Neizvjesne završnice utakmica spadaju vjerojatno u najatraktivnije obilježje sporta. Najprimjetniji “dokaz” u prilog takvoj tvrdnji su reakcije “slučajnih” gledatelja koji se zateknu pred televizorom za vrijeme neizvjesne završnice utakmice u sportu koji inače slabo ili uopće ne prate. Dovoljno je samo da znaju pravila i njihova će pozornost biti oteta. Također, pobjeda kluba za koji navijate puno je “slađa” ako je ostvarena u neizvjesnoj završnici. Vjerojatno najpoznatija artikulacija tog osjećaja je slavni talijanski grafit: “Sei bella come un gol al 90′!” (Lijepa je kao gol u 90. minuti!) Osim što ukazuje na duboku isprepletenost sportske i mačo kulture, grafit sugerira i specifičnost emotivne dramaturgije rezervirane samo za sport.
Ili smo barem samo tako mislili. Rasplet glasanja o reformi zakona o radu u španjolskom parlamentu ovoga tjedna nadmašio je i najintrigantnije sportske priče. I ovaj put u igri nisu bile samo emocije navijača već uvjeti života milijuna radnih ljudi. O samoj reformi smo na Biltenu nedavno već iscrpno pisali nakon što ju je vlada predvođena socijalistima odobrila pa ćemo, da ne pretjerujemo sa suspensom, spomenuti samo ključna obilježja reforme. Meta su joj u prvom redu ugovori o privremenom radu koji u Španjolskoj obuhvaćaju 25% radne snage što ju stavlja na prvo mjesto u Europskoj uniji kad je tzv. prekarni rad u pitanju. Također, reforma za cilj ima i ojačati kapacitete sindikata u procesu kolektivnog pregovaranja. Ukratko, nastoji opozvati štetne aspekte reforme iz 2012. godine kojom se konzervativna vlada nastojala “prilagoditi” kriznim vremenima fleksibilizacijom radnih odnosa.
Pored učinka na živote radnih ljudi, parlamentarna potvrda reforme trebala je imati i ozbiljnu političku dimenziju. Naime, njom je EU uvjetovala novu rundu sredstava pomoći iz fonda oporavka, a premijeru Pedru Sanchezu reforma je predstavljala stabilizaciju vlade čija se većina u parlamentu u posljednje dvije godine rascijepala i odluke ovise o specifičnim konstelacijama podrške. Lako za Sancheza, vratimo se spomenutom neizvjesnom raspletu: što se na kraju dogodilo na glasanju u parlamentu? Svi su netom prije glasanja, uključujući i predsjednika parlamentu, bili su uvjereni da će potvrdi reforme nedostajati jedan glas. Toliko su bili uvjereni da je predsjednik i javno obznanio takve rezultate nakon elektronskog glasanja. No, vrlo se brzo otkrilo da omjer glasova 175/174 pokazuje da je reforma potvrđena. Naime, jedan od zastupnika vodeće opozicijske i konzervativne Narodne stranke je slučajno stisnuo krivu tipku i glasao za reformu. Čelnici Narodne stranke su doslovno poludjeli i tražili da se taj glas promijeni jer je očito došlo do zabune. No, predsjedavajući iz redova socijalista nije želio “konzultirati VAR”, da ostanemo u domeni nogometne metaforike, i poništiti autogol opozicijskog zastupnika u posljednjoj sekundi.
Bizarni finiš parlamentarnog glasanja po svemu sudeći neće ugroziti održivost reforme. Nju su u procesu pregovaranja prije donošenja Vladinog prijedloga prihvatili i najvažniji sindikati i udruge poslodavaca. Inicijatorica reforme je ministrica rada Yolanda Diaz, nova politička zvijezda španjolske ljevice koja popularnošću trenutno predvodi sve španjolske političare i spominje se kao najizglednija kandidatkinja za buduću premijerku. Diaz je u Vladu ušla kao dio kvote lijevog manjinskog partnera Unidad Podemos. Sama Diaz nema stranačku afilijaciju, osim simboličke: naime, i dalje je članica Komunističke partije, ali samo u svrhu izraza počasti svom pokojnom ocu, sindikalnom vođi koji je bio zatvaran u vrijeme Francove diktature. Sebe smatra socijaldemokratskom političarkom i tvrdi da je reforma zakona o radu prvi preokret trenda gubitka radničkih prava u posljednja četiri desetljeća. A za realizaciju tog preokreta bio je potreban krajne bizaran splet okolnosti: inicirala ga je političarka koja je inače članica Komunističke partije samo zbog uspomene na oca, a potvrdio ga je zastupnik konzervativne stranke tako što je pritisnuo krivu tipku.