Eurostat u svojem posljednjem statističkom izvještaju o dječjem siromaštvu iz 2020. godine Albaniju svrstava na prvo mjesto među europskim državama koje pokriva ovo istraživanje (EU, kandidatkinje za EU i članice EFTA-e). Prema tim podacima, više od 50% dječje populacije u Albaniji je u riziku od siromaštva. Također, u zadnjem godišnjem izvještaju UNICEF-a za Albaniju, ova UN-ova agencija za djecu ističe i negativan utjecaj razornog potresa iz prosinca 2019. kao i pandemije COVID-a na povećanje rizika od siromaštva. U UNICEF-ovom izvještaju djeca romske i aškalijske manjine, kao i ženska djeca iz ruralnih područja, izdvojeni su kao grupe koje su ranjivije, izloženije riziku od siromaštva, dječjem radu, ali i nedostupnosti obrazovanja. Univerzalno i svoj djeci dostupno obrazovanje u svim izvještajima stoji kao najvažniji preduvjet za smanjenje siromaštva među dječjom populacijom.
Na ovom planu su posebno aktivni albanski učiteljski sindikati koji time pokušavaju ispraviti posljedice loših javnih politika i nedovoljnog ulaganja u obrazovanje. Naime, već dugi niz godina sindikati FSASH (Savez sindikata znanosti i obrazovanja) te SPASH (Nezavisni obrazovni sindikat Albanije) uz potporu globalne federacije sindikata u obrazovanju Education International, rade na prevenciji preranog izlaska djece iz obrazovnog sustava i smanjenju dječjeg rada. Zbog siromaštva, posebice u ruralnim dijelovima države, u Albaniji oko 20 tisuća djece mlađe od 14 godina prisiljeno je raditi i to najčešće na najtežim i najniže plaćenim poslovima poput rada u polju.
Albanski prosvjetarski sindikati pokušavaju prevenirati ovu pojavu na način da educiraju učitelje da prepoznaju koja su djeca u visokom riziku od napuštanja škole i da pokušaju intervenirati kroz sam obrazovni sustav kao pedagoški radnici, ali i odlaskom u učenikov dom i razgovorom s obitelji. Uz to, projekt koji sindikati provode osigurao je i materijalna sredstva kojima se siromašnim učenicima omogućuje kupovina školskog pribora i materijala za učenje. Prevencijom napuštanja škole ovaj sindikalni projekt neizravno utječe i na zaustavljanje zatvaranje škola ili smanjenja broja odjeljenja što je opća pojava u Albaniji uslijed pojačanog iseljavanja stanovništva posljednjih nekoliko godina. Time sindikati učitelja osiguravaju očuvanje radnih mjesta, ali i povećanje svoga članstva. Naime, podaci ova dva albanska sindikata pokazuju da se njihovo članstvo u školama u kojima se provodi ovaj projekt povećalo, dok se na nacionalnoj razini bilježi pad sindikalnog članstva.
Pitanja koja ostaju iza ovako zamišljenog projekta jeste njihova dugoročna održivost, ali i društvena ograničenost. Uostalom, riječ je o dilemama koje ostaju iza svakog takvog projekta, ali i primjetne tendencije NGO-izacije sindikalizma i radničkog pokreta. Pojedinačni sindikalni projekti teško mogu odgovoriti na socijalne probleme i siromaštvo koje proizvode kapitalizam i država na europskoj periferiji. Također, radno opterećenje učitelja koji uz svoj rad moraju obavljati i funkcije drugih sektora socijalne države u odumiranju (u ovom slučaju, socijalnih radnika), također je nešto što se ne čini dugoročno održivim modelom i strategijom iz perspektive jednog sindikata.