Najviše stope usamljenosti i društvene izolacije zabilježene su u istočnoj i južnoj Europi, a porast osjećaja usamljenosti postao je globalni društveni problem od izbijanja pandemije. Tržište pokušava na razne načine doskočiti potrebi međusobno otuđenih ljudi za zajednicom, pa je tako već i u zemlje regije stigla aplikacija za unamljivanje prijatelja. Lidija Čulo rješenjima “tržišta usamljenosti” suprotstavlja spontane oblike zajedništva, poput onih nastalih u pandemiji, kao jedini stvarni lijek za usamljenost.
“Svi smo u ovome zajedno“, bio je moto koji nas je pratio posljednje dvije godine. To je početkom 19. stoljeća rekao i stari liječnik Albert Schweitzer, dodavši: “… a svejedno umiremo od usamljenosti.“ Isti problem, većih proporcija, stoljeće kasnije. “Kako smo došli do toga da je generacija koja živi bolje od Luja XIV – najusamljenija generacija?“, pita se britanski novinar Johann Hari u knjizi “Izgubljene veze“. Prema istraživanjima provedenim na Zapadu posljednjih desetljeća, a naročito u jeku pandemije koronavirusa, postotak onih koji se osjećaju usamljenima rapidno raste. I premda se dugo vjerovalo kako usamljenost najviše pogađa stariju populaciju, rezultati pokazuju kako podjednako pogađa sve dobne skupine i slojeve društva. Britanska istraživanja pokazala su kako jedna od pet osoba osjeća usamljenost često ili stalno. Zanimljivo je da je usamljenost veća među populacijom starom od 16 do 24 godine, nego kod onih starijih od 75. Slično su potvrdila i istraživanja na razini EU, u kojima nije primijećeno veće odskakanje kod skupina starije životne dobi.
Prema istraživanju ESS-a i analizama JRC-a Europske komisije, uoči pandemije zabilježeno je kako čak 9% populacije Europe pati od usamljenosti, a 21% od društvene izolacije. Najviše stope zabilježene su u istočnoj Europi (Hrvatska, Rumunjska, Bugarska, Mađarska, Slovenija i druge), a slijedi ju južna Europa (ostatak Balkana). Uslijedilo je i pitanje kakav trag ostavlja, i kakav će ostaviti, pandemija koronavirusa. Na Balkanu (Hrvatska, Grčka, Bugarska) je osjećaj usamljenosti “prijavljen“ za 10 do 15 posto više nego u periodu prije pandemije. U istraživanju koje je proveo tim psihologa s FFZG-a u Zagrebu nakon potresa i karantene, ispostavilo se kako 29 posto ispitanika ima blagu do umjerenu razinu depresivnosti, te da je svaka peta osoba tijekom krize imala jake epizode depresije i tjeskobe. Drugi val istraživanja kasnije je pokazao kako je psihičko zdravlje građana Hrvatske dodatno narušeno – naročito kod žena, mladih, samaca i onih bez djece.
Usamljenost ne označava stanje u kojem pojedinac jest sam, već stanje u kojem se osjeća sam. Prema tome, usamljenost, već klišejski po onoj “i bogati plaču“, može pogoditi i osobu s čitavom lepezom kontakata, koja to stanje opisuje ovako: “svijet je tu, ali ja nisam dio njega“. No, da se usamljenost unatoč tome može “mjeriti“ i da je situacija sve gora, potvrđuje studija koju navodi psihijatar Michael Bader: “Kada su prije 20 godina pitali ljude s koliko drugih ljudi mogu podijeliti svoje misli, osjećaje i sebe u povjerenju – prosječan odgovor bio je tri. Prije 10 godina, prosjek je pao na dva, a danas je to uglavnom jedna osoba. Ako iz toga izuzmete članove obitelji, većina ljudi nema nikog.“
Tihi ubojica
Kod pojedinaca koji su priznali da se osjećaju usamljeno zabilježene su veće razine kortizola (tzv. hormona stresa), viši krvni tlak i neredovit ritam spavanja. Usamljenost često dolazi u kombinaciji sa simptomima depresije poput nemogućnosti obavljanja zadataka, nemotiviranosti, slabe koncentracije i negativnog pogleda na svijet, koji se pak odražavaju na fizičko zdravlje. U tom smislu, psihijatri uspoređuju štetne posljedice usamljenosti s pretilošću ili pušenjem 15 cigareta dnevno.
Problem kronične usamljenosti na našim se prostorima često provlačio kroz bizarne priče o Azijatima koji odbijaju izaći iz kuće ili rastućom stopom kriminalnih djela koja čine Japanci stariji od 65 godina. Kao jedan od razloga počinitelji ističu usamljenost: zatvor se pokazao kao oaza u kojoj se čovjek može družiti i razgovarati. Ovi ljudi nemaju nikog i često se vraćaju u zatvor. Vjerojatno ne žele postati dio fenomena Kodokushi tj. “usamljene smrti“ gdje starija osoba ostaje mjesecima mrtva u stanu jer ju nema tko pronaći. Samo zbog ovoga osnovane su posebne agencije za čišćenje stanova od mrtvih. Kada pogledamo Europu, čini se kako u posljednje vrijeme Daleki Istok više nije tako dalek. Upravo smo prije nekoliko tjedana čitali vijesti o muškarcu u Zagrebu koji je pronađen mrtav tek nakon nekoliko mjeseci, i to samo zato što su susjedi osjetili nesnosan smrad te velik broj žohara i crva. Još je potresniji slučaj onaj iz 2008. godine kada je Hedviga Golik pronađena mrtva u stanu nakon nevjerojatnih 35 godina. Susjedi su naprosto mislili da se odselila.
No, vratimo se na manje ekstremne priče. Velika Britanija od siječnja 2018. godine službeno ima “ministricu usamljenosti“, a i zagrebački Gradski ured za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom pokrenuo je nedavno kampanju #NEusamljenosti u koju se uključilo više od 200 udruga. Problem usamljenosti ujedno je i društveno i političko pitanje. To potvrđuje istraživanje provedeno na 60.000 ispitanika u 17 europskih država koje je pokazalo vezu između usamljenosti i izolacije te glasanja za desne političke opcije uslijed jačanja nepovjerenja prema drugim ljudima. S druge strane, ispitanici koji sudjeluju u radu udruga, zajedničkim susjedskim aktivnostima, volontiranju ili jednostavno imaju više poznanstava – naginju progresivnijim političkim opcijama. A da je usamljenost i ekonomski problem, svjedoči novokomponirani izraz “ekonomija usamljenosti“.
Kad tržište pohita u pomoć
Dirljivo je kojom se brzinom tržište snalazi da bi pokrpalo potrebe međusobno otuđenih ljudi, a koje je posredno ili neposredno donekle i stvorilo (npr. američki politički psiholog Robert E. Lane u knjizi “Gubitak sreće u tržišnim demokracijama“ predstavio je istraživanja o sve goroj psihološkoj slici nacije koja živi u “najbogatijem društvu u povijesti“). Potrošnja prividno kompenzira usamljenost i osjećaj manje vrijednosti koji ga često prati – već je dugo prepoznata kao aktivnost u kojoj potrošači mogu iskazati svoj identitet i pritom dobiti pažnju i priznanje drugih. Brojni autori isticali su kako usamljenost utječe na potrošačke navike. Npr. kupovina utječe na razinu dopamina koji pruža kratkoročno zadovoljstvo toliko potrebno usamljenima. Oni su skloniji impulzivnom šopingu i unikatnom stilu potrošnje kako bi kompenzirali negativne osjećaje – mogu biti skloni “osviještenim“ brendovima i domaćim proizvodima jer se njihovom kupnjom osjećaju kao da doprinose. Mogu biti vjerni određenim brendovima koji im stvaraju osjećaj pripadanja ili fizički odlaziti u dućane kako bi razgovarali s prodavačima. Ne čudi ni što tvrtke često igraju na kartu nostalgije jer su istraživanja pokazala kako usamljeni ljudi češće podliježu “kupovini nostalgičnih proizvoda“ koja im vraćaju osjećaj pripadanja.
Sve skupa još je zgodnije kad se tržište prilagodi usamljenim srcima. Tako su i prijatelji, zagrljaji i odlasci na kave postali roba na tržištu. Aplikacija RentAFriend nudi preko 600.000 prijatelja diljem svijeta po raznim cijenama, a prijatelja možete iznajmiti i kod nas: u Hrvatskoj sam našla šest ponuda, u BiH devet. U Srbiji, doduše, nijednu. Ili bi se to još uvijek smatralo sramotnim, ili tamo još nisu u tolikoj krizi kao Japan, gdje mladi Shoji Morimoto već godinama zarađuje tako što ga ljudi unajmljuju da ne radi ništa. Plaćaju mu da stoji kraj njih poput fikusa ako idu u dućan, trebaju pratnju ili žele sjesti na piće.
Tijekom pandemije suočili smo se i s novim trendom beskontaktne dostave koja će, izgleda, postati standard (za razliku od Uberove opcije da ne želite razgovarati s vozačem, koja se u Hrvatskoj pojavila i nestala). Zbog popularnosti aplikacija za dostavu, neki su počeli govoriti i o “ekonomiji lijenosti“. Drugi pak podsjećaju kako se ne radi o lijenosti, već i tome da je samce često sram odlaziti na solo ručke i večere u restorane pa se dostava pokazuje kao savršeno rješenje. Restoran Haidilao, rasprostranjen diljem Azije, SAD-a i Europe, odmah se snašao: za stolove namijenjene samcima postavili su velike plišane igračke kako zamjenu za partnera kojeg nemate u izlasku. Povjesničarka Fay Bound Alberti u knjizi “Biografija usamljenosti“ objašnjava kako je usamljenost stigmatizirana jer se povezuje s neuspjehom: “Ako sam usamljen, to je zato što se drugi ne druže sa mnom, a ako se ne druže sa mnom, to je zato što sam neuspješan. Gubitnik. Luzer. Naša kultura obožava uspjeh.“
Ljudima trebaju ljudi
Koliko ova rješenja “tržišta usamljenosti“ mogu zaista pomoći ljudima? Čak i Hertz, koja se inače zalaže za “kapitalizam s ljudskim licem“, kritizira tu istu fasadu koja ga prikriva. Primjećuje kako je “WeWashing“ postao novi greenwashing: tržište je prepoznalo potrebu za zajednicom, a pokušaji humaniziranja korporativne pohlepe se svode na lingvističke i estetske intervencije. McDonald’s odbacuje crveno-žutu boju brenda i preuzima zelenu, Pepsi se gura na prosvjede pokreta Black Lives Matter, Apple imenuje svoje dućane “gradskim trgovima“, forsira se terminologija koja uključuje “zajedničko“, “društvo“ i “kolektiv“, a sve više i u Hrvatskoj svjedočimo porastu broja zajedničkih uredskih prostorija koje nalikuju kafićima, sa stolovima za ping-pong, pa čak i uskim stubištima koja vas tjeraju da pogledate kolegu u prolazu i pozdravite ga.
No, autentičnost ponude je upitna. Zajedništvo se ne može kupiti niti ga menadžment može nametati – njega treba graditi i živjeti, a ljudi trebaju osjećaj smislene komunikacije. Ono se ne postiže samo uređenjem prostorija u kojima će ljudi opet samo pasivno boraviti skupa (“biti usamljeni zajedno“), svaki na svom laptopu, pognute glave sa slušalicama u ušima, već zajedničkim djelovanjem, radom i osjećajem svrhe.
Novinar Jean-Luc Bouchard je, eksperimenta radi, doista platio prijateljstvo s djevojkom koju je odveo na ručak. I premda je, kako kaže, Lyla bila simpatična, pametna i ugodna, cijelo to druženje nosilo je auru lažnosti. Štoviše, svo vrijeme bio je svjestan da je tu uslugu platio, pa se zbog toga osjećao kao da ima pravo odlučivati o temama za razgovor ili mjestu za izlazak, a tvrdi da se istovremeno osjećao kao ljigavac.
Čini se da su i kroz povijest puno efektivnija bila spontana, autentična mjesta i načini druženja. Hertz podsjeća kako su klubovi nakon španjolske gripe 1918. godine bili krcati, a brijačnice u 19. stoljeću centri društvenog života za Afroamerikance koji nisu imali pristup drugim mjestima. Tijekom pandemije ljudi su se družili i svirali na balkonima, a kada su u 2020. godini otvorene teretane i studiji za vježbanje od Hong Konga do Tel Aviva, ljudi su stajali u redovima samo da bi mogli ući i zajedno vježbati (premda su imali opciju vježbanja kod kuće na Zoom-u). Sociolozi su ove uskrsnule fizičke prostore nazvali “trećim mjestima“ – demokratskim oazama kroz koje ne prolazimo, već se u njih uključujemo i povezujemo s drugima.
Kao pozitivan primjer mogli bismo istaknuti domaću inicijativu “Jedni za druge” koja je u samo dva dana prikupila 10.000 članova koji nude ili trebaju pomoć oko kupnje i donošenja namirnica u doba epidemije. Zbog starijih građana koji nisu na društvenim mrežama isprintali su i letke, a ideja je došla od dvoje studenata. Građani diljem Hrvatske također su aktivno koristili društvene mreže kako bi zajednički poboljšali svoj životni prostor i riješili probleme koji ih muče. Počelo je s tržnicom u Utrinama koja se zbog lockdowna zatvorila ― stanovnici su razmijenili kontakte i detektirali omiljene kumice, organizirali dostavu i pomoć onima kojima je trebalo. Pritom se druže (mnogi se i prvi puta upoznaju sa svojim susjedima), raspravljaju, dogovaraju, aktivno reagiraju na prijave i međusobno se upućuju na prave adrese za pomoć.
To nas vraća na tezu o tome kako za rješavanje problema usamljenosti nije dovoljno samo staviti ljude na istu hrpu ili ih obasuti igračkama i Instagramom. Johann Hari ističe kako smo jednostavno tako programirani, bez obzira na to koliko se čovjek navikao biti sam i koliko nam tržište i tehnologija nudili “rješenja“. Sve te mogućnosti ne popunjavaju ono što nedostaje, već su parodija tih istih stvari. U nama i dalje postoje duboke psihološke potrebe za pripadanjem, smislom i priznanjem koje su jednako bitne kao i fiziološke potrebe.
Koliko god nam tehnologija omogućavala online i beskontaktna druženja, a tržište serviralo sve što je potrebno da bi živjeli kao otok za sebe, na kraju dana ljudima trebaju ljudi i osjećaj doma – onog koji bi Aleksandar Hemon opisao kao “mjesto gdje primijete kad vas više nema“.