Famozno “zveckanje oružjem” na rusko-ukrajinskoj granici iznjedrilo je štošta, a možda najsnažnije od svega toga je dojam da međunarodnim odnosima vlada svojevrsna kombinacija cinizma i nihilizma političkih vođa (pritom ne mislim samo na pojedince nego cijelu infrastrukturu ispod njih, a koja uz diplomaciju i vojsku, uključuje i medije i razne think thankove) naspram jeze običnog naroda na spomen, a kamo li dešavanje rata. Pogotovo u ovom dijelu svijeta u kojem se dobar dio populacije živo sjeća strahota razaranja i ubijanja devedesetih. Taj ratni nihilizam koji se iščitava iz dokumenata, primjerice britanske vlade, primijetio je još 2020. kolumnist portala Novara Media i profesor međunarodnih odnosa David Wearing. Nihilizam i paranoja koji se u tim dokumentima pripisuje ruskoj strani u međuvremenu su postali jedina i zajednička pogonska snaga u odnosima između Zapada i Putina, a jedan od najvažnijih aktera u širenju te paranoje je upravo britanska konzervativna vlada u vremenu nakon Brexita.
U odnosima Rusije i Ujedinjenog Kraljevstva ne treba davati veće zasluge ni jednoj od dvije strane. Djelovanje FSB-ovskog (Služba sigurnosti Ruske Federacije) aparata protiv svojih disidenata na području Ujedinjenog Kraljevstva, svakako nije pomoglo smirivanju tenziju. Štoviše, samo je opravdalo insistiranje na već utvrđenoj argumentaciji iz 2020. o ruskim “u osnovi nihilističkim” namjerama koje se kriju iza vanjskopolitičkih postupaka Kremlja. U međuvremenu, konzervativni britanski establišment se oslobodio birokratskih i interesnih uzdi Europske unije i sad samostalno može voditi vanjsku politiku što se pokazalo kao ne baš tako lagan posao. Ostavljeno na sjevernoatlantskoj vjetrometini, Ujedinjeno Kraljevstvo pokušava voditi samostalnu vanjsku politiku koja je trenutno izrazito ratoborna, paranoična i upravo nihilistička. Stavimo sad po stranu odluku da se uđe u anglofoni pacifički vojni savez sa SAD-om i Australijom koji je usmjeren protiv Kine, i usredotočimo se samo na Balkan i istočnu Evropu i englesku vezu između njih. Naime, u stvaranju ratne paranoje, britanski konzervativni establišment se okoristio i stalnim međunacionalnim tenzijama na Balkanu, u Bosni i Hercegovini pogotovo, prikazujući ga isključivo, kao djelovanje ruskih igrača na terenu.
U tome im pomažu i bosanskohercegovački mediji koji su spremni plasirati tezu da je BiH u geopolitičkim spodjelama moći i saveznika ostala sama. Nakon što su je, tom logikom, napustili i SAD i EU, sad joj u pomoć pristiže, nitko drugi doli Boris Johnson i njegova Konzervativna stranka. Nabrojimo samo neke od recentnih događaja koji idu u prilog izgradnji ove teze. Ujedinjeno Kraljevstvo u prosincu imenuje posebnog izaslanika za Zapadni Balkan koji je, pritom, vojno lice. Riječ je o Stuartu Peachu, bivšem časniku RAF-a, načelniku generalštaba Britanskih oružanih snaga te Vojnog odbora NATO-a. Negdje u isto vrijeme u oba doma britanskog parlamenta na zahtjev konzervativnih zastupnika se pokreću rasprave o Bosni i Hercegovini i potezima Milorada Dodika u jeku blokade državnih institucija krajem 2021. godine. Na prvi pogled, nema ništa sporno u tome. No teško je povjerovati da je britanskim konzervativcima toliko stalo do održavanja mira i cjelovitosti Bosne i Hercegovine, koliko im je interes zadovoljiti vlastite kratkoročne vanjskopolitičke ciljeve u kojima su BiH i tamošnji odnosi, ali i novinari, aktivisti i političari tek korisni idioti. Ti ciljevi su pritom ratni. Bez obzira da li se u konačnici taj rat i dogodio, ili ne.
Ujedinjeno Kraljevstvo se nalazi u svojevrsnoj palijativi. Pritom ne mislim (samo) na suverenu državu kojoj sada nakon Brexita prijeti fragmentacija škotskim i sjevernoirskim referendumom, koliko na cjelokupnu povijest i mit o velikoj i moćnoj imperiji koja je svoj vrhunac doživjela negdje tamo u drugoj polovici 19. stoljeća odigravši ključnu ulogu u razvoju industrijskog kapitalizma i tadašnjoj kolonijalnoj podjeli svijeta. Fast forward jedno i pol stoljeće i Ujedinjeno Kraljevstvo je zemlja u sjeverozapadnoj Europi koja je politički zapala u svojevrsnu postimperijalnu melankoliju. Referendum, a onda birokratski mučan i na trenutke dosadan proces izlaska iz Europske unije bio je politički trijumf snaga koje su gojile tu melankoliju i uspjele oko nje izgraditi glasački blok sastavljen od različitih klasa i interesa koji im je na kraju donio referendumsku, a onda i izbornu pobjedu krajem 2019. Te snage predstavlja današnja britanska vlada i konzervativni politički establišment, a dio te postimperijalne melankolije je i ova ratna vanjska politika koja će se nastaviti i ako joj smjer ne bude više zadavao Boris Johnson čija će se politička sudbina znati uskoro. Onima kojima je stalo do mira ostaje mala utjeha da je njegov nedavni posjet Ukrajini i najava dodatnog slanja vojnika u istočnu Evropu, i njegova posljednja “diplomatska” misija.