Pitanje gradskog stadiona Maksimir čini se naizgled marginalnom stavkom u listi problema s kojima se suočava zagrebačka gradska vlast. Međutim, eventualni nespretni korak mogao bi za sobom povući niz problema – kako onih oko vjerodostojnosti tako i onih ideoloških.
Prošle nedjelje je nasuprot Aleksandra Stankovića, u njegovoj emisiji “Nedjeljom u dva”, kao gošća sjedila saborska zastupnica iz platforme Možemo!, Sandra Benčić. Kao jedna od najbližih suradnica zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića, Benčić je velik dio emisije posvetila brojnim problemima s kojima se susreću otkako su prije pola godine preuzeli gradsku vlast. No, među gorućim komunalnim i društvenim pitanjima istaknulo se i ono o budućnosti gradskog stadiona Maksimir, koji je nakon zagrebačkog i petrinjskog potresa praktički postao neupotrebljiv.
“U prvom redu sada treba riješiti neka tehnička pitanja”, objasnila je Benčić. “Mislimo da je važno da se napravi novi stadion i da je situacija koja tamo postoji neodrživa – na kraju krajeva jedna tribina se mora i micati zbog potresa – te da je u redu da to financira Dinamo sa svojim investitorima, a da Grad da koncesiju na svoje zemljište.”
Odgovor je zapravo bio više pitanje na opasku bivšeg novinara, a danas konzultanta Sanjina Španovića, koji je ujedno i vrlo aktivan u sklopu navijačkih inicijativa koje se bore za demokratsko uređenje Dinama. Španović je skrenuo pozornost na obećanja iz predizborne kampanje koje platforma i dalje nudi kao javno dostupne a u kojima se sva eventualna pitanja oko stadiona uvjetuju baš uvođenjem demokratskih promjena u način upravljanja samim klubom. Benčić je dodala kako platforma i dalje inzistira na demokratizaciji i “davanju veće uloge samim članovima i navijačkim skupinama”, kao i “članovima Skupštine da se cijeli taj sustav demokratizira”.
Kratka povijest investicija
Pitanje stadiona djeluje zaista kao marginalno u glavnom gradu u kojem se i ona temeljna gradska infrastruktura doslovno urušava iz dana u dan, međutim pitanje budućnosti stadiona u ovom slučaju nipošto nije nekakva trivijalna tema, već prvoklasno političko pitanje. Igralište preko puta slavnog parka raskrčeno je još 1912., da bi u etapama od 1946. pa do 1969. dobio i svoje potpune, brutalističke konture, upotpunjene tribinama i rasvjetom. Raspadom Jugoslavije i uspostavom samostalne vlasti na čelu s Franjom Tuđmanom stigla je i ambicija stvaranja “panhrvatskog” nogometnog mastodonta u vidu rebrandiranja “komunističkog” Dinama u, riječima prvog predsjednika, “sveto hrvatsko ime” Croatia. U sklopu tog plana se trebalo onda pobrinuti i da taj klub, po mjeri državnotvorne propagande, igra na stadionu kojeg će po svom ključu modernizirati upravo samostalna hrvatska vlast.
Uslijed netransparentnih ulaganja teško je reći koliko je točno javnog novca u taj projekt utučeno od 1997. – kada je u etapama započelo “opsežno rekonstruiranje” maksimirskog stadiona – pa do danas, ali procjene govore o čak milijardu kuna proračunskog novca. Tuđmanovom smrću godinu i pol dana nakon početka radova ta obnova se pretvorila tek u simbol katastrofalne korupcije i bezumnog isisavanja javnih sredstava, dok je današnji izgled stadiona tek simbolički vrhunac te priče i spomenik jednoj neslavnoj epohi. Štoviše, priča je sada izgledno došla i do svog prirodnog kraja, jer su nakon potresa i ove blago rečeno neugledne tribine – proglašene nedavno drugim (?) najružnijim tribinama u Europi – postale opasne po zdravlje gledatelja, s istočnom tribinom koja je već duže vrijeme van funkcije. Estetsko pitanje je, kroz godine nemara, sada preraslo u pitanje javnog zdravlja i sigurnosti građana.
To su, dakle, jasno istaknuli i iz platforme Možemo, posvetivši čak jedan odvojen paragraf baš maksimirskom pitanju. “Grad kao vlasnik od stadiona ne uživa korist, nego isključivo podmiruje troškove koji se po sadašnjem modelu upravljanja mogu samo povećavati, posebice u slučaju rušenja ili rekonstrukcije. Istovremeno je GNK Dinamo kao njegov isključivi korisnik u posljednjih 15 godina uprihodio 3,9 milijardi kuna te je financijski sposoban preuzeti troškove održavanja i rekonstrukcije”, naglašeno je, ali uz dodatak. “S obzirom na to da su čelnici GNK Dinama pravomoćno osuđeni za izvlačenje 80 milijuna kuna, a u drugim postupcima sudi im se i za daljnju štetu klubu i državnom proračunu u milijunskim iznosima, bez demokratizacije kluba nije moguće razgovarati o eventualnim rješenjima problema maksimirskog stadiona”, poentirali su vrlo dobro tada.
I sam gradonačelnik Tomašević je, što kao vrlo precizan i artikuliran predstavnik oporbe u Gradskoj skupštini, što kao kandidat za gradonačelnika, jasno isticao ovu drugu stavku kao izrazito problematičnu. Dok su gotovo svi njegovi protukandidati na izborima, pritisnuti vlastitim političkim pozadinama, izbjegavali odgovor na bilo kakva pitanja vezana uz rad i planove oko Dinama, Tomašević je uporno isticao činjenicu da – ukoliko on postane gradonačelnik – nikakvih razgovora oko stadiona neće biti dok se Dinamo ne ustroji kao ono što načelno jest ili bi barem trebao biti: udruga građana, o čijem ustrojstvu skrbe svi njeni članovi, a ne grupa povlaštenih ljudi bliskih aktualnom vodstvu.
Tomašević je u međuvremenu odradio pola godine u ulozi gradonačelnika, a pomaka po tom pitanju nema. Štoviše, u svojim posljednjim istupima na kojima je upitan za komentar oko potencijalne dodijele koncesije na zemljište Dinamu Tomašević taj “glavni” uvjet iz kampanje odjednom uvelike drži po strani. Dinamo se i dalje efektivno vodi iz Međugorja, gdje kao bjegunac već četiri godine boravi klupska alfa i omega Zdravko Mamić, pravomoćno osuđen baš za izvlačenje novca iz kluba, dok su “na terenu”, odnosno u klupskim kancelarijama, i dalje redom ljudi koje je on kadrovirao. Unatoč kontinuiranim prosvjedima klub i dalje ne raspisuje demokratske izbore na koje mogu izaći svi članovi udruge, ali istovremeno se stječe sve glasniji dojam kako nekad vrlo vokalna gradska vlast sada traži nekakav kompromis kako bi se što bezbolnije riješili tog kompleksnog problema.
Opcije
Grad Zagreb ima mogućnost dodjele koncesije na to zemljište koje pokriva čak 250.000 četvornih metara u širem centru grada, što ga automatski čini jednim od najvrijednijih zemljišta u Hrvatskoj. Koncesija bi bila u trajanju od 99 godina, što bi značilo da onaj tko preuzme na sebe troškove rušenja postojećeg i izgradnje novog stadiona putem privatne investicije ima više nego dovoljno vremena za povrat ulaganja. Štoviše, s takvim preduvjetima povrat ulaganja kroz samu temeljnu funkciju stadiona i pridodan komercijalni sadržaj – a mogućnosti u tom dijelu su višestruke i već odavno viđene, od šoping-centara pa do hotelskog sadržaja – izgledan je u rekordnom roku. Planovi, barem što se sportskog sadržaja tiče, podrazumijevaju izgradnju potpuno novog stadiona s kapacitetom od 30.000 gledatelja, s kompletnim troškom između 350 i 700 milijuna kuna, ali s realnom projekcijom od kakvih 70-ak milijuna eura. Za usporedbu, gradnja novog stadiona Pampas u Osijeku, kapaciteta 12.000 sjedećih mjesta, privodi se kraju, a troškovi kompleksa će po svemu sudeći iznositi oko 35 milijuna eura.
Jasno je tko u Zagrebu stoji prvi u redu za oploditi takvu investiciju. Dinamo je, prema i dalje šturim, no ipak donekle preciznim izvještajima, samo u ova dva prijelazna roka prodajom igrača zaradio preko 30 milijuna eura; iako bi u prošlosti onaj dio tih prihoda koji ne bi – a što je sud i pravomoćno dokazao – završavao u Mamićevom džepu, kao i u džepovima njegovih suradnika, odlazio na servisiranje enormnog klupskog budžeta, te cifre služe tek za ilustraciju o tome koliko novca Dinamo okreće na redovnoj bazi. Jasno, ne bi se ta sredstva ni sada slijevala u nekakav fond za izgradnju stadiona, ali isto tako ne bi Mamiću bio naročit problem pronaći investitore koji bi sudjelovali u tom poslu, znajući da bi vrlo brzo povrat ulaganja prerastao u čist profit. U prijevodu, Mamić s tom koncesijom ne bi više čak nužno trebao grčevito braniti svoju poziciju u klubu, pošto bi na 99 godina dobio ekskluzivne prihode od golemog sportsko-komercijalnog kompleksa usred glavnog grada, i to onog na kojem igra trenutno najuspješniji nogometni klub u državi.
Demokratizacije se Mamić panično boji naprosto zato jer bi ona otvorila mogućnost formalni gubitak njegove apsolutne vlasti u klubu, a onda posljedično i prihode koje je ilegalno preusmjeravao u svoj džep. Demokratizacije se on i ljudi u Dinamu također boje jer bi, ukoliko bi se izbori održali po predizbornom Tomaševićevom ključu, lako moguće izgubili vlast i prepustili tu zlatnu koku nekom drugom, demokratski izabranom. Ključ Dinamovog “oslobođenja” dakle leži u političkom mehanizmu; Grad može iskoristiti goruće pitanje stadiona kao polugu kojom uvjetuje predaju korumpirane vlasti u klubu, a koja je godinama stjecala profit crpeći usput javni novac. Još jedan znakovit podatak u tom polju kaže kako je pokojni gradonačelnik Milan Bandić, inače i Dinamov počasni predsjednik, od 2006. pa do svoje smrti u klub, dakle Mamiću – i to neovisno o stadionu – mimo svih regulativa preusmjerio nešto manje od 50 milijuna eura proračunskog novca. Gdje je onda zapelo čupanje Dinama iz tih ralja?
Ideološka prelamanja
Za početak, “tehničko pitanje” zaista postoji. U srpnju prošle godine, na prvoj radnoj sjednici zagrebačke Gradske skupštine kojoj je Tomašević nazočio kao gradonačelnik, jedno od postavljenih pitanja bilo je upravo ono MOST-ova zastupnika Marka Sladoljeva o zakonitosti Dinamova statuta. Tada je Tomaševićeva priča naglo postala manje “beskompromisna”, a više tehnokratski “realna”.Gradonačelnik je doduše i tada napomenuo kako “ne misli davati gradsko zemljište u koncesiju udruzi građana koja nema demokratsko ustrojstvo”, ali kako su mu sada, eto, ruke uvelike vezane pošto je Ured za opću upravu – koji se bavi pitanjima statuta pojedinih udruga i koji drži uzde mehanizama koji bi mogli eventualnim dekretom utjecati na vlast u Dinamu – van gradske ingerencije. Logično se zapitati kako za tu poprilično očitu prepreku Tomašević nije znao tijekom svoje dulje epizode u Gradskoj skupštini, tijekom koje je pobrao simpatije baš zbog svog beskompromisnog i potkrijepljenog stava po pitanju koruptivnih radnji gradskih vlasti.
Taj problem svejedno tek otežava situaciju, ali ne ostavlja Tomaševića bez opcija kada bi se odlučio na dulji put borbe tako što bi na neki način to pitanje stadiona uzeo kao političkog “taoca” u pregovorima za viši cilj. Inzistiranje na uključenju države i njene ingerencije svakako bi učinilo po običaju proces puno duljim i kompliciranijim, i to bez garancije u konačni pozitivan ishod, ali bi Tomašević tada mogao aposlutno potvrditi svoju političku dosljednost i beskompromisni stav. S druge strane, baš nekakvim kompromisom bi sigurno tu dosljednost izgubio, pogotovo jer se već daju naslutiti natruhe manevra po kojem bi taj isti kompromis s korumpiranom Dinamovom upravom predstavio kao pobjedu u korist građana i preopterećenog gradskog proračuna. Sve to je olakšano činjenicom da uistinu nitko ni ne spori kako Dinamo i Zagreb u teoriji apsolutno zaslužuju moderan i funkcionalan stadion.
Naglaskom na činjenicu da će, prebacivanjem svih troškova na Dinamo, grad koncesijom uštedjeti više desetaka milijuna eura koje onda može preusmjeriti u ostatak dotrajalog javnog sportskog sadržaja zvuči veoma primamljivo onom organskom dijelu njihove glasačke populacije, kojoj po mnogočemu pitanje Dinama ionako nije ključno pitanje u njihovoj svakodnevnici. S druge strane, Tomašević po principu “kruha i igara” isto tako eventualnim kompromisom otvara i prostor glasačima s periferije, onima koji uživaju u Dinamovim uspjesima bez preispitivanja načina tko i kako zapravo upravlja i dalje javnim klubom. Njima programatski ni ideološki njegova zeleno-lijeva opcija nikada nije bila primamljiva, ali pokazivanjem senzibiliteta za ono pitanje koje je njima bitno – a mogućnost povremenog odlaska na moderni, uređeni stadion svakako jest – znači iz njihove perspektive i možebitnu svijest o tome kako je “liberalni” Tomašević poslušao i njihove želje tako što je efikasno riješio pitanje koje nije prije njega riješio ni “svemogući” Bandić. Tu je jasni indikator i “podrška” koju je Tomaševiću u Gradskoj skupštini pružio Marijan Tomurad, inače bivši glavni šef zagrebačke policije i dugogodišnji član ove “ekskluzivne” GNK-ove skupštine, i to s pozicije člana Bandićeve Stranke rada i solidarnosti. On je gradonačelniku slavodobitno poručio kako bi postao “zlatnim slovima upisan car” ukoliko “na preskok” naprosto dodijeli Dinamu tu koncesiju.
Politički su to potezi koji su kod nas već i viđeni, i to suprotiv istog neprijatelja, još tamo 2011. godine. Na vlast je tada došla SDP-ova Kukuriku koalicija,a jedan od opće prihvaćenih predizbornih slogana bilo je isto tako direktno predstavljeno obećanje tadašnjeg ministra znanosti, obrazovanja i sporta Željka Jovanovića, o “isušivanju nogometne močvare” na čelu sa Zdravkom Mamićem. I tada se SDP pokušao približiti glasačima van njihovog organskog dosega kroz “narodna” pitanja transparentnosti i demokratizacije u nogometu. Povijest je pokazala svoje; SDP ne samo da se nije obračunao s Mamićem – štoviše, višestruko opstruirane izmjene i dopune Zakona o sportu progurale su upravo navijačke inicijative, a ne politika – dok je sama stranka naknadno snosila posljedice političkog propusta. Tomašević baš na tom primjeru u ovoj situaciji može štošta naučiti. U suprotnom bi mogao riskirati više nego što se trenutno čini.