Srpska premijerka Ana Brnabić već odavno bilo kakve ekološke proteste smatra dokazom ekonomskog prosperiteta. Ekologija kao skup političkih pitanja, mišljenja je Brnabić, taj je status stekla prvo na Zapadu, što može samo značiti da ona dolazi na red tek kad se riješe sva bitna ekonomska pitanja. Ako ne nužno za sve građane pojedine zemlje onda barem za one kojima novac nije više problem. Dakle, bavljenje ekološkim problemima bila bi klasna privilegija. Za diskreditaciju ekoloških protesta dvije su opcije u igri, ovisno o situaciji i političkim potrebama: ili kao takvi predstavljaju dokaz općeg ekonomskog napretka zemlje pod vodstvom Srpske napredne stranke ili im sama tema nedvojbeno sugerira da njima upravljaju i od njih nastoje politički profitirati oni klasno privilegirani koji nemaju nikave veze s narodom.
Međutim, masovnost prosvjeda protiv Rio Tinta i društveno-politički profil ljudi koji bi bili izravno ugroženi realizacijom projekta navedene diskreditacije čine neuvjerljivijima nego inače. U tom se kontekstu vladajuća garnitura okrenula “klasicima”. U ovotjednom gostovanju na televiziji Pink premijerka Brnabić pokušala je s prokušanim receptom svih glasnogovornika krupnog kapitala otkad je krupnog kapitala: “Šta su oni (organizatori protesta) u stvari i šta je problem. Za šta ste? Protiv svih su investicija, ali šta ćemo da proizvodimo, od čega ćemo da živimo?”. Ili prevedeno: koja korist od rasprava o zagađenju kada ćemo svi umrijeti od gladi bez investicija? Na to se, naravno, može odgovoriti istom mjerom: koja korist od investicija kada ćemo svi umrijeti od zagađenja? Međutim, intervencija premijerke nije samo standardni politički spin koji se može lako raskrinkati. Ona njom traži politički zaklon i zaštitu u osnovnim zadatostima kapitalizma koje, kao što znamo, nisu predmet političkih rasprava.
Prva takva zadatost tiče se odluka o investicijima. Podrazumijeva se da se o investicijama ne odlučuje demokratski. I to iz dva razloga. Prvi je, naravno, vlasnički: pravo na odlučivanje o investicijama imaju vlasnici kapitala. Svaki oblik demokratskog pritiska ili demokratizacije procesa odlučivanja predstavlja izravni udar na koncept privatnog vlasništva. Naime, ekonomski zakoni nalažu da o investicijama odlučuju kapitalisti vođeni profitnim motivom i sve ostalo su nelegitimna miješanja koja na kraju, kako sugerira premijerka, mogu rezultirati time da nemamo od čega da živimo. Druga zadatost tiče se odvojenosti ekonomije od ostatka društvenog i prirodnog života. Naime, ne mogu se okoliš ili zdravlje radnika uvrštavati u ekonomske računice jer u tom slučaju također ne bi ništa proizvodili. Ekonomija da bi funkcionirala mora biti lišena vanjskih pritisaka: demokratskih ili prirodnih, svejedno je. Apologetska ekonomska znanost ima i izraz koji dovoljno slikovito govori o tim tržišno ne-valoriziranim učincima: eksternalije.
Dakle, Brnabić svojim istupom samo reproducira osnovnu ucjenu kapitalističkog načina proizvodnje: ako ne želite investicije nećete imati od čega živjeti jer su investicijska sredstva u našim rukama. Ta ucjena nije dio taktike kapitalista, ona je strukturne naravi. A ta narav proizlazi iz činjenice da o ekonomskoj aktivnosti odlučuju isključivo vlasnici kapitala koji neće investirati ako ne postoji mogućnost profita i koji neće investirati ako postoji mogućnost “vanjskog” ugrožavanja profita. Radnici su ucijenjeni time da neće imati posla, a država time da neće imati odakle prikupljati poreze. Ta se ucjena ne mora javno izricati da bi bila djelotvorna. To se događa samo u trenucima političkih kriza. Pritisak ucjene radi bez obznane jer svi znaju koje su posljedice. Marxovim riječima, posrijedi je “tiha prisila ekonomskih odnosa”.