Sasvim je jasna želja za kontrolom distribucije stavova i informacija, ali paradoksalno je da su stavovi manje jasni i da se više improvizira s ograničenjem broja ljudi koji govore u ime stranke. Prilično je bizarno da predsjednica druge stranke, Nove ljevice, govori češće o stranci nego većina njenih zastupnika.
Također, teško se oteti dojmu da Možemo! javnost i (potencijalne) glasače tretira kao donatore u u ne-vladinom sektoru. S obzirom na to da su u priličnoj mjeri glavni kadrovi proistekli iz sektora civilnog društva to nije previše neobično. Međutim, načini dokazivanja ispravnosti trošenja novca i realizacije programa ne bi trebali ostati u žanru “aplikacijske proze” zasnovanom na suhim brojkama i politički neutralnom jeziku. Ne bi trebali ako postoji ambicija ozbiljnijeg iskoraka na nacionalnom nivou i ako postoji želja da se uspostavi i diktira politički narativ. Ovako birači ostaju uskraćeni za taj narativ, tj. prepušteni su sami sebi u njegovom prepoznavanju. Nema nikakve sumnje da se već učinilo i da će se u budućnosti učiniti cijeli niz kvalitetnih poteza koji će ljudima olakšati ili unaprijediti živote. Ali ako ne postoji politički narativ koji te poteze povezuje s onu stranu pretpostavke da su zdravorazumski i tehnički ispravni, onda će se teško pronaći šira podrška za poteze koji bi trebali biti politički u punom smislu te riječi. Potezi koji, zasnovani na sukobljenim interesima, svojim posljedicama paraju prevladavajući okvir razumijevanja politike. Čini se da samonametnuta ograničenja više sputavaju stranku od naslijeđenih problema u upravljanju gradom.
Kao što smo naveli na početku, u Možemo! su otpočetka upisana razna očekivanja: od onih liberalno-tehnokratskih do onih klasičnih lijevih. U tom je kontekstu nezahvalno tvrditi da su izdali neka obećanja ili ishodišne pozicije. Ali s obzirom na to da se nazivaju ljevicom, legitimno je uputiti kritiku iz te pozicije. I pritom se osloniti na kriterije koji ne nadilaze njihove ambicije i osnovne postavke, a ne na neki skup lijevih vrijednosti sazdan od revolucionarne povijesti i intimnih nadanja. Zasad se čini da Možemo! neće nadići sentiment letargije vezan uz izostanak očekivanja. Ali opet, ako slijedimo Annie Ernaux, bolje da su oni nego da je desnica na vlasti. S tim da je njena pripovjedačica ostala ograničena na uzak, lijevi društveni milje, kao, doduše, i ovaj članak: ljevica koja ne nudi očekivanja dovodi desnicu na vlast. To se vjerojatno neće dogoditi na sljedećim zagrebačkim izborima, ali služi kao pouka za nacionalni iskorak.